Dubrovački koluri, uspon i pad srbokatolika u Dubrovniku najnovija je knjiga prof. dr. sc. Stjepana Ćosića u kojoj je obradio i javnosti predstavio memoarske zapise Antuna Stražičića, jednog od prvih dubrovačkih profesionalnih novinara.
Sam Ćosić zapisao je kako se Stražičićeva ostavština može usporediti s Dubrovačkim slikama i prilikama Josipa Berse, a riječ je konkretno o člancima koje je ovaj novinar početkom 1900-tih objavljivao u tamošnjem tisku. Kako bi memoari dobili stvaran kontekst vremena u kojima je ovaj dubrovački novinar živio i djelovao, Ćosić uvodno razjašnjava političke prilike Dubrovnika potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Sve to bio je povod i za razgovor o temi koja ga s historiografskog gledišta posebno zaokuplja. Naime, već duži niz godina Stjepan Ćosić proučava povijest dubrovačkih srbokatolika, što je napravio i u slučaju novinara Antuna Stražičića.
— Stražičićevi memoari izlazili su u splitskom Našem jedinstvu 1906. pod zagonetnim naslovom Gabinet meštra Mišare, a pisani su ‘tvrdim’ dubrovačkim idiomom. Nije čudo da su u dalmatinskoj sredini, a i u historiografiji, ostali neprimijećeni, premda predstavljaju prvorazrednu prozu i zanimljiv izvor za političku i kulturnu povijest grada. Za ovo izdanje odabrali smo prikladniji naslov – opet autorovim riječima – Dubrovački koluri. Radi se o autobiografskim zapisima iz mladih dana, epizodama u memoarima koje su se odigravale oko crevljarske butige meštra Mišare. Tijekom osamdesetih i početkom devedesetih godina 19. stoljeća bilo je to glavno okupljalište Dubrovačke omladine, okosnice političkoga pokreta dubrovačkih Srba katolika. Omladina je fanatično vjerovala da će afilijacijom i propagiranjem srpstva – u otporu prema nacionalnome hrvatstvu s jedne i austrijskoj vlasti s druge strane – ojačati političku autonomiju i gospodarsku poziciju Grada. Lokalna i europska politika u tim uspomenama miješa se sa svakodnevicom, a humoreska i anegdota s biografskim, esejističkim i dramatskim elementima. Pred nama oživljavaju dubrovački artiđani i pučani, vlastela i seljaci, popovi i fratri, dobročinitelji, fakini i karocijeri, oriđinali i političari, profesori i trgovci, svijet Place i gradskih ulica, butiga, betula i tovjerni. Otkriva nam se balzakovski teatar političkih strasti, bogatstva i siromaštva, festa, fraja i funerala. S druge strane, međutim, pisac razotkriva modus operandi političke grupacije Srba katolika kojoj je i sam pripadao. Do sada se pisalo isključivo o intelektualnoj eliti koja je promovirala tu ideju ili je bila na čelu srbokatoličke politike poput Meda Pucića, Matije Bana, Luka Zore, Iva Stojanovića, Luja Vojnovića, Pera Budmania, Antuna Puljezia, a ovdje po prvi put vidimo kako je ta ideologija i politika funkcionirala ‘iznutra’ među pripadnicima pučke, ‘niske’ kulture. Vidimo kako se odvijala politika ulice i kako su se dobivali i gubili izbori.
Tko je zapravo bio Antun Stražičić?
Široj javnosti on je dosad bio gotovo nepoznat. Poput mnogih ‘pozadinskih’ likova u politici, ovaj je samouki Dubrovčanin, podrijetlom s Mljeta, jednostavno pao u zaborav, iako se preko četrdeset godina bavio novinarstvom, uređivao više listova, pisao i objavljivao gotovo svakodnevno: vijesti, komentare, feljtone, polemike i prozu. U mladosti se bavio glumom, bio je najtalentiraniji dubrovački glumac amater kojemu su proricali sjajnu karijeru, ali je teatar napustio zbog novinarstva i politike. Surađivao je u brojnim dalmatinskim, bosanskohercegovačkim, vojvođanskim i srbijanskim listovima. Preko dvadeset godina bio je glavni urednik splitskih novina Jedinstvo, odnosno Naše jedinstvo. Uvijek mladenački radikalan, u završnoj fazi nacionalnointegracijske epohe promijenio je tabor pa je doživio sudbinu ‘renegata’, marginalca i gubitnika, kako to u povijesti često biva. Kao novinski urednik i nakladnik bio je prisiljen na stanovitu suradnju s vlastima zbog čega je bio sumnjičen i kao režimski čovjek. Nakon pokretanja Jugoslavenskoga lista, umro je u Sarajevu 1921.
Je li njegov život obilježila politička činjenica da se svrstao među dubrovačke Srbe katolike, ali je nakon razočarenja doživio preobraćaj. O kakvim se konkretno okolnostima radilo? Kako je ‘postao’ srbokatolik i što ga je navelo da promijeni politički identitet?
Njegovo oduševljeno prihvaćanje srpskoga nacionalnog identiteta u mladosti, početkom 1880-ih, završilo je teškim razočaranjem nakon višegodišnjih iskustava u srpskoj politici i novinarstvu. Najviše ga je pogodila osuda i ostracizam koji je doživio od dubrovačkih Srba katolika, od Omladine koju je sam stvarao. To odbacivanje 1893. svakako je predstavljalo prekretnicu u njegovu životu o čemu piše u sjećanjima. Ipak, nakon kraćeg razdoblja u kojemu se obrušio na dojučerašnje istomišljenike i na srpsku nacionalnu politiku u cjelini, Stražičić se identitetski i politički vratio u okrilje ideje hrvatskosrpskog ‘narodnog jedinstva’, ostajući mu vjeran do kraja života.
Kao uvod u Stražičićeve memoare, dali ste svojevrsni prolog, ali i uvid u djelo s posebnim težištem na političke prilike koje su vladale potkraj 19. stoljeća u Dubrovniku. Razjašnjavate genezu dubrovačkih srbokatolika ili kako su se sami zvali Srba Dubrovčana. Već duži niz godina zaokuplja Vas, sa znanstvenog stajališta, taj fenomen. O kakvom je tu specifičnom pokretu riječ?
Riječ je o kompleksnom fenomenu nerealizirane nacionalne ideologije čiji je historijat teško sažeti. Ključni je motiv pojave Srba katolika bio otpor prema Habsburškoj Monarhiji kao rušiteljici dubrovačke slobode. Uzurpirajući republikansku tradiciju srbokatolici su naglašavali svoj dubrovački patriotizam. Oko osnovnog postulata, prema kojemu se – unatoč ‘vjerskome pravilu’ – Dubrovčani imaju smatrati etničkim i nacionalnim Srbima, postupno se razvio identitetski i politički pokret čiju povijest možemo pratiti u stoljetnoj amplitudi, od prvih spomena srpstva u predčetrdesetosmaškome Dubrovniku, preko njegova naglog uspona u osamdesetim i vrhunca u devedesetim godinama 19. stoljeća, do zamiranja i nestanka preostalih sljedbenika polovicom 20. stoljeća.
Postoji li konkretno objašnjenje zašto se u Dubrovniku u razdoblju od stotinu godina, točnije od 40-ih godina 19. stoljeća jedan dio naših sugrađana izjašnjavao kao Srbi Dubrovčani, a koji su pritom u konfesionalnom smislu bili i ostali katolici. Kako je to počelo?
Postoji objašnjenje, no ono nije jednostavno i tiče se nacionalnih gibanja u širem, gotovo stoljetnom kontekstu. Za razliku od ostatka Dalmacije, Talijani i talijanaši u Gradu nikada nisu predstavljali stvarnu snagu. U nacionalnome pokretu glavnu riječ vodio je narodnjački krug koji je slijedio hrvatski integracijski smjer. No, hrvatska rezultanta nije bila pravocrtno zadana. Uspomena na Republiku pretvorila se u živo sjeme partikularizma. Iz njega je kao specifikum iznikla treća identitetska struja. Na temelju snažnog protuaustrijskog duha i republikanskog sentimenta, a pod dojmom jačanja srbijanske samostalnosti, pojedini su Dubrovčani već od četrdesetih godina 19. stoljeća promicali ideje o dubrovačkom srpstvu. Prvi je to proklamirao vlastelin, književnik, pjesnik i patriot Medo Pucić. Etnojezičnu klasifikaciju vodećih slavista Šafaříka, Kopitara i Kollára, a po kojoj su svi štokavci proglašeni Srbima, Pucić je povezao s Porfirogenetovim podacima o rasprostranjenosti Srba u ranom srednjem vijeku. Uz trgovačke veze Dubrovnika s nemanjićkom državom, ćirilski dokumenti dubrovačkog arhiva i štokavski govor za njega su bili krunski dokazi o srpstvu Dubrovčana, njihova jezika i književnosti. Pod dojmom risorgimenta Srbija je za Pucića postala Pijemont, državno središte okupljanja i izvor nade za južne Slavene pod Osmanlijama, ali i za one pod Habsburgovcima. Zamisli o Srbiji kao ključu za rješenje istočnog pitanja istodobno je promovirao i Pucićev prijatelj, pisac i emigrant u srpskoj službi Matija Ban. Tijekom 1848. Ban i Pucić po prvi put javno su iznijeli ideje o srpstvu Dubrovnika i Dubrovčana. Međutim, u njihovoj afilijaciji srpstva krile su se brojne slabosti. Zamisao da su Dubrovčani odnosno dubrovački katolici Srbi, ideološki se nikako nije uklapala u srpsku integracijsku maticu u kojoj je dominirala protonacionalna i paradržavna uloga pravoslavne crkve. Pucićeve i Banove nacionalne konstrukcije nisu se uspjele ukorijeniti niti prodrijeti među šire slojeve. Nastale izvan konteksta srpske kulture i izvan utjecaja pravoslavlja, Srbima su bile sumnjive i teško razumljive, a u katoličkom Dubrovniku ‘vjersko pravilo’ i odbojnost prema vlasima činili su ih neprihvatljivima.
Pa kako se ta ideologija kasnije ipak razvila? Koji su trenutci bili prijelomni?
Identitetske predodžbe Pucića i Bana niknule su u novom ruhu dva desetljeća kasnije kada se politička situacija počela dinamizirati. Nakon obnove ustavnosti 1861. u hrvatskim zemljama došlo je do zamaha nacionalnoga i stranačkoga života. Ubrzo je uslijedilo razočaranje. Godine 1867. učvršćen je austro-ugarski nagodbeni režim koji je onemogućio sva nastojanja za političkom i teritorijalnom integracijom Hrvatske i Dalmacije. Dualistički sustav potaknuo je političke ambicije Srba koji su u Zagrebu započeli saborsku polemiku postavljanjem teze o dvostrukoj narodnoj ‘suverenosti’ u Trojednici. Nacionalnu diferencijaciju ubrzali su vanjskopolitički događaji. Umjesto očekivanog proširenja granica, Srbija je 1876/7. doživjela neuspjeh u savezu s Crnom Gorom i poraz u ratu s Turskom, dok je ustanak kršćana u BiH bio okončan austro-ugarskom okupacijom 1878. i slomom teritorijalnih ambicija netom priznate srpske države. S jačanjem austro-ugarske dominacije na Balkanu, srpski nacionalizam sve se više radikalizirao, kako u južnoj Ugarskoj tako i u Hrvatskoj te Dalmaciji. U tim okolnostima prekinuta je pragmatična suradnja dalmatinskih Srba u Narodnoj stranci. Do kulminacije sukoba i nacionalnog raskol došlo je na saborskim izborima 1879. nakon kojih je osnovana i posebna Srpska stranka. Srpska je stranka okupila gotovo sve pravoslavne u pokrajini postavivši tako, unatoč proklamiranom liberalizmu i vjerskoj toleranciji, konfesionalno načelo kao temelj nacionalne i političke identifikacije. Njezin program temeljio se na negaciji hrvatskoga državnoga prava, afirmaciji srpskog nacionalnog principa (prirodnog prava) i protivljenju sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom te na vukovskoj ideji o svim štokavcima kao Srbima. Polemike koje su se u tisku rasplamsale oko sudbine Bosne i Hercegovine i izborâ za Carevinsko vijeće, neočekivano su se zaoštrile upravo u Dubrovniku. Malobrojni dubrovački pravoslavni Srbi nisu se posebno politički organizirali. Uz njihovu potporu, vodstvo srpske politike i Srpske stranke pod dubrovačkim su imenom preuzeli katolici, baštinici Banovih i Pucićevih zamisli. Riječ je o generacijski raznorodnom krugu intelektualaca, političara, potomaka vlastele pa i katoličkih svećenika koji su uglavnom ponikli u Narodnoj stranci. Oni su otišli korak dalje od Pucića i Bana. Usprkos činjenici da su bili katoličke, a ne pravoslavne vjeroispovijesti, mimo slavenstva i narodnjaštva, s osloncem na dubrovački patriotizam, prihvatili su i propagirali ekskluzivni srpski nacionalni identitet. Forsirali su lokalpatriotski republikanizam, izbjegavajući među pukom izravno korištenje srpskoga imena. Svoje ciljeve oštro su suprotstavljali hrvatskoj nacionalnoj politici smatrajući hrvatsko državno pravo neostvarivom floskulom i mitom.
Kako je politika Srba katolika funkcionirala u praksi?
Kako bi privukli širi krug pristaša u gradu i okolici oni su se nazivali samo Dubrovčanima, ističući brigu za ‘komunu’. Političke i nacionalne ideje proklamirali su u nizu glasila i časopisa: Gušterica (1882/3), Glas dubrovački (1885/6), Radnik (1887), a najvažnije i najdugovječnije bile su novine Dubrovnik (1892–1914). Srbokatolički sadržaji dominirali su u kasnijim svescima kalendara Dubrovnik Zabavnik štionice dubrovačke (1866–1885) i u Kalendaru Dubrovnik (1896–1902). Dubrovački Srbi katolici bili su aktivni i u zadarskom Srpskom listu (od 1888. Srpskom glasu), a u kasnijoj fazi pokrenuli su časopis ‘srpskoga smjera’ Srđ (1902–1908). Uz građanstvo slobodnih zanimanja, profesore, odvjetnike i liječnike, prozelitski ton istupima ‘novih’ Srba katolika davao je dio studentske, gimnazijske i obrtničke mladeži pod nazivom Dubrovačka omladina. Riječ je o ogranku nacionalnog pokreta koji je bio začet u Novome Sadu, među radikalnim krilom mladih srpskih političara, a koji je preko studentskih organizacija u Beču i Grazu dopro do Dubrovnika. Odbacujući povijesno i državno pravo kao poveznicu Dubrovnika s Dalmacijom i Hrvatskom, pripadnici Omladine naglašavali su nemoć hrvatske politike, a kao glavnu smjernicu za budućnost Dubrovnika isticali su srpsko prirodno i nacionalno pravo. Dubrovnik su vidjeli izvan Hrvatske, ali i izvan Monarhije, u izravnoj vezi sa Srbijom i zemljama koje su smatrali srpskima, Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom. Omladina je predstavljala radikalno krilo srbokatoličke politike koje je modernim populizmom, republikanskim parolama i pritiscima na protivnike zadobivalo sve veći utjecaj. Zbog učinka tiska i propagande taj se utjecaj uglavnom činio većim nego što je uistinu bio. Pod dojmom izdvajanja Srba iz Narodne stranke i pod pritiskom omladinske ulične propagande, nakon saborskih izbora 1883. reterirao je i sam vođa dubrovačkih narodnjaka Pero Čingrija. Različitim izbornim i proceduralnim zahvatima te masovnim ‘upisom’ svojih pristaša, srbokatolici su uskoro uspjeli ovladati nizom ustanova i preporodnih udruga koje su predstavljale infrastrukturu nacionalnoga pokreta. Dubrovačku ‘Narodnu štionicu’ utemeljenu 1863. preuzimaju 1887, ‘Gradsku muziku’ osnovanu 1878. proglašavaju ‘srpskom’ 1888, a ‘Radničko društvo’ iz 1874. ‘srbiziraju’ postupno te mu konačno 1894. daju ekskluzivno srpsko obilježje. Zbog političke pasivnosti i organizacijskoga sloma Narodna je stranka apstinirala na općinskim izborima 1890. pa su srbokatolici predvođeni omladincima Pugliesijem, Matijevićem i Šarićem, u koaliciji s autonomaškim činovništvom, uspjeli doći na vlast, a za gradonačelnika je izabran nestranački vlastelin Frano Gondola.
Kako je taj pokret ipak doživio slom?
Snažni otpor Srbima katolicima odmah je pružila pravaška skupina mladih dubrovačkih Hrvata na čelu s Franom Supilom. On je 1891. pokrenuo list Crvena Hrvatska koji je ubrzo postao tribina pomlađenog narodnjačko-pravaškog kruga i medij oko kojega se konsolidirao hrvatski nacionalni blok. Već 1892. Srbi katolici odgovorili su svojim tjednikom Dubrovnik, a Antun Pasarić utemeljio je Srpsku dubrovačku štampariju. Slijedili su višegodišnji politički okršaji u javnosti praćeni polemikama i žurnalističkim ratom. Koalicija Srba katolika s autonomašima ubrzo se raspadala, a zadarsko Namjesništvo njihovu je politiku počelo osjećati kao potencijalnu opasnost. U srazu s ujedinjenim narodnjacima i Supilovim pravašima Srbi Dubrovčani doživjeli su težak poraz niti ne izašavši na izbore u