Mogli bismo na prste jedne ruke nabrojati ljude koji nisu čuli za dubrovačku pjevačicu Georginu Saulan Đoku bez koje niste mogli zamisliti zabave u ‘70 i ‘80-im godinama prošlog stoljeća.
U ranoj je mladosti osvojila čak tri prva mjesta na Olimpijadi znanja, a dvije godine zaredom pobijedila je na poznatoj manifestaciji ‘Prvi pljesak’, ‘66. i ‘67. No, to je bio samo početak dugog glazbenog života.
— U školi sam non stop pjevala, a prvi sam nastup imala na Bosanci u prvom razredu. Nekad bi sa školom tamo išli na izlete. Pjevala sam pjesmu ‘Baloni’. Gdje god je bila neka priredba, stalno sam pjevala. Po kući da i ne govorim – rekla nam je i otkrila kako je počela njena ljubav prema glazbi.
— U susjedstvu smo imali gospođu kojoj je sestra živjela u Italiji te joj je stalno donosila ploče. Išla sam kod nje i slušala talijanske pjesme. Sve sam ih naučila napamet, znala sam sve nove sa San Rema. To je bio nekakav početak. A profesionalno sam se počela baviti glazbom kad sam prvi nastup imala s Ninom Obradovićem. Svi su me pitali: ‘Gdje ideš?’ Govorila bih im kako idem na posao. ‘Pa kako na posao?’, uvijek bi uzvratili jer to nisu smatrali – poslom. S gosparom Ninom je sve krenulo nakon Prvog pljeska. Išli smo prvi put u Radovčiće na zabavu. Sjećam se kako sam doma donijela pršut koji je dosta koštao. Mama me pitala odakle mi novac za kupiti pršut, a ja sam rekla kako sam ga dobila od pjevanja. Kasnije sam nastupala i s Matom Miljasom – kazala nam je gospođa Georgina te dodala kako je iza toga počela pjevati s Libertasima i Milom Hrnićem. ‘To je bilo ‘72. godine. Tad sam krenula u glazbene vode’, priča nam i otkriva kako je izgledao život s Libertasima.
Zlatne godine Babinog kuka
— U bendu je bilo pet muškaraca i nas pet žena, back vokala. Prije svirke imali smo dalmatinsku večer, kao lagano zagrijavanje. Onda bi na repertoar došle lagane pjesme. A poslije toga… Svirali bismo do 5, 6 ujutro. Nova godina, ‘72. na ‘73., svirka je u tadašnjem Libertasu trajala do devet ujutro. To su bile lude nove godine – priča nam i dodaje kako je s Libertasima pjevala do 1978. godine kada su se razišli.
Bilo je to doba kad nisi mogao proći Malim Stradunom, a kamoli pronaći stolicu za sjesti. To je bilo ludilo. Baš ludilo. Svirao se tada cijeli album ‘Groznice subotnje večeri’ i ‘Briljantin’. Sve se sviralo uživo
Nakon toga, uslijedilo je razdoblje benda Kastelani kada je i vladalo ‘zlatno doba Babinog kuka’. Među njenim kolegama bili su Pero Šiša, Vjeko Zajec, Josip Greguš, Mišo Mrkić, Mujica Jusić…
— Bilo je to doba kad nisi mogao proći Malim Stradunom, a kamoli pronaći stolicu za sjesti. To je bilo ludilo. Baš ludilo. Svirao se tada cijeli album ‘Groznice subotnje večeri’ i ‘Briljantin’. Sve se sviralo uživo – govori nam i dodaje kako je s Kastelanima bila dok nije zaratilo 1991. godine.
— Naša zadnja svirka bila je u taverni hotela Orlando. U ratu su nam nastradali instrumenti i puno uspomena. Vodila sam svoje dnevnike. U njima je bilo sve o našim turnejama, primjerice po Sovjetskom savezu. Sve sam zapisivala, sva događanja i pjesme koje sam pjevala, cijeli repertoar. Vodila sam datume kad smo i gdje išli. Neke važne stvari, zafrkancije između članova benda. Bilo je posebnih trenutaka. To je sve otišlo u ratu, zajedno s instrumentima. Sve je nastradalo. Jedino mi je žao što nisam to sačuvala – rekla nam je Đoka i dodala kako čuva stare fotografije i novinske članke. I njena se djeca, priča nam, uvijek iznenade kada prolistaju po svim tim njezinim uspomenama.
Glazbena avantura u Italiji
A s nama je i podijelila stare nezaboravne trenutke koji su ‘uhvaćeni’ na fotografijama koje vjerno čuva. Prisjetila se tako glazbene avanture u Italiji koja je započela posjetima rodbini.
— Tada sam pjevala cijeli album Tine Turner, ali se ne mogu sjetiti koji. Nije se moglo ući u bar koliko je bilo ljudi. Pjevali bismo od devet navečer do devet ujutro. Tamo smo bili tri setemane. Samo sam jedan dan išla u shopping, a sve sam ostalo – prespavala – sa smiješkom nam priča Đoka.
— Jedna od pjevačica koja je s nama bila na ruskoj turneji molila me da se pridružim jednom bendu koji je tada tražio pjevačicu. Ukrcala sam se u autobus i krenula u Italiju, u Bolzano. Pjevala sam im opet Tinu Turner, a oni su se oduševili koliko sam slobodna na bini. Nikad nisam imala tremu… Kad su me čuli i vidjeli, htjeli su odmah sa mnom potpisati ugovor. Morala sam ih odbiti. Imam muža i djecu, morala sam se vratiti doma. Pokojna majka mi je tada govorila: ‘Italija? Kakva Italija? Stani doma i čuvaj djecu.’ S druge strane, suprug me je nagovarao da prihvatim ponudu i idem u Italiju – govori nam sa smiješkom i otkriva jednu zanimljivost.
Moj muž je popravljao televizore, tako je i došao kod mene u kuću kad se nama pokvario. A ja sam se šminkala za nastup. To je bio naš prvi susret
— Trebala sam ići pjevati s Novim fosilima, prije Đurđice. Svirala sam u Jadranu… Gdje je došao pokojni Moka. Rekao mi je da im treba pjevačica, zvao me, ali na kraju nisam pošla – prisjetila se Đoka. Smatra kako u životu ima trenutaka koji se ‘ne mogu namjestiti’. Njezin suprug je uvijek putovao s njom, na sve svirke, koliko god je mogao. A kako su se upoznali?
— Moj muž je popravljao televizore, tako je i došao kod mene u kuću kad se nama pokvario. A ja sam se šminkala za nastup. To je bio naš prvi susret – rekla je i naglasila kako njen muž više zna o njoj, nego ona sama.
— Kad sam bila mlada, nije me bilo baš previše briga za ploče… On je to sve čuvao. Donio bi doma moju novu ploču, spremio je, a ja bih na to zaboravila. Zahvaljujući njemu i danas sve to još uvijek imam – priča nam Đoka. Nije mogla ne dotaknuti se Kantafiga. — Na Kantafigu sam se rodila, provela djetinjstvo. Volim Kantafig, ali se puno promijenio. Prije je bilo ljepše. Zašto? Ljudi su bili ovisniji jedni o drugima. Sjećam se kako nismo nikad kuću zaključavali. Svi su prije dolazili. Znalo se kako kuma dolazi utorkom, a mi idemo srijedom u nje. Družili smo se više. Na putu, na skalinima, sva bi se djeca skupila. A sad… Govori jedan svećenik kako svugdje raste trava. Kako neće, kad nitko ne prolazi tuda, kad se nitko ne igra kao što smo mi prije. Sjede doma za računalom, nitko se ne druži – priča nam i govori da kad u ‘dvije ure parti brod za Šipan, nema se koga sresti’.
— Neki dan sam ušla u butigu i govori mi prodavačica kako nitko od podne nije ušao nitko. Ja sam došla oko 6 ura. Nitko povirio nije – rekla je.
Mladi u glazbi
Zanimalo nas je li itko iz njene obitelji povukao glazbene gene.
— Unuka pohađa solo pjevanje u glazbenoj školi. Dva unuka sviraju instrumente, jedan klavir, a drugi gitaru. Najmlađi koji ima dvije godine zasigurno će biti glazbenik. On voli tamburicu – otkriva nam Đoka i dodaje što smatra problemom po pitanju mladih u glazbenom svijetu.
— U Dubrovniku nema mjesta gdje bi neki bend svirao. Sad manje više traže jednog ili najviše trojac. Netko tko ima potencijal, nema ga gdje ovdje pokazati. Dva, tri benda koja postoje u gradu, ne znam ni gdje su ni što su – rekla je i dodala:
— Meni je divno vidjeti onu emisiju B strana, neshvatljivo mi je kako djeca pjevaju. Drago mi je što su izbacili djecu naprijed, kako se ne bi vrtjeli stalno isti ljudi. Stare pjesme obrađuju, a oni opet ubacuju neki svoj štih. Zvuči fenomenalno. U Dubrovniku mi je žao što malo tko ima sluha tko bi radio s mladima, netko tko je glazbeno potkovan. Rado bih se ‘uhvatila’ toga, organizacije… Nečega, kao što je bio ‘Prvi pljesak’ – istaknula nam je gospođa Georgina i naglasila kako joj je bilo drago gledati Konoviziju i dodala: ‘Skidam im kapu. Nešto se pokrenulo’.