Aktualno

DUBROVKINJA IVANA MARIJA VIDOVIĆ O SVIM NJENIM LJUBAVIMA Cavtat je moje sklonište, ali ja sam fetiva Gruška

Dubrovačka pijanistica Ivana Marija Vidović umjetnička je ravnate­ljica Epidaurus festivala s kojom prove­sti dva ili tri sata u razgovoru, naprosto nije dovoljno kako bismo u potpunosti ‘pretresli’ sve teme koje je intrigiraju i talente kojima raspolaže. Na trenutak odmaknuli smo se od glazbe, njene najveće ljubavi i progovorili o onim dru­gima, javnosti možda manje pozna­tima jednako vrijednima spomena. Za čitatelje DuLista Vidović je ispričala o svojoj sponi s Italijom, kako je živjeti dobar dio godine s valižom u ruci, ali i zašto vjeruje kako stari Grci nisu pogri­ješili kada su ustvrdili kako su mačke ‘tihi filozofi’. ­
Zbog Vašeg dugogodišnjeg anga­žmana u Cavtatu, javnosti često promakne informacija kako ste Vi zapravo rođena Gruška te kako je to dio Grada u kojem ste proveli čitav život.
Fetiva sam Gruška. Rođena sam u Gradu. Moja none je Cavtajka s maj­čine strane. To su vrlo stari korijeni. Vjerojatno sam uz Cavtat vezana zbog toga što sam u njemu kao dijete bora­vila u ljetnim mjesecima uz nona jer sam nonu izgubila prerano i to sma­tram neopisivim gubitkom. Nosim i njeno drugo ime Marija. Počašćena sam tim jer strašno sličimo. Ljubav prema Cavtatu vjerojatno je došla kroz nju i živim je bez obzira što je nisam upoznala. U Cavtatu je nonina obitelj bila bar 700 godina notirane povijesti i zbog toga postoji silna spona počevši od Bukovčevog prijateljstva s mojom obitelji do toga da je moj pranono bez obzira što je bio Dubrovčanin, bio upra­vitelj škole u Cavtatu te Gružu. Dosta studija je napisao o tom gradiću. A pra­pradjed je Vlaha Bukovca učio naviga­ciji. Bukovac je mnoge članove obite­lji ovjekovječio na svojim platnima. U tom miljeu, kroz te priče koje su meni postale jako drage i moje, rasla sam i stvorila sebi gnijezdo te zaklon. Cavtat je moje sklonište. Zvuči malo ratno jer ipak smo mi djeca rata, ali on je sklo­nište prvenstveno za moju dušu. Tamo počnem dobivati posebne ideje i uvi­jek se rađaju nove. No, obožavam Grad, moj Gruž i Lapad gdje je također jedan dio moje obitelji. Pripadam svim srcem ovom Gradu i Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića od svojih početaka. Nije ni čudo da mi je glazba prvo opredjeljenje, ali i more. Mama govori kako sam prvo plivala pa onda prohodala.
Grad Vašeg djetinjstva neupitno se promijenio. Kako komentirate nje­gove nove vizure, osobito Gruža?
Moje djetinjstvo je započeto još u doba komunizma. Gledam to s jednom pat­njom jer mi je obitelj po mami imala dosta imovine, a dijelom im je uskra­ćena. Danas kad je to počelo dobivati formu marine, lijepog porta koji bi mogao izgledati bolje, smatram da bi tu dok gledam svoju djedovinu pored i iznad četiri nebodera, trebalo biti više sadržaja. Trebali bi se ugledati na Apu­liju, Toskanu ili Siciliju gdje su svaki teren iskoristili za sadnju vinograda, postavljanje vjetrenjača ili solarnih panela. Za plantaže…Ne mora se graditi, ne moraju tu biti neboderi ili vile, ali mogu biti prekrasne stvari, lijepi sadr­žaji koji su sastavni dio čovjeka i nje­gove svakodnevice, koji su koristan, ali i lijep fragment postojanja. Moj pogled prema Lapadu je puno ljepši nego što bi bio obrnuto. Cijeli život gledam na ljetnikovac Sorkočević i uvijek iznova imam potrebu oživjeti to doba dubro­vačkih poklisara. Mislim da je to dobar put. No, vratit ću se opet na Gruž. On se stalno mijenja, ali mislim da bi se mogao estetskije poboljšati. Smatram kako je mnogo toga ružnog i nakarad­nog napravljeno, osobito građevina koje uopće nisu u fabuli Dubrovnika u povijesnom, arhitektonskom, okoliš­nom i bilo kojem smislu. Puno toga je propušteno i to se ne može popraviti. Mislim da moramo biti puno stroži u ekološkom, estetskom i svakom pita­nju koje se tiče Grada. No, gibamo se na bolje i trenutno je to evidentno u nekim strukturama i vizurama. Ja ne gubim nadu. Neumorni sam optimist i mislim da kako će biti divno kad se budemo iz Gruža mogli prošetati prema Babinom kuku jer imamo fantastičnih promenada unutar i oko grada. Opasani smo predivnim zidinama koje su tako­đer primjer šetnje, ustrajnosti, sklada i mudrosti. Što ne bi bili ‘opasani’ i s beskonačnim promenadama, a ne samo zidinama. Dubrovčani, ali i svi koji nas posjećuju duže bi se zadržavali u gostima kad bi se njihova posjeta svo­dila na puno više od povijesne ponude unutar zidina.
Često ste zbog obveza na putu. Kako Vam je ‘palo’ razdoblje pandemije i koronavirusa?
U vrijeme pandemije sam 90 posto bila u Gradu. U normalno vrijeme polovicu godine provodim s valižom u ruci. Nekad i više. Svaki mjesec neg­dje idem. To je jako lijepo, ali nekad zna biti naporno. Ima tu tegoba, čovjeka od silnog sjedenja zabole leđa. Čim moraš pripremiti kufer, razmišljati što i kako svirati, kakvo će bit’ vrijeme ili što ću pojest’, to ti oduzima određenu ener­giju. Ipak lijepo bi bilo ovjekovječiti moja putovanja. Spremam se zapisi­vati u jedan blok sve moje dojmove, ne samo kao glazbenice, već kao i turis­tkinje… Također, dojmove o mačkama, fotografije, stihove, priče… Još uvijek listam slike grada Matere iz kojeg sam se nedavno vratila. Još sam tamo.
Unatoč tome što ste sveprisutni u životu Dubrovnika, nažalost, često Vas ne srećemo na gradskim pozor­nicama. Zašto je tome tako?
Možete me susresti kao publiku. U glaz­benom smislu me prije bilo – jedanput, dvaput i triput godišnje. Uvijek ponav­ljam da bi svi Dubrovčani morali biti protagonisti kulturnog života u Gradu ‘in primis’. Od nas sve počinje, mi smo odraz našega Grada i njegovi amba­sadori. Ali, poznato je da je uvijek na snazi ‘nemo propheta in patria’ (nitko nije prorok u domovini). Velika sam ljubiteljica diplomacije pa smo mi umjetnici iz bilo kojeg sek­tora njegovi poklisari. Obavljamo važne zadaće za Dubrovnik. Na inozemnim pozornicama prvenstveno predstav­ljam svoj grad pa Hrvatsku i onda Ivanu Mariju Vidović. Drago bi mi bilo redo­vito nastupati u Dubrovniku i iskreno to želim, ali ja nisam tužna zbog ovakve situacije. Tužna sam zbog drugih koji me susreću i pitaju zašto me nema, je li se možda ne denjam svoga Grada. Ne bih htjela da ikad dobiju takvu pogrešnu sliku o meni jer sam apsolutno otvorena za svaki dogovor i suradnju pa i s onim rijetkim ljudima koji me ne pozdravljaju na ulici. Mislim da na klaviru imamo što za popričati. Možemo se i svađati četveroručno (smije se). Ima skladbi koje su fantastične u tom smislu. Miro­ljubiva sam i vjerujem kako će doći do tog trenutka. Nema tih struja ili vjetrova koji mogu utišati ljubav i njeno zračenje. Ona je najljepše opredjeljenje i u meni je svakodnevno. Volim ljude, a posebno svoj Grad. Možda i jest moja misija biti u inozemstvu kako bi tamo negdje odnijela njegovu sliku. Ipak, drago bi mi bilo kad bi moji roditelji sjedali u nekom redu Kneževa dvora gdje sam s 12–13 godina godišnje nastupala tri-četiri puta. I tu mi je mjesto.
Svoju ljubav prema glazbi prenosite i mlađim generacijama.
Nikad ne smijemo biti sebični sa zna­njem. Vjerojatno je moja obitelj na to dosta utjecala. Neki dan sam sa svo­jom dragom mamom, koja je također u branši glazbe i zorno se sjeća sva­kog svog đaka, zaključila kako sam ja šesta generacija pedagoga u našoj familiji. Spomenula sam svog prapra­djeda koji je poučavao navigaciju u Cavtatu u Gundulićevoj ulici, pranona koji je bio nadučitelj, odnosno upravi­telj. To je posao kojeg bi trebali obav­ljati bez imalo arogancije, s poniznosti i gotovo misionarski. Naravno autori­tet ne smijemo zamijenit’ s aroganci­jom. Mlađima sve dugujemo i to stalno ponavljam. Mi smo roditelji djece cije­log svijeta – kome god koji nas želi osluhnuti i možda i popraviti. Zašto ne dati šansu mlađima kako bi i oni nas u nekom segmentu oblikovali. Ta fuzija koja se stvara između nas je divna. Sjetimo se samo Vergilija, rimskog pisca i pjesnika koji prati Dantea i daje mu ruku na ulazu u Pakao. Vergilije je bio Danteov književni uzor, te se zbog toga javlja kao njegov spasitelj i vodič kroz cijelo književno putovanje. On će ga voditi kroz sva tri duševna stanja sve do samoga Boga, a uzor mu je pjesniš­tva, ćudoređa i mudrosti. Zanimljivo je da je djelo Dante nazvao ‘Comme­dia’, a da je poslije pridjev božanstvena tj. ‘divina’ dodao Boccaccio. Sjetimo se samo njegove platonske ljubavi prema Beatrice Portinari i čiste ljubavi prema svemu što mu je drago i što nosi kroz sva tri stadija tog kolosalnog djela napi­sanog još u 14. stoljeću. Mene odušev­ljava skromnost i autokritičnost samog Dantea koji sebe predstavlja kao sim­bol grešnog čovječanstva, Vergilija kao simbol razuma, a Beatrice je simbol božanske milosti. Njih troje čine nepo­grešivu kombinaciju. I opet stižemo na zajedništvo bez kojeg nema gotovo ničega. Baš sam prošlog tjedna bila čla­nicom prestižnog žirija u Italiji gdje je predsjedao poznati argentinski pija­nist Daniel Rivera, koji cijeloga života surađuje s jednom od ako ne i najbo­ljom pijanisticom svih vremena Mar­thom Argerich. Na toj vrhunskoj smotri izvanrednih mladih klavirista pobijedili su sjajni od mnogih sjajnih. Imali smo težak zadatak, ali posao se obavio izvr­sno. Naše znanje i kriteriji opredijelili su se za trojicu pobjednika iznad 30 godina, a naša srca su se opredijelila za djevojčicu od 12 godina iz Kanade pa su joj prema našoj sugestiji a priori i dali posebnu nagradu za talent, izvanrednu interpretaciju i zahtjevnost programa za njenu mladu dob. ­
Naravno, birali smo za apsolutnog pobjednika i prve tri nagrade osobe koje su umjetnički formirane i koje će ispi­sati stranice ako im se sreća bude i dalje smiješila. Ti su pobjednici puno stariji od dvanaestogodišnjakinje, ali to čude­sno dijete se samoinicijativno, odvažno i bez majke prijavilo na natjecanje u kategoriju među odrasle a ne među svoje vršnjake. Uplatila je kotizaciju i nije htjela biti svrstana među grupu do 18 godina, već onu do 35. To je kao da dijete bacite u rijeku Nil s krokodilima. Svirala je vanserijski i razmišljali smo tko će pobijediti. Dobila je tako posebnu nagradu našeg žirija te sa strane grado­načelnika starog grada Acquaviva, a ja sam ju pozvala da nastupi u sekciji mla­dih Epidaurus festivala 2022. Prvo što me pitala je, je li to grad s puno mačaka. Rekla sam joj da jest i kako imaju ite­kako sluha te zbog toga mora marljivo vježbati program prilagođen i za nji­hovo slušanje (smije se).
Jasno je kako je ovo razgovor o Vašim ljubavima. Jedna od njih sva­kako su i mačke.
Baš sam razmišljala dok sam vozila prema ovamo kako ću poredati svoje ljubavi ako me to budete pitali. Toliko je toga lijepoga pa je teško nešto staviti na prvo mjesto. Naravno, glazba mi je i ljubav i profesija. No, često se ujutro čovjek probudi i ne da mu se uvijek baš vježbati pa onda otvori prozor i shvati da ima toliko toga lijepog u ovom gradu. Ako ne proživimo život, nemamo što ispričati na instrumentu. Glazba je samo ispričan život, nemamo se što previše infisavat’. Obožavam životinje, ali mačke su mi posebno drage. Volim tu njihovu filozofiju – ljubav, privrže­nost ali i slobodu. Imala sam mačke od djetinjstva. U našem đardinu ima mjesta za cijeli zoološki vrt. No, skoro svakodnevno idem na Babin kuk hra­niti mačke. Postoji mačak kojeg sam nazvala Garibaldi koji me čeka na Copa­cabani u osam sati i ja na taj sastanak nikad ne kasnim. U proljeće sam mu spasila život. Tražila sam ga po kišama i vjetru. Sedam dana ga nije bilo. Možete zamisliti moju radost kad je negdje iza grma provirila njegova glava. Nadam se da ga nitko neće udomiti jer je on ipak mačak Copacabane i moj. Njemu je dobro tamo. Jako je inteligentan. Nisu Grci falili kad su rekli da su mačke ‘tihi filozofi’. Znam kad sam tužna te emo­cije najbolje osjete mačke. Imaju nešto pronicljivo u sebi, možda i malo lukavo, ali hiper-empatično. Druge životinje previše su ovisne o nama. Mačke kad im se približite, one liječe bol. Gari­baldi me čeka i večeras. Ja na taj spoj idem, a ako ne budem mogla ja, otići će netko od mojih prijatelja ili majka koja također obožava mačke. Drago mi je da možemo pomoći tim nedužnim bićima koje su zaštitni znak našega grada.
Italija Vam je vrlo draga pa ste, među ostalim, zaslužni za bratimljenje Dubrovnika i Sorrenta. Obilježili smo upravo 15 godina od tog doga­đanja, no kako je uopće do njega došlo?
