Staložen, potpuno mirno, priča svoju priču ovaj ‘dobri div’ Domovinskog rata u Dubrovniku, dragovoljac i pripadnik Hrvatske ratne mornarice od njenih početaka. Čovjek je to kojeg mnogi znaju, a koji se ne voli isticati i smatra, reći će mi, kako prošlost treba ostati tamo gdje jest. I prvi uvjet ovog razgovora, priče od tri desetljeća, odmah ću prekršiti. On je glasio: ‘Molim te, nemoj me puno isticati.’ Fabijan Vukić u dragovoljcima Župe dubrovačke bio je od 15. kolovoza 1991. godine. Bilo je riječ, priča, o ‘samo noćnom čuvanju’, odnosno stražarenju kod ‘Svete Trojice’. I svoju ratnu priču neće zaokružiti niti ranjavanjem, niti protezom umjesto noge, niti teškim noćima i danima, nego sadašnjošću, koja je za gospara Faba, dodaje, točno onakva kakva treba biti. Ovo je njegova priča, ususret obljetnici osnutka HRM i obilježavanju deblokade Dubrovnika.
—Od 1. listopada sam stupio u vod Đure Klokoča ‘Brašina-Buići’. Tu smo bili od početka rata do pada 24. listopada. Potom smo pošli za Grad i kako nismo znali što ćemo sa sobom, kuda ćemo uopće ići, gospar Željko Bašica nas je savjetovao. Razgovarali smo kako bismo trebali pristupiti Hrvatskoj ratnoj mornarici koja je, po mome mišljenju odigrala jako dobru ulogu u samom ratu – smirenim tonom prisjeća se tih teških dana. Često se, pitam, ga, čini kao da se zaboravlja vrijednost HRM i ona danas postaje dio nekih protokola obilježavanja? Naprotiv, odgovara.
—Ne damo ratu da nas ‘uzme’, niti prošlosti da nas obavije – značajno će naš sugovornik.
—Bili smo na razini profesionalaca što je vidljivo po svim snimkama. I tako se danas prema tome odnosimo. Ima nas dosta u udruzi HRM i držimo s kao kolege, prijatelji… I volja, volja je bila jaka. Mi smo kao mlađi slušali starije, to možda bolje mogu ispričati ljudi koji su i danas tu, s kojima se družimo, a to su Želimir Čizmić i Pero Srijemsi koji su autoriteti, kako tada, tako i danas. Članova HRM je puno jer smo udruga. Nažalost, jedan dio se odvojio sa nezadovoljstvom, no osnovna misija od prije trideset godina je ostvarena. Upisana zauvijek – naglasit će dalje gospar Fabo. Kako danas gleda na sve, trideset godina nakon?
—A u našim druženjima ne bavimo se politikom! Nema niti pretenzije prema politici i čim netko počne pričati o politici ili vojsci, ta se priča odmah prekida. Među kolegama koji se danas druže s nama, ima i ljudi koji su, na primjer, pravoslavne vjere, ali Hrvatsku i Dubrovnik smatraju svojom domovinom i bili su rame uz rame s nama. Apsolutno im nitko nije promislio nešto reći, prigovoriti ili nešto drugo. Iskreno, ne zamjeram puno niti ljudima koji su prije rata živjeli u Dubrovniku pa otišli primjerice u Trebinje. To mi je logično. Sasvim je druga priča zašto je netko napadao nas. Svatko ima pravo braniti svoju kuću. Mi nismo odlazili u tuđe kuće – nešto oštrije će zaključiti rečenicu.
—Jako mi je žao što danas u Dubrovniku ima dosta udruga, a prilikom bilo koje obljetnice, HRM, 163. brigade, ili Specijalne, Vojne policije, uz obljetnicu nema iz drugih postrojbi makar deset ljudi. Htio bih da se družimo svi skupa, a ne da se dijelimo. Gledajte, nitko od nas nije bio vojnik, niti obučen. Iskreno, čekali smo da sve to više završi, da idemo raditi. Međutim ispalo je tako da se odužilo, morali smo se prisilno obučavati. Nitko od nas nije mogao niti pomisliti, jer tako nismo odgajani, da bi netko na nekoga morao pucati, ubiti ili nešto treće. To je bilo iznenađenje. S tim da pretpostavljam da neki koji su trebali znati su sigurno znali što će se dogoditi, no nisu podijelili s narodom te informacije – naglasit će dalje.
Lovačke puške i improvizirana rješenja
—U početku je to bilo slabo naoružanje, dvadeset posto lovačke puške, ostalo – ručno naoružanje i izmišljanje kojekakvih rješenja. Ali je bilo žestoko! Do 12. listopada se po Župi dubrovačkoj napadalo iz svih mogućih oružja, malih, velikih, to se tuklo… Mi smo čak dva puta, 12. i 14. listopada, odbili povlačenje. Tad nam je, stigla pomoć u zapovjedništvu iz grada. Ali nije se moglo dulje od 24. listopada, jer su se tada iskrcali na Trapit. Morali smo se povući, u večernjim satima 24. listopada i zadnji se izvukao iz Župe prema Belvederu uz ‘pratnju’ topovnjača koje su tukle – sjećanja su gospara Faba još svježa. Mučno je pitati, no njemu nije teško pričati o svom stradavanju. Fabijan Vukić jedan je od šest ‘amputiraca’ Domovinskog rata u Dubrovniku.
—Točnu godinu dana iza, 24. listopada 1992. godine, stradao sam na Malaštici. U ranim jutarnjim satima od Astaree smo lovačkim putem izlazili na Malašticu i normalno, nije bilo neke velike koordinacije – po mom mišljenju. Možda griješim, jer nismo znali da su već večer prije ljudi koji su bili došli od strane Ivanice bili na Malaštici. Mi smo praktički ušli u minsko polje. Mrak, kiša, vidiš, ne vidiš… Jedni su otišli lijevo, ja sam okrenuo desno i eto, stradao – nastavlja dalje, a na našu opasku kako zaista staloženo priča o tome, kaže kako je imao ono najvažnije, a to je odlična ekipa.
—Bio sam dio ekipe, ljudi koji nikad nikoga nisu nigdje ostavili. Nismo odbili poziv za otići na neki položaj, radili smo ono što smo u tom momentu trebali raditi, ništa više, niti išta manje. Bio sam u ‘Pilarima’, potom u HRM i ono što mi je najvažnije jest da nas danas nitko nema zašto proklinjati. Nismo vršili nikakvu torturu ni nad kim, ponašali smo se vojnički – normalno, koliko smo znali i umjeli… Nadali se jesmo da će prije završiti… – rečenicu ne završava. Za gospara Faba uslijedilo je dugotrajno liječenje.
Ekipa liječnika bila je fenomenalna
— Ostao sam bez jedne noge, a na drugoj sam imao frakturu na 12 mjesta. Brzo sam došao do bolnice, što je bilo jako bitno. Prebacili su me kod Astaree, ekipa me odozgo donijela, tu me čekala Hitna pomoć. Mogu reći da je za vrijeme rata ekipa liječnika i medicinskog osoblja u bolnici bila je fenomenalna, i tu im se treba skinuti kapa. Mene su operirali pokojni doktor kirurg Rakigjija, također pokojni dr. Janjić, Dalmatin, Brailo – ne Đivo nego otac mu, Bogdanović… Danonoćno su bili tamo, potpuno isto su nas previjali u dva po ponoća kao i dva obdan. Nas je 22., 23. i 24. listopada bilo 47 na ortopediji i kirurgiji u Dubrovniku. Fantastični ljudi s jednom posebnom vrstom žrtve, na čemu im hvala. Pokojni dr. Janjić je cijelo vrijeme bio tu i velike stvari napravio za naše ranjenike! Prvim avionom sam išao za Zagreb, u bolnicu u Božidarevićevu. To je bolnica za ortopedska pomagala, pravili su mi protezu. Nijedan čovjek koji je operiran u bolnici Dubrovnik nije morao ići na reamputaciju u Zagreb. Eto koliko su u tim uvjetima kvalitetno urađene operacije. Bili su jednostavno izvrsni. Kad sam napravio protezu, bio sam godinu dana u bolnici u Opatiji, ni tamo se nismo loše osjećali, dobro smo primljeni. Uslijedio je povratak kući, 1994. godine otišao sam u mirovinu – priča nam dalje.
Najveća nada rata
Najveća nada rata bila je, kaže, 15. siječnja 1992. godine.
—Tada smo doživjeli konačno priznanje Hrvatske, onda smo dobili toliku snagu da nam stvarno više nitko nije mogao ništa. Što je padalo je padalo od hrvatskog teritorija. Otad nadalje, sve se, Bogu hvala, okreće u našu korist – dodaje s osobitim ponosom. Ono što je obilježilo cijeli naš razgovor – sjećanje je neka pozitivna atmosfera. Ipak, jednu stvar danas će naglasiti kao lošu. I žao mu je što je tako.
—Ljudi koji bi se trebali brinuti za stradalnike Domovinskog rata – slabo vode računa. No, nikako ne da prošlosti da se nadvija nad njegovim životom danas, dodaje kroz razgovor.
—Imam svoje prekrasne četiri cure, suprugu i tri kćeri. Bogu hvala, zdrave su i dobro uče i rade – jedna je liječnica, druga skoro pravnica, a treća je na trećoj godini Pedagogije. Mama je tu učinila čudo – zaključuje kroz smijeh, mada vjerujemo da je on i ovdje ‘odigrao’ veliku ulogu. Potvrdit će to i svi ljudi koji poznaju gospara Faba!
Iz tiskanog izdanja od 26. listopada 2022.