Gospar Marin Lazo, na Mljetu znan i kao Šmrijekinić, plete od svoje dvanaeste, a rođen je 23. rujna 1937. godine. ‘Šmrijekinić’ zbog toga jer je u selu bio poznat po pletenju vrša i košica od mrče, smrijeka, lovorike i ostalih, reći će njegova unuka Petra Kisić, naših mediteranskih biljki podobnih za takav ručni rad. Petra je, tek jednim postom na našoj virtualnoj placi, oduševila veliki broj ljudi koje je njena objava oduševila i vratila u djetinjstvo.
– Danas je stariji pa mu je teško ići skakati po šumi i brati pruće pa smo mu mi naručili vrbe kako bi i dalje mogao uživati u svom hobiju. Od vrbe su za ukras, a ako kome treba ozbiljna vrša za ribolov ili alavija košic nabavilo bi se i pravo pruće – naglasila je Petra korisnicima place. Danas gospar Marin plete ako kome treba za konobu, dekoraciju ili poklon. No, ono što nas je zaista oduševilo, možete pročitati u nastavku…
– Može, zašto ne razgovor? Samo, hoće li samo djede ili ćemo skupa? – veseli glas s druge strane telefona. Petra nam je otkrila da i ona plete! Pao je dogovor za zajednički sastanak, prije nego se gospar Marin uputi natrag na Mljet. Stigao je prvi i odmah počeo pričati o svom zanimljivom hobiju, koji je generacijama u obitelji i koji je nekad bio zanat od kojeg se zaista živjelo.
Djede je bio meštar za vrše i košice
– Moj je djede bio meštar za to i od tega je živio kroz svoj vijek. Ne sve, ali dijelom. Tad se i moglo od pletenja živit, primjerice radio je i gradio kuću u Babinom Polju, na predjelu Lazovići, i za nju nije potrošio ‘nijedne lipe’ što se reče. Sve je sam radio, brao kamenje, opalio klačinu za krečit, izvadio pržinu… Eto, kako se prije radilo i živjelo od ovega zanata – priča za početak Marin. Dok čekamo Petru, otkrio nam je kako se košici i vrše mogu plesti od svega što se može savijati, no ipak – mrča je najbolja, jer je najdugotrajnija, a i s njome se najlakše radi.
– Za košic radit morate imati odgovarajuće vitko drvo, tanko i dugo, a za vršu mora biti drito. Onda je rabota automatska, što se reče. Treba ipak par dana, jer sam u godinama pa ne mogu to lagano raditi. A meni bi djede danas ubro mrču, po noći bi je očistili i on bi sutradan spremio. Ali, bio je mlad, a mene je učio kad je bio star, kako i ja sad učim Petru. I dobro joj ide! – ističe kroz veliki osmijeh. Nažalost, ovakve stvari više nisu u modi, nego su samo ‘dekor’.
– Ako tko želi, radimo kao primjerice ukrase za konobu. Javlja se već ljudi, evo baš sa u ovoj ‘turi’ donio s Mljeta. Inače često dođem u Grad s Mljeta, imam stan u Garištu, kupio sam ga kad je Bog po svijetu hodao. Nije to loše kad moram na preglede i tako – u veselom tonu nastavlja naš dragi sugovornik.
Koliko ste ih napravili? – pitam ga.
– Broja ne znam! Za suvenire, vrtiće i tako dalje… – iskreno će. Kaže kako je pleo još dok je bio na svjetioniku. Svjetioniku? Priča postaje sve bolja…
Od Palagruže do Pokonjeg dola
– Da, proveo sam na svjetioniku cijeli svoj radni vijek – smije se gospar Marin.
– Svugdje sam bio, Palagruža, Murvica, Pokonji dol na Hvaru – tu sam najviše vremena proveo, te za kraj – Sveti Andrija. To je baš bio moj posao, ono ‘službeni’, vrlo usamljen posao… Ali, dolazili su mi moji, familija. Kad sam bio na Andriji, žena je bila u gradu s djecom. Znate, prije je bila obaveza kad si išao na svjetionik da moraš biti oženjen. Ako nisi, nisu te primali za svjetioničara. Sada je najnovije da ide promjena svjetioničara, prije si imao godišnji, ali dobro, bila bi familija samnom. Primjerice, na Palagruži smo bili svi. Bilo je 13 djece. Četiri obitelji na jednom mjestu. Veselo, pogotovo ljeti! – Smije se. Godine 2000., ravno, kaže, pošao je u ‘pensiju’.
Kao plesti vunom
– Da, da, falilo mi je u početku. A sada, nakon 23 godine, navikao sam na ovi život. Pošao bih jedino, eto, malo izvirit! A Mljet? Ah, počelo je biti slično kao na svjetioniku. Sve je manje čeljadi, mladi odlaze, a stari bome isto odlaze na drugi način… Znate, kad je Petra bila mala, dolazila je na Svetog Andriju. Jako smo vezani, vezan sam sa svih pet unuka – ponosno će gospar Marin. Baš u tom trenutku stiže njegova Petra. Ova simpatična 28-godišnjakinja s ponosom priča kako je naučila plesti vrše i košice!
– Recimo, nekoliko godina aktivno učim, mada sam vam ja u tome od malena. Išla bih makar s djedom brati pruće… Pravi interes počeo je, eto, prije nekoliko godina – naglasit će. Koliko je teško plesti? Nije jednostavno. Ali, ona, baš kao i njen djede, ima puno volje.
– Slično je kao plesti vunom, dok ne uhitiš ruku, naučiš se boriti s prućem… Ali, treba snage jer nije baš da to pruće uvijek sluša i ide kako ti želiš. A i nije dobro dugo čekati -pruće se svija kad je tek ubrano. Zato djede plete k’o singerica – smije se Petra. Ima li ‘varijacija na temu’, pitam ju.
– Jedna je žena tražila košic kao sa dvije ručke sa strane, a ne jednom velikom, odnosno da bude više košara. Nema tu vele odudaranja od teme jer je uvijek okruglo, a sad veći-manji… Nažalost, sad je to više suvenir i mali košici su više popularni – ističe. Kad je napravila post na Facebooku, nije očekivala ovakvu ‘navalu’, dodaje kroz osmijeh.
– Mislila sam da će se javiti tek par ljudi. Ostala sam ‘paf’ brojem u inboxu. Dosta ljudi pisalo je kako ih je moja objava vratila u djetinjstvo, da ih je razveselilo da netko još to radi – napominje Petra. Gospar Marin ‘podcrtava’ da se na Mljetu ljudi još uvijek bave time, odnosno da je mljetska vrša, zaštićena i ‘čertifikatom’ kao jedan od najstarijih ribolovnih alata na Jadranu. Tko se bavi ribanjem, plete i vrše. A i ribara je sve manje…
‘Sve je izgledalo veće’: Prva sjećanja sa Svetog Andrije
Moj prva sjećanja su sa Svetog Andrije, koji je zapravo jedini svjetionik na kojem sam bila. Ne sjećam se ničeg od prije! Bilo je to odlično djetinjstvo, biti sam i pušten na otoku uz mnoštvo galebova i u mirnoj prirodi. Baba nas je čuvala, a mi smo se po cijele dane igrali. Nakon puno godina, vratila sam se u tu kući i sve mi je izgledalo puno manje nego iz mojih sjećanja – podjelila je s nama ‘svjetioničarsku’ crticu Petra Kisić.