Doktorica znanosti Vesna Miović podarila nam je još jednu zanimljivu knjigu pod nazivom „Židovke u Dubrovačkoj Republici“. To je svojevrstan nastavak njenog znanstvenog rada u kojem se već dugo bavi proučavanjem Židova.
Povodom izdavanja nove knjige, iskoristili smo priliku za razgovor s njome.
Zašto ste se baš odlučili baviti proučavanjem Židovki u Dubrovačkoj Republici?
– To se jednostavno dogodilo stjecajem okolnosti. Počelo je sa skupom koji je prije nekoliko godina bio u Jeruzalemu, na tamošnjem sveučilištu i na temu sefardske žene. Tijekom pripremanja referata, ta mi je tema postala privlačna i zanimljiva, a ispostavilo se i da ima dovoljno materijala u dubrovačkom arhivu za neku veću studiju. Naprosto sam se ulovila!
Većina istraživanja temeljena je na izvorima iz Državng arhiva u Dubrovniku, a knjiga je značajna jer se bavi životom Židovki koje inače nisu često predmet znanstvenog interesa.
– Tako je. Uopće, ženu u povijesti je generalno teško istraživati, a ja, kad sam tražila literaturu, a uvijek se na ovim prostorima orijentiramo na Apeninski poluotok jer je on najlogičniji za uspoređivanje, vidjela sam da ima nešto literature, ali ne baš puno. Vidjela sam da ima znanstvenika koji otvoreno u svojim radovima govore koliko je teško doći do podataka o sefardskoj židovskoj ženi. Ona je zapravo najmanje istražena tema u sefardskom svijetu. No, jednostavno se potvrdilo da je naš arhiv zaista bogat. Dio arhiva židovske zajednice se našao u arhivu. Naime, bračni ugovori koji su se sklapali, a inače su pisani na armenskom i hebrejskom jeziku, bili su u rukama privatnih osoba, a drugi u upravnim tijelima židovske zajednice. Međutim, kad god je određena osoba, inače član židovske zajednce u Dubrovačkoj Republici smatrala da bi joj možda trebala pomoć izvan zajednice, ona bi taj dokument odnijela na registraciju. Naravno, prvo ga je trebalo prevesti na talijanski. Tumač bi zajamčio svojim potpisom da je prijevod vjeran i tako se našla određena količina gradiva u dubrovačkom arhivu. Uglavnom, to su dokumenti na hebrejskom koji su prevedeni na talijanski da bi mogli biti registrirani u notarijatu Dubrovačke Republike. Riječ je o bračnim ugovorima i ugovorima o izdržavanju udovica.
Što nam možete reći o židovskoj ženi?
– Poslovni aspekt je bio iznimno važan. Jer židovska žena, kao i svaka druga u tom dobu, iz kuće je vodila poslove. Ona nije izlazila, nije sklapala ugovore, nema njenih potpisa, ona se nigdje ne pojavljuje. Ali strašno su dragocjene oporuke kojih nemamo puno u arhivu, ali su dovoljne za donošenje nekih zaključaka. Primjerice, suprug koji je na umoru postavlja se prema svojoj supruzi onako kako se ona pokazala u poslovnom svijetu. Ako se pokazala vješta on će joj ukazati veliko povjerenje, a ako se na polju posla pokazala nevješta, on će imenovati dvojicu ljudi koji će voditi poslove u njeno ime. Zanimljivo je proučavati i njihov miraz. One bi donijele miraz i on bi odmah bio unesen u posao. Zbog toga su kontrolirale posao. Zapravo, kontrolirale su svoj novac.
A što je s udajom? Jesu li mogle izbjeći dogovoreni brak?
– Ima slučajeva pokrštavanja u Dubrovniku. To je moj zaključak koji možda i nije točan. Po svemu sudeći, Židovi kad su sklapali brak, bili su stariji od žene 10 do 15 godina. Međutim, uočljivo je da su se vrlo mlade žene sa 17,18 ili 19 godina skoro u pravilu udavale za muškarce koji su bili gotovo 30 godina stariji od njih. Utvrđeno je nekoliko slučajeva židovskih djevojaka koje su se svojevoljno prekrstile, a bile su jako mlade. Može se pretpostaviti da su one jednostavno pobjegle u samostan od takvog braka. U samostan bi išle privremeno, tamo su učile vjeronauk, a nakon krštenja ponovno su ulazile u život.
Kako su dubrovačke vlasti gledale na prekrštavanje?
– Dubrovačke vlasti su na to gledale pozitivno. Ipak, bile su suzdržane. Bilo je nekoliko slučajeva pokrštavanja Židova prevarom, silom i sličnim metodama koje su funkcionirale po svijetu, no dubrovačke vlasti nisu na to dobro gledale, kao ni Crkva. Za razliku od Rima i Ancone, gdje se to redovito događalo.
U svom znanstvenom radu bavite se proučavanjem odnosa Dubrovnika i Osmanskog Carstva. Pripremate li možda neku knjigu i iz tog područja?
– Pripremam i to 16. stoljeće kojim se nisam previše bavila. Konkretno vremenom Sulejmana Veličanstvenog. Poklopilo se sa serijom koja se sada emitira. To je razdoblje jako zanimljivo. Inače, seriju rado gledam, jer u njoj ima dosta točnih stvari, naravno s naglaskom na harem jer je to zanimljivije gledati nego kako se tuku na bojnom polju. Normalno da ima odstupanja, no što se tiče interpretacije povijesnih podataka, jako su se potrudili. Kostimi i scenografija su također fantastični. Onda je zanimljivo poći u arhiv, tražiti, tražiti i naići na neku temu koju ste gledali u seriji. Inače, 16. stoljeće fantastično je vrijeme za Dubrovnik. Pisala sam o dubrovačkoj diplomaciji na Porti, ali uglavnom sam se usmjerila na arhivsko gradivo 17. i 18. stoljeća. Ovo je nešto slično, ali će ispasti u potpunosti drugačije jer je riječ o potpuno drugačijem vremenu, u kojem je sve nabreklo od bogatstva. Imate osjećaj da se tkanine razlijevaju, zlatnici prosipaju. Zaista jedno prebogato vrijeme.
Kakvi su bili odnosi između Dubrovnika i Sulejmana?
– Odlični. Dubrovčani su s njime uspostavili odlične odnose dok je još bio princ. Dok je bio sandžak-beg, redovito su ga obilazili i uspostavili prijateljske odnose. Bili su u jako dobrim odnosima s njegovom majkom, pa kad je došao na vlast, imali su osiguranu poziciju. Odnosi Dubrovčana i Sulejmana cijelo su vrijeme bili dobri. Naravno bilo je trzavica, no uglavnom je sve funkcioniralo odlično.
Dokle ste stigli s radom na toj knjizi?
– Prošle zime istražila sam dosta toga u arhivu. Uglavnom sam s radom u arhivu završila, pa ću skoro početi pisati. Koliko će trajati, vidjet ćemo. Uvijek se u pisanju pokaže da treba još nešto istražiti, ali manje više to je to. U 16. stoljeću ima manje izvora, pa to olakšava posao.
Pripremate li možda neku novu knjigu o Židovima?
– Već dugo pripremam genealogiju židovskih obitelji u Dubrovniku. Ali to je jedan posao u koji mi je žao krenuti jer stalno isplutavaju nove serije koje bi trebalo pregledati. Sada radim sustavno na seriji Lamente del criminalie, proučavam koliko su se Židovi pojavljivali na Kaznenom sudu. Posebno obraćam pozornost na podatke o obiteljima. Bila je to jedna značajna i jaka zajednica.