Zahvaljujem gradu Dubrovniku i upravi što je pokazala poštovanje prema meni i svemu što činim i činjenicom da su osluhnuli priči i uvrstili me u uvaženu delegaciju dijaloga kojeg sam započela i koji dan danas traje. Priča sa Sorrentom započela je prijateljstvom s tadašnjim njegovim gradonačelnikom Marcom Fiorentinom, ali i s mojim kolegom Pao­lom Scibiliom koji je svog gradonačel­nika ovdje doveo. Netom nakon što smo se upoznali došao je na proslavu Feste sv. Vlaha. Hodali smo u procesiji, razgo­varali puno, šalili se. Izrazio je želju da želi nešto naše domaće pojesti. Sljedeći dan sam ga odvela u konavoske dvore, a potom u Ston i kroz razgovor sam mu rekla zašto kad je već na takvoj funkciji ne bi bratimili naše predivne gradove. Rekao je da bi financije mogle biti pro­blem, veljača je bila i on je već bio zao­kružio proračun za cijelu godinu. Poru­čila sam mu da je dovoljno napraviti po jedno događanje. Neka oni dođu s napolitanskim pjesmama ili talijanskim arijama, a mi ćemo gostovati s Dubro­vački simfonijskim orkestrom. Pristao je i brže-bolje sam pošla u gradonačel­nice Dubravke Šuice koja je to prihvatila objeručke. Danonoćno se radilo, trebalo je uskoro krenuti na put i tadašnji rav­natelj Orkestra Pero Šiša se razbolio pa sam ja bila vođa puta, idejni realizator, tumač, rame za plakanje i na kraju soli­stica što je bila njihova želja. Napravili smo veliku i kvalitetnu misiju jer je bila i godišnjica Borisa Papandopula kao i velikog W. A. Mozarta. Promocija je bila vrhunska. Na autobusima je bila slika Dubrovačkog simfonijskog orkestra, a na poleđini nas solista. Bilo nam je divno. Došao je hrvatski veleposlanik iz Rima Tomislav Vidošević, naši konzuli i predstavnici Grada Dubrovnika. Ali, moram se osvrnuti i na vremeplov. Ova priča seže puno dublje od nas i našeg vremena. Torquato Tasso napisao je tri soneta i pet madrigala u čast Cvijete Zuzorić. Ljepota, odgoj, dobrota, obra­zovanje, finoća, suptilnost, skromnost, ali i silna diplomatska moć očito ga je inspirirala. Crvenokosa Dubrovkinja koja kao djevojčica odlazi s ocem trgov­cem u Anconu gdje je stekla visoku nao­brazbu i družila se s mnogim umjetni­cima poslala je svugdje o Dubrovniku najljepšu moguću sliku. Najzorniji je dokaz kako i koliko trajan i snažan dojam u vremenu i prostoru može osta­viti neka ljepota tijela i duha. Eto, ja sam bila najviše potaknuta ovim vrijedno­stima pa sam 2005. započela ovaj ose­bujni dijalog koji traje i intrigira i danas.
Međutim, nije samo moja spona s Ita­lijom jaka. Jaka je moja povezanost sa Slovenijom u kojoj sam studirala. Veže me i Južna Amerika, Argentina, Uru­gvaj, ali osobito Brazil koji me je naj­bolje tretirao u profesionalnom životu. Brazil je zemlja koja mi je dala najljepšu pozornicu. Još uvijek ih nitko nije pre­stigao. Dali su mi čast svirati u najvećoj, najakustičnijoj i najprestižnijoj dvorani u Južnoj Americi – onoj u Sao Paolu gdje sam nastupila uz njihov orkestar nekoliko puta pred tisućama ljudi. To je bilo divno iskustvo. Oni puno ležer­nije gledaju na neke stvari, na ljudske odnose. U nas postoji jal, a taj jal se sastoji od ‘ja’ kojem dodate veliko slovo ‘L’. Kad bi se to ‘L’ pretvorilo u ‘ljubav’, bilo bi puno bolje za sve nas kao poje­dince i zajednicu uopće.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 6. listopada 2021.

Pročitajte još

OBAVIJEST ELEKTROJUGA Provjerite tko je u utorak i srijedu bez struje

Dulist

JAVLJAJU VATROGASCI Uklonjen odron na cesti poviše Šumeta

Dulist

FOTO/VIDEO Da vi niste hrabri bili, ne bi mi trobojnicu vili…

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija