Aktualno

Edukacijska rehabilitatorica Ana Radišić o važnosti rane intervencije

ana radisic

Koliko je profesija edukacijskih rehabilitatora bitna najbolje znaju oni kojima je njihova pomoć potrebna a to su djeca s teškoćama u razvoju, njihovi roditelji i osobe s invaliditetom. Problemi koji se vezuju uz ovaj poziv otvaraju se najčešće prigodno ali su konstantno prisutni i, koliko god da se o njima razgovaralo, nikad dovoljno. Najprije potreba je sve više. Naročito je u porastu broj djece s poteškoćama u razvoju. Istovremeno edukacijskih rehabilitatora je malo i svrstavaju se pod deficitarna zanimanja. Nadalje, rana intervencija je neopisivo bitna a roditelji, što im nije za zamjeriti, teško prihvaćaju da s njihovom djecom nešto nije kako bi trebalo biti pa s traženjem stručne pomoći odugovlače. I tu se gubi zaista dragocjeno vrijeme. O svemu navedenome porazgovarali smo s edukacijskom rehabilitatoricom Anom Radišić koja radi na ranoj intervenciji, odnosno s djecom do tri godine života. Naravno i s njihovim roditeljima.

(Ne)prihvaćanje
-Nesumnjivo za svakog roditelja najteži osjećaj koji se može javiti, odnosno pitanje je – je li s mojim djetetom sve u redu?! Od nas kao stručnjaka očekuje se tu veliki emocionalni angažman, istovremeno emocionalna otvorenost ali i stabilnost. Tu zaista čovjek treba unijeti cijeloga sebe. Mi smo tu da u tim najtežim trenutcima upalimo svjetlo. Iako se roditeljima u momentu i sruši svijet, zacrni im se, mi smo tu da im ukažemo na dobre i jake strane njihovog djeteta, da im pomognemo da porade na tom odnosu i damo im snage i perspektive za poticati dijete i biti mu podrška u razvoju. Pa upravo to i jest najveći izazov ali i najveće veselje; kad vidiš da se od tog nekog početnog crnila, tuge, uspjela dobiti jedna funkcionalna obitelj, dobar odnos. Da smo zajedno uspjeli, što se reče, stati na noge. Najveća mi je radost kad roditelji skupa s djetetom zadovoljni odu od mene kad prekinemo suradnju jer onda oni znaju što, kako i kuda dalje pomoći svome djetetu – otvorila nam je dušu Ana koja apelira da ne ignorirate simptome jer je rana intervencija uistinu od neprocjenjivog značaja.

Razvojni miljokazi

-Dosta ljudi ignorira simptome. Teško je priznati si da nešto nije u redu, ali je jako važno. O konceptu rane intervencije se dosta čuje, piše i moram pohvaliti da se sve skupa ipak malo pomaknulo s mjesta i zbilja se roditelji javljaju sve ranije kad nešto primijete – rekla nam je Ana dobru vijest. Pitali smo je kako uopće roditelji mogu znati da s djetetom nešto nije kako bi trebalo biti.
-Na bilo koju sumnju najbolje se svakako obratiti stručnjaku. Međutim ukoliko ne želite to baš na prvu, umjesto ‘pitaj mamu, babu, susjedu’ radije sugeriram pogledati razvojne miljokaze koji se lako mogu naći na internetu. To su normativi, smijernice kako bi tipični razvoj kod djeteta trebao teći. Naravno da svako dijete ima svoj razvojni kontinuum i ne mora nitko biti po špranci, ove smjernice su ipak neki orijentir da svaki roditelj za sebe, a mi stručnjaci prema razvijenim instrumentima i listama tumačenja, možemo vidjeti odstupa li dijete u nekom području, treba li neko područje treba dodatno podržati, je li neko područje previše odskočilo odnosno pošlo naprijed možda na uštrb drugoga… Da primjetimo postoji li tu neka disharmonija, neko značajno kašnjenje za svojom dobi, da bi to onda trebalo uključiti u neko praćenje ili tretman. Prema razvojnim miljokazima roditelj najlakše vidi u skladu s dobi svoga djeteta koje su to vještine, ponašanja, sposobnosti koje bi dijete do određene dobi trebalo usvojiti i razviti – pojašnjava Radišić.
Tako, prema razvojnim miljokazima, beba s 4 mjeseca gleda sa interesom lice roditelja, prepoznaje zvuk glasa, okreće se i smješka se za osobama koje se nalaze oko nje, okreće se za poznatim zvukovima. Sa 12 mjeseci dijete bi već trebalo sigurno sjedati ili puzati, napraviti prve male korake, pokušavati se uspraviti uz namještaj, razlikuje već poznate od nepoznatih ljudi i ostvaruje kontakt očima, pokušava komunicirati i gestama, brbljanjem, a pomalo se tu već naziru i riječi. Oko 1. godine bi trebalo da se javi jedna riječ. Najčešće to bude: mama, baba, tata… I da je to zbilja upućeno tim osobama. S dvije godine bi dijete kroz taj jezično govorni razvoj trebalo imati već minimalno 50-tak riječi, pokušavati sam se zbrinuti, znači nahraniti se, obući se, rado se igra sa vršnjacima hvatice, voli šarati… S tri godine bi dijete trebalo već govoriti male rečenice, razumijevati većinu naloga koje mu rečemo i izvršavati ih. Trebalo bi već i da kontrolira nuždu, da se javlja igra pretvaranja, kuhanja, spremanja, da nas imitira, da se rado igra sa vršnjacima, da ga okolina već dobro razumije.
Ukoliko roditelji primijete da dijete odstupa od razvojnih miljokaza definitivno je najbolje javiti se stručnoj osobi; edukatoru, rehabilitatoru, psihologu, logopedu, pedagogu.
-Svakako jednoj stručnoj osobi koja bi mogla napraviti tu inicijelnu procjenu razvojnih vještina i prema viđenome savjetovati roditelje te ih uputiti kako dalje pratiti. Bitno je za napomenuti da strahovi i nedoumice često izjedaju roditelje, uđu u nekakav krug krivnje pa možda misle da će njih netko procjenjivati, vikati i ne znam ni ja što. Ne, stručnjak koji je otvoren za suradnju i koji je tu radi vas i djeteta jednostavno će dati roditelju savjete i smjernice, pokušati odgovoriti na njihova pitanja i nedoumice s ciljem da se potakne razvoj djeteta. Dijete ne mora biti ničim etiketirano i ne postavljamo uopće dijagnoze u toj ranoj dobi nego radimo upravo na poticanju razvojnih vještina kako bi se razvoj djeteta uputio tipičnim tijekom i kako bi dijete moglo napredovati i ostvarivati sve svoje potencijale – pojašnjava Ana koju smo upitali ono vrlo često, popularno pitanje; zašto su prve tri najvažnije?!
Prve tri najvažnije
-Zato što je mozak djeteta tada otvoren i slobodan ostvarivati nove veze a njih stvaramo iskustvom, stjecanjem znanja, spoznajama… Tako da dodirom hladnog kamena dijete spoznaje – aha hladno, aha tvrdo! Na takav način učimo sve vještine. I jezik i socijalne vještine i motoriku. Naravno da je bitna i genetika ali mozak je taj koji pod utjecajem okoline se razvija i zato je jako bitno djelovati na vrijeme da bi se ostvarile sve veze i ispunio puni potencijal djeteta. To se zove plastičnost mozga. U malog djeteta najintenzivniji je razvoj mozga do treće godine. Tad su kao male spužvice, sve upijaju, sve ih zanima i ukoliko u tom periodu prepoznamo da postoje neka odstupanja bitno je zatražiti stručnu podršku kako bi se obučio roditelj kako poticati dijete kako bi se ostvario napredak. Svako dijete naravno će imati svoj tempo ali cilj je kod svakoga potaknuti daljnji napredak i pri tom osigurati da se ne naruši ona veza roditelja i djeteta koja je neophodna za kvalitetan odgoj i stvaranje samostalne i osposobljene osobe za život, što vjerojatno svi kao roditelji želimo svojoj djeci. Roditelji moraju biti svjesni da ukoliko počnemo što ranije, znatno su bolji rezultati. Nekakve eventualne teškoće u razvoju i funkcioniranju djeteta značajno mogu biti smanjene ili prevenirane u potpunosti – poručuje Radišić koja nam potvrđuje da je manjak kadra veliki problem.
Deficit kadra
-Kako na žalost iz godine u godinu bilježimo porast razvojnih teškoća i broja osoba s invaliditetom svog stručnog kadra, nas edukacijskih rehabilitatora posebice, veliki je manjak. Deficitarno smo zanimanje svakako. Nedostatan je broj u našoj županiji, ma svugdje u Hrvatskoj. Već su sve lokalne zajednice nekako u dogovoru i pomalo apeliraju prema fakultetu I sveučilištu u zagrebu da povećaju kvote. To je isto problematika za sebe jer da bi izašao stručni kadar iz Edukcijsko – rehabilitatorskog fakulteta potrebna su brojna znanja ali i praktične vještine. Znači problem je organizacije vježbališta i iskustvenog dijela, mentora koji će pokriti i voditi mlade student tako da evo nije lako sve to odjednom napraviti, ali ima se sluha. Potreba se prepoznala i vjerujem da će se i to u dogledno vrijeme posložiti. Osim na Edukacijsko – rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i u Osijeku, taj smjer od nedavno ima i u Mostaru – govori nam Ana koja se nada da će i druga sveučilišta pokušati razmotriti mogućnost pokretanja i ovih pomagačkih zanimanja u sklopu svojih djelatnosti.

Prekapacitiranost i ‘sagorijevanje’
-Svakako da se manjak stručnjaka odražava i na naše korisnike jer ih je preveliki broj a stručnjaka malo. Automatski dolazi do prevelikog broja direktnog rada sa djecom odnosno prekapacitiranosti. A kad je prekapacitiranost u ovakvom zanimanju u pitanju često to za sobom vuče i sagorijevanje tako da se onda neki ljudi povlače i odlaze u druga zanimanja, jer su preopterećeni. Pozvala bih stoga mlade ljude koji osjećaju u srcu i svom biću umpuls za pomagačka zanimanja i ako vole kontakt i rad s ljudima da promisle o ovom zanimanju. Vjerujte, koliko god je zahtjevno toliko je zaista i ispunjujuće i vrati te svaki dan na spoznaju koliko nam je zapravo malo potrebno i bitno u životu i kako treba cijeniti male korake. To je najveća prednost ovog posla. I ta spoznaja da smo jedni drugima vrlo potrebni i da se vrijednost društva vidi prema tome koliko smo okrenuti prema najmanjima i najslabijima – zaključila je Radišić.

Pročitajte još

ALH prodaje Hotel Odisej na Mljetu!

Dulist

SUGRAĐANIN ISTIČE ‘Stanovnici Mokošice zaslužuju malo više od ovakvih skalina’

Dulist

Plenković otkrio zašto toliko vjeruje ministrici Obuljen Koržinek: ‘Mi smo ista generacija’

Dulist