Aktualno

[DUBROVČANI IZVAN GRADA] Laura Klešković: Moji roditelji su moja najveća potpora

Laura Klešković je već u srednjoj školi počela razmišljati o studiranju u inozemstvu. Mlada Dubrovkinja je inače osoba koja voli dobar životni izazov. Unatoč teškoćama koje je svima zadala pandemija koronavirusa, Laura je u svom naumu uspjela. Od kolovoza prošle godine preselila se u nizozemski Eindhoven. Tamo studira internacionalni komunikacijski menadžment baziran na marketingu na priznatom ‘Sveučilištu primijenjenih znanosti Fontys’ (Fontys University of Applied Sciences). S njome je život u novom gradu, svojevrsnoj studentskoj ‘oazi’, započeo i njen mladić. S obzirom na to da smo spomenuli pandemiju, treba istaknuti da je Laura šest mjeseci svoga života nesebično odlučila uložiti u borbu protiv koronavirusa. Naime, nakon završene srednje medicinske škole uputila se u Zagreb kako bi radila na COVID odjelu u Klinici za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević. I na tome joj skidamo kapu. No, onda je odlučila kako je vrijeme za promjene i vratila se razmišljanju o studiranju u inozemstvu. U cijelom tom procesu, u izboru fakulteta pomogla joj je tvrtka IntegralEdu koju u ovoj priči ije htjela izostaviti.
—Fakultet u Eindhovenu mi je najviše odgovorao. Jako mi se svidio njihov pristup i vidjela sam da su na dobrom glasu u Nizozemskoj. Kroz proces prijave, veliku pomoć pružila mi je Iva iz IntegralEdu i na tome joj hvala!

‘Fale mi moji ljudi’
Kad je došla u Eindehoven, i shvatila da je ostvarila što je htjela, njenoj sreći nijebilo kraja. Grad joj se na prvu svidio.
—Prepun je malih zelenih dijelova, parkova, sve je u cvijeću. Jako drže do povijesnih građevina, ulažu dosta u njihovo održavanje i rekonstrukciju. Više ima biciklističkih staza nego trotoara. I za mene je bicikl postalo neizostavno prijevozno sredstvo. Volim napravit’ đir biciklom do jezera. Iako, fali mi more. Fali mi obitelj, fale mi prijatelji. Fale mi moji ljudi. Čujemo se preko video-calla, ali nije to to – govori nam. Voli, navodi dalje kroz smijeh, napraviti i ‘đir’ do Amsterdama.
— Do Amsterdama mi treba oko sat i 15 minuta vožnje vlakom. Cijela zemlja ima odličnu željezničku infrastrukturu, a dosta dobro su povezani i s drugim europskim gradovima.

‘Nizozemci sve – prže’
Ljudi u Nizozemskoj su, ističe, jako pristupačni.
—Svi uzmu vremena i potrude se ponuditi objašnjenje. Prvi put kad sam s došla s mladićem, trebalo nam je jako malo vremena da se izgubimo (smijeh). Očito su to ljudi vidjeli na našim licima, prišli nam i pitali nas: ‘Jeste li izgubljeni, treba li vam pomoći?’. Nisam mogla vjerovati. Sjećam se kad sam čekala zeleno svjetlo za prijeći pješački prijelaz. Kihnula sam (još su u tijeku bile jake mjere zbog koronavirusa), a svi su se okrenuli prema meni i rekli: ‘Nazdravlje’ – govori nam Laura. Nizozemci su, ističe dalje, osobe koje na svaki dogovoreni sastanak dođu 10 minuta prije.
—Meni je to kao istinskom Hrvatu bio šok! Mi smo se naviknuli reći: ‘Nađemo se u pet’, a svi dođu pola ure kasnije. I to je nama normalno. Moja prijateljica Nizozemka mi je jednom rekla: ‘Dolazim u 17.42’. Ja sam odlučila doći točno tada, no ona mi je već u 17.35 poslala: ‘Ja sam tu, gdje si ti?’. U svakom slučaju, jako su organizirani. Poštuju svoje i tuđe vrijeme, ali očekuju da i ti poštuješ njihovo. Kad se kasni na sat, profesor se neće izderati, ali uvijek opomene – rekla je kroz smijeh. Hrana joj je na početku također predstavljala veliki šok.
—Nizozemci sve – prže! Imaju svoje poznato tradicionalno jelo Frikandel koja se pravi od mljevenog mesa. I pomfrit. Pomfrit sa svime – od juhe do lazanja. Pošto smo živjeli u hotelu prvih deset dana, jer smo čekali da nam se stan oslobodi, morali smo jesti u restoranima. To je za mene bio horor. Fast food me dotukao! No, sada smo u stanu i cijelo vrijeme kuhamo. Rijetko kada naručimo. To mi je drago. Oboje znamo kuhati. Hvala mama i tata što ste nas naučili tomu jer ne znam kako bih ‘preživjela’ na fast foodu – kazala je. Njeni roditelji su joj najveća potpora u cijelom tom životnom putu.
—Da nema njih, sigurno ne bih trenutno bila na ovom mjestu. Jako su sretni i ponosni. Drago im je što sam tu i ostvarujem uspjeh.

Obraćamo im se na ‘ti’
Inače, Sveučilište primijenjenih znanosti Fontys broji preko 44 tisuće studenata u nekoliko kampusa smještenih na jugu Nizozemske, a tri najveća nalaze se u gradovima Eindhoven, Tilburg i Venlo.
—Dosta je drukčiji sustav obrazovanja, a to mogu primijetiti jer imam puno prijatelja na fakultetima diljem Hrvatske. Neki od njih u jednom semestru imaju 13 predmeta. Rekla bih kako je u Nizozemskoj bolja organizacija. Semestri su podijeljeni na dva perioda, tako da ih ukupno imamo četiri. U svakom periodu imamo po pet predmeta. Praktično obradimo dosta toga, jednako kao i u Hrvatskoj, no po mom mišljenju na bolji način. Profesori su pristupačni, uvijek su dostupni za dodatna objašnjenja – i preko WhatsAppa. Obraćamo im se na ‘ti’. Ako ih dozovemo s ‘Miss’ ili ‘Sir’, odmah ističu kako ne žele da im se obraćamo na taj način. Ne ‘zatrpavaju’ nas s puno materijala. Jako se brinu o nama – rekla je. Školovanje nije toliko skupo, kao što bi se možda promislilo na prvu.
—Radi pandemije koronavirusa dali su nam 50 posto popusta. Prvu godinu sam tako platila 500 eura – naglasila je. Često se organiziraju razna događanja na kampusu, a koja posebno vesele Lauru. Također, jako puno butiga nudi popuste za studente.
— Tu je i mogućnost besplatnog pokaza. Svaki student može birati hoće li tijekom radnih dana ili vikenda koristiti besplatan pokaz za sav javni prijevoz. Dakle, možemo besplatno obilaziti cijelu Nizozemsku preko tjedna. Jako puno toga osiguravaju za studente – rekla je.

Ovdje sam zbog iskustva
Često razmišlja o budućnosti, no u trenutku se vrati u realnost i reče samoj sebi: ‘Idemo mi ovo prvo završiti’.
—Voljela bih imati master. Ne znam još točno iz čega jer oni ovdje imaju toliko izbora. Moram razmisliti i o šestomjesečnom internshipu koji je obvezan na trećoj godini. Nude ga na bilo kojem fakultetu u svijetu. Voljela bih, nakon završetka fakulteta, ostati u Nizozemskoj barem još neko vrijeme. Ovdje sam zbog iskustva. No, ne isključujem mogućnost da bih se vratila doma. Vrijeme će sve pokazati.

Objavljeno u tiskanom izdanju 11. svibnja 2022.

Pročitajte još

NIKOLA I IVAN SRŠEN LOPUĐANINU SPASILI ŽIVOT ‘Reanimirali smo ga sat vremena, mislio sam da je gotovo, a onda je srce počelo kucati…’

Dulist

IVAN KOMUŠANAC Vaša županija izvrsno prati trendove u obnovljivim izvorima energije, a prava priča se tek ima pokrenuti

Mia Njavro Banić

NEMA OZLIJEĐENIH Vatrogasci pilaju granu koja je pala na balkon hotelskih soba

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija