Gospođa Nataša Mijanović o dundu Antunu Masli i svojih osam tisuća oslikanih platna

Ma Vi živite u galeriji – rekli smo gos­pođi Nataši Mijanović kad smo ušli u njen tinel. Ostali smo zapanjeni broj­nosti, koloritom i ljepotom umjetnič­kih djela koje se nalaze na zidovima njenog životnog prostora. Ispunjeni su brojnim slikama, a većina ih je upravo njena. Naša sugovornica, uvi­jek pozitivna i simpatična, crta te osli­kava platna od svoje pete godine, a umjetnička, kreativna i koloristička ‘žica’ očito je usađena u njen genetski kod. Gospođa Nataša nepuća je velikog slikara Antuna Masle, koji je s Đurom Pulitikom i Ivom Dulčićem činio poznati dubrovački slikarski trolist.
— Vučem tu ‘umjetničku’ žicu, to je u meni, ali sigurno je imao na mene utjecaj. Uz njega sam odrastala i bora­vila u njegovom ateljeu dok je crtao.
Gledala sam ga i slušala i on me na neki način usmjeravao. Bio mi je i profesor u školi. Reći će brojni kako imam tu kolorističku crtu sličnu kao njegovu – priča nam gospođa Nataša. Napra­vila je dosad tisuću slika, ali i brojna keramička djela. Njene vrijedne ruke napravile su i razne tapiserije, a cijelo je to znanje uvijek voljela nesebično prenositi svojim bližnjima i susje­dima te probuditi u njima kreativnost. S nama je, tijekom ugodnog prijepod­neva na svojoj taraci ispunjenoj zele­nilom, podijelila svoju dugogodišnju kreativnu životnu priču. ­

Trenutak inspiracije
Svoj je život, kako ističe, ispunila slika­njem. Prvu samostalnu izložbu imala je u devedesetima, a drugu, prisjeća se, 2003. godine. Bilo je razdoblja kad je manje ili više crtala, ali nije ju sprje­čavalo niti kad su joj djeca, njene tri kćeri bile male, ili kad je imala posla. Nekada bi crtala do zore, a njeni bi sto­lovi uvijek bili puni crteža. Crtala bi i na podu, ‘ma i u banji’, kaže kroz smi­jeh. Samo da je mir i tišina.
— Iskoristila bih svaki sat inspira­cije i samoće – maksimalno. Nekad se ‘mučiš’, jer hoćeš i imaš slobodnog vremena, ali ne ide, bez te inspiracije. Nekad se možeš mučiti s malom sli­kom pet dana, i na kraju za mene ne valja ništa. Nikad nisam pomislila: ‘Cijeli dan sam slobodna, sad ću crtati’. Jednostavno mi treba doći taj poseban momenat nadahnuća, a oni su uvi­jek bili prisutni. Bilo ih je kad sam ih mogla iskoristiti, kad nisam imala dru­gih obaveza, a bilo je jako puno onih potisnutih što nisam mogla realizirati. Kad bih imala trenutak inspiracije i samoće, ta kombinacija bi bila najbo­lja i – najrjeđa. I ne može se to forsirati. Treba se poklopiti sve zajedno – ističe gospođa Nataša. Ma i kad ne bi imala boje, crtala bi čak i šminkom, svime što bi joj došlo pod ruku. Bilo je situ­acija kad bi joj se neka slika svidjela, ostavila bi je da ‘odleži’ i za mjesec dana bi je ponovno pogledala i rekla: ‘Zar sam se ovome radovala? Ovo ne valja ništa’.
— Kad sam nadahnuta, sliku napra­vim jako brzo. Ali znam je dugo dotje­rivati poslije. Ako mi se nešto ne sviđa, onda je promijenim. Nekad se ljudi oduševe slikama, a meni se zapravo slika i ne sviđa. Ako mi nije sjela, mijenjam je jer prvenstveno osobno moram biti zadovoljna. Ostavim je, pa je i nakon godinu dana izvučem i želim uvesti nešto novo. I onda bih je uzela i ispočetka po tom radila, pa bi ispala sasvim deseta verzija moje zamisli. Prema tome, nikad ne mogu reći za jednu sliku da je gotova kad sam je odmah nacrtala – priča nam. Članica je likovnih udruženja, a njene slike prodavale su se po gradskim galeri­jama. No nikad joj nije zarada pričinja­vala zadovoljstvo, koliko sama činje­nica da se nekome, kome je poklonila sliku, svidio njen rad.

Lijepa naša sela
Kao glavnu inspiraciju, koja ju odmah potakne na crtanje i slikanje je – boja. ‘To je moj okidač’, ističe. Vrsta boje kojom slika joj nije bitna, ali mogu se na slikama među ostalim naći lijepe akrilne boje. ‘Pune su slike boja, sve pršti od njih’, ističe nam gospođa Nataša. A to joj i brojni kažu, kako bi njene slike prepoznali gdje god, jer su pune boja. Njeno glavno sredstvo slikanja je penilo, dok spatule nikad nije koristila, a glavni motiv je pri­roda čijim se prizorima najviše divi. Posebnu ljubav gaji prema našim seoskim, starim, kamenim kućama i pejzažima sela. ‘Ma k’o iz bajke’, reći će gospođa Nataša. Za nju one imaju dušu i nose jednu posebnu priču. Ne voli urbane sredine, one je ne bi mogle nikad nadahnuti da napravi nešto kreativno. Uz krš, kao glavne motive izdvaja borove i čemprese. Pokazuje nam jednu sliku bora koji se ističe po svojim isprepletenim granama. Kroz slikanje je, govori nam, počela zamišljati kakav bi bio taj bor i to je postala njena vizija bora – ona mu je ‘udah­nula život’. I kaže nam kako nikad neće vidjeti njena stabla u zelenoj boji, već u raznim bojama. ­
— Za mene zelena stabla predstav­ljaju određenu dosadu. Ne govore mi ništa – ističe gospođa Nataša. Krajolik na slikama dobiva obrise na temelju doživljaja koje je gospođa Nataša stvo­rila u glavi. Primjer tomu je slika koja prikazuje njeno sjećanje na krajolični dio Gruža u kojem je živjela kao dijete. Vrtovi su bili puni voćaka i u njima je provodila najviše svoga vremena. Svo­jim očima ‘fotografira’ prizor i kasnije ga prenosi na platno. ‘Ako je moguće, što prije’, navodi kroz smijeh.
— Uvijek sliku stvaram u glavi i ne prenosim je doslovno. Radim to u miru svog doma. Volim prenijeti taj unutar­nji doživljaj – govori nam tete Nataša. I tako radi cijeli svoj život.

Dubrovnik kao prazna žena
‘Ovo je moja nova faza’, reći će nam dok nam pokazuje svoja nova umjetnička djela koja su nastala u posljednje vri­jeme, na temelju njenog unutarnjeg doživljaja. Na jednoj od njih je i Grad. Slikala ga je puno puta, ali sada ga je, objašnjava nam, zamislila kao praznu ženu…
— Grad se ispraznio. Nema života, ali okolo ipak buja život. Ali Grad sam predstavila kao praznog. Toliko se ise­lio i postao je muzej, grad bez života. Nema života, ali postoji nada i optimi­zam – navodi dalje ističući kako se tako njen novi ciklus sastoji od apstraktnih motiva nastalih tijekom karantene.
— Jedna od njih simbolički prikazuje život u nastajanju. Kako smo bili zatvo­reni doma tijekom lockdowna, bila sam pod dojmom. Dosta je žena bilo zatvo­reno i izmaltretirano. Toliko je korona pokazala koliko ima zlostavljanih žena. A ustvari, žena je ona koja je na kor­milu života. Ona nosi plod, sluša sve, gleda sve, nadzire sve, daje krv i podiže to dijete. Svu su je ugušili. Moram vam reći, bila sam iznervirana nekim vijestima, da sam pošla nacrtati viziju onoga što sam vidjela. Izbacila sam to sve iz sebe. Nevjerojatno mi je koliko se žena muči, dava, nosi boli i patnje da odgoji život na zemlji, a dosta njih je ne poštuje – kaže nam gospođa Nataša i dodaje: ‘Uvijek sam bila za pravdu, nepravda me uvijek pogađala. Tako sam i gledala svijet’.

Tapiserija i keramika
U zadnje je probala još nešto novo – nacrtati sebe na platnu. I to je napra­vila u deset minuta.
— Unuke sam pitala znate li tko je ovo. Rekli su: ‘Baba!’. Ako vi znate, onda će i ljudi znat’ – govori nam kroz smijeh. Rijetko ćete na njenim slikama vidjeti osobe, likove… Ali kad ih slika, svaki bi se od likova mogao prepričati. Jer upravo gospođa Nataša svakoj osobi daje neku osobinu i postavlja ih u odre­đenu situaciju, i to je vidljivo. ‘Svatko je u svom filmu, imaju svoju zanima­ciju’, priča nam. I ona, kao što smo već naveli – ima brojnih zanimacija.
— Radila sam tapiseriju jer je to nekad prije bilo jako moderno. Nikad nisam radila neke male stvari, sve je moralo biti veliko. I svima sam voljela prenositi znanje, kad god bih mogla, jer je to stvarno nešto lijepo, stvara ugodu, oplemenjuje i zbližava ljude. I crtanje, tapiserija i keramika! – rekla nam je pokazujući svoje keramičke radove koji su sve samo ne obični. I niti jedan nije isti jer je uvijek htjela stva­rati nešto novo. Njene Konavoke prve su nam ‘zapele za oko’. Ističe kako je dvije godine išla na tečaj keramike na koji ju je upisala kći. To je bilo nešto čime se oduvijek htjela baviti, no nije postojao način za učenje ove tehnike. Bila je jako sretna te se sa svim pola­znicima izuzetno zbližila. Trenutno, nažalost, ne može izrađivati kera­mička djela koliko bi htjela, a sve radi glaukoma. Ali gospođa Nataša od kre­ativnog rada svojim vrijednim rukama neće odustati. Uskoro će ući u 70. ljeto, a životu se, kako nam kaže, uvijek raduje i svaki joj je dan ispunjen.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 16. rujna 2020.