Aktualno

FRA STIPE NOSIĆ PRED ODLAZAK U ZADAR Srcem ću biti vezan za ono što sam ovdje ostavio. I za zgrade i za ljude

Napuštam vas za mjesec, dva, ali duhom ću uvijek ostati tu, u ovom prelijepom gradu. Skoro 19 godina, pa to je čitav jedan život – s posebnom nostalgijom priča nam fra Stipe Nosić, koji se nakon, eto, gotovo dva desetljeća oprašta od Dubrovnika i Dubrovčana. Na posljednjem kapitulu Zadarske franjevačke provincije odlučeno je da fra Stipe bude gvardijan u samostanu sv. Frane u Zadru.
O svom djelovanju i teološkim počecima priča nam za DuList. Iako, reći će, ovo nije oproštajni razgovor.
—Idem u svetoga Franje, tamo, kod orgulja! Ma bio sam ja već u Zadru i to tri godine, kao mladomisnik, od 1979. do 1982. godine – prisjeća se fra Stipe. Uslijedio je studij u Njemačkoj.
—Poslije četverogodišnjeg studija proveo sam u Puli godinu dana i u Rijeci devet godina, to je bilo teško ratno vrijeme. Tamo smo organizirali Caritas, hranili ljude. Ma čovjek više ne može shvatiti kako je tada bilo, ljudi su radili za 50 ondašnjih maraka, što je danas neshvatljivo. Šest godina sam, nakon toga, bio u Njemačkoj gdje sam bio u misiji za Hrvate, a 2003. sam došao ovdje, u ovaj prekrasni grad – kratko je ‘zaokružio’ fra Stipe. Pitamo ga je li mu bio ‘šok’ doći u naš grad i tada gotovo pa neobnovljeni samostan.

Najteži je prvi premještaj
—Hm.. – uz osmijeh će – najteži je prvi premještaj, kasnije nije toliki problem. Zapravo, jedini problem je spremati se, spremati knjige – iskreno će. Nosite li blago sa sobom? – pitamo ga.
—Ma i ne, ostavljam knjige iza sebe, ostavio sam ih i kad sam išao na misiju u Njemačku, u malo mjesto Bierbergen kraj Stuttgarta. Neka ih i ovdje – priča nam dalje. A fra Stipe je tražio, proučavao, izučavao, skupljao… Ima toga puno. Vraća se u 2003. godinu i samostan.
— Došao sam u trenutku obnove nakon ratnih razaranja, bilo je gotovo zapadno krilo. Sve je bilo u radovima, Europska banka za razvoj dala je sredstva za obnovu pa se i dio istočnog krila obnovio iz tih novaca. Tada smo knjige iz knjižnice koje su desetak godina bile prvo u blagavaonici, potom na katu po sobama, premjestili te 2003. u knjižnicu. U prosincu! Kasnije smo, uz pomoć karata, odnosno ulaznica za muzej, skupili novac za ‘samoobnovu’. Uslijedila je obnova većeg dijela samostana, kompleks sjevernog krila – dva kata – klaustar, kamen, sve slike, freske… Veliki posao, najveći u zadnje vrijeme – ponosan je fra Stipe Nosić, a s osobitim ponosom priča nam o obnovljenoj Voštarnici koju je javnost nedavno imala priliku ponovo vidjeti.

U Zadru će isto biti posla!
— Voštarnica je stajala na mjestu gotovo četrdeset godina. Od novaca koje smo zaradili od ulaznica smo krenuli u taj projekt i moram priznati, sada lijepo izgleda! – sretan je fra Stipe. Pitamo ga hoće li mu nedostajati takvi projekti?
— O, i u Zadru će isto biti posla (smijeh)!
—Kad sam došao, nisam imao nikakvu predodžbu o tome u kakvom je stanju samostan, sve je bilo samo ‘provizorno’ zatvoreno, poput krovova. Stropovi su bili probijeni od granata, sve manje više još uvijek uništeno, zastarjelo. Taj šok mi se duboko urezao. Mislio sam da nikad nećemo obnoviti samostan, a zapravo se sve odvilo relativno brzo, već 2006. godine. Uslijedila je obnova krova crkve, jer su bile loše kupe. To su vam bile one ‘poratne’, koje jednostavno nisu ‘išle’, osipale su se i morali smo mijenjati krov. Teško je bilo staviti sve na noge, ali učinjeno je. Posla će svakako još biti – ističe fra Stipe. U istraživanju prostora samostana proveo je dosta vremena, otud su nastale njegove kratke priče, crtice pa i zapisi koje je objavljivao, a dio tog bogatog opusa njegovih zapisa imali smo čast objaviti i mi na stranicama našeg tjednika.
— Usput sam skupljao povijesne zanimljivost, dok se obnavljalo. Mada, nije to baš bilo ‘usput’ (opet osmijeh!). Velik je to posao, do kojeg je došlo slučajno. Kada čovjek živi u jednoj zgradi bogatoj umjetnošću, knjigama, pustim apotekarskim predmetima, želi to sve proučiti, a opet ne može se sve obuhvatiti u par godina. Pored nekih stvari prolazite i ne vidite ih, one nisu niti zabilježene jer su smatrane svakodnevicom. Htio sam ipak to zapisati – ističe. Do knjige o ljekarni, vrijednog djela, objavljenoj u godini kada smo slavili 700 godina ovog fantastičnog mjesta, došlo je, kaže, slučajno!
—Potakao me jedan njemački novinar koji je došao uoči 700. godišnjice ljekarne. Dao sam mu podatke koje sam tražio iz arhiva i primijetio da ne znam ni ja puno toga. Recimo nisam znao da je ljekarna bila i u malom klaustru i to čak 220 godina. Tijekom popravljanja njegovih tekstova – kako sam studirao njemački mogao sam se uhvatiti toga – sam nalazio na neke nove podatke, crtice… Bio je to znanstveni članak koji se preveo i objavio u Časopisu Dubrovnik. Počeo sam pisati crtice o ljekarni pa je nastala knjiga koja je prodana u skoro tisuću primjeraka, što je svojevrsno čudo za Hrvatsku (smijeh). Kasnije sam nastavio s pričom o klaustru, pričom koju sam isto polako otkrivao. Čitaš iz kamena, to je tu vjekovima… – otkriva nam više.

Mašta i znanje – za klaustar
—Kroz maštu i znanje iz teologije, iz Svetog pisma, pronalazio sam opise za klaustar. Puno se iščita iz kamena, doduše zahvaljujući i fotografijama se moglo ‘kategorizirati’. Eto, nastala je knjiga, a veliko hvala fotografu Željku Šoletiću koji je vidio crtice koje sam pisao i samoinicijativno se javio pomoći. Klaustar se sada može ‘čitati’ malo drugačije. Primjerice, kada biste ih gledali, ne biste znali o kojem se kapitolu klaustra radi. Sad smo ih poslagali od 1 do 60 i idu u smjeru kazaljke na satu. Ma prava arheologija! – s neskrivenom radošću nabraja nam dalje fra Stipe. Otkrivao je on i dokumente o grobovima, rukopise pokojnika, sve ono važno za buduće istražitelje koji se budu bavili ovim samostanom.
—Zanimljivo mi je jer vidiš da stvaraš nešto novo, nešto što netko prije nije vidio, uočio – fra Stipin ushit i pogled na život nešto je neponovljivo i zaista nas ne čudi kada kaže kako su, kada je obznanio da odlazi, mnogi i – zaplakali. Ipak je proveo dugi niz godina uz vjernike Grada i svjedočio promjenama Dubrovnika, kroz život u samom centru.
—Grad se uvijek mijenja, dolaze novi ljudi, umiru stari, život ide. Zanimljivo, kad dođem na groblje na Dančama – evo neki dan sam bio – osjeti se čovjek i sam nekako… Vidite dosta ljudi, i mladih, koje znate. No, promjene u Gradu nisu velike, ovdje u kompleksu je napravljeno puno, ali puno je još stvari koje bi trebalo obnoviti i ovdje i u cijeloj gradskoj jezgri. Teško to ide. I sporo, primjerice za Voštarnicu smo čekali godinu i pol dana samo građevinsku dozvolu – napominje nam.

Uvijek ću misliti na Dubrovnik
-Pitate me za duh Grada? Ne znam ni sam što je duh… Mladi su puni ideala, dok ne ostare su mladi i duhom, a s godinama svi postajemo stari u umu, shvaćanjima! – kaže nam iskreno naš dragi sugovornik. Kaže nam da se ne brinemo, da će uvijek misliti na Grad, svoj Dubrovnik i da dolazi odlična zamjena – njega i fra Veselka Grubišića mijenjaju gvardijan fra Jozo Sopta i vikar fra Ivan Gavran iz Crikvenice.
—Zadar je prekrasan grad, nije kao Dubrovnik, ali ima čarobno zaleđe s puno mladih. Inače, franjevci imaju samostane od Pazina do Kotora, no nema podmlatka pa se i oni zatvaraju, odnosno 10, 15 samostana predano je drugim zajednicama – ističe, a mi dodajemo kako je to zapravo baš čudno, s obzirom na to kako su upravo ‘mala braća’ najbliži puku, jednostavni pristupom i habitom… Ma ne smetaju im ni ovi naši turisti. Čak je, kaže, bilo neobično dvije godine bez njih.
—Sve ih je više, pomalo se vraća, dvije godine je bilo neobično, bilo ih je vrlo malo, lani nešto više, petina možda. Primjećujem da još nema onih pravih grupa, a ne vidim ih ni na zidinama. Ulice izgledaju pune, no… Promijenile su se i navike ljudi. Primjerice, turisti više ne kupuju suvenire ili knjige, sve imaju na Internetu! – dodaje nam naš veliki franjevac, čovjek kojeg je životni put vodio od malog Lovreća kod Imotskog do Njemačke, Dubrovnika, Zadra… Poseban komad sebe ostavit će ‘svome Dubrovniku’.
—Bit ću uvijek vezan s Gradom, jer sam veliki dio života ostavio i posvetio njemu. Ići ću na drugo mjesto, baviti se drugim poslom. Iako, što se tiče liturgije i teologije, bavit ću se sličnim stvarima, a što se tiče samog mjesta bit će to drukčiji posao. Ali kažem, srcem ću biti vezan za ono što sam ovdje ostavio. I za zgrade i za ljude – zaključuje naš sugovornik, fra Stipe Nosić.

Objavljeno u tiskanom izdanju 23. lipnja 2022.

Pročitajte još

Provjerite tko je sve sljedećeg tjedna bez struje

Dulist

MARKO RAŠICA ‘Istražio sam tri stoljeća dubrovačkih bratovština. Iznenadilo me da pravne razlike i nema!’

Leona Rašica

PLASTIKA, STAKLO, GUME… Ronioci čistili podmorje u uvalama Luka i Bistrina

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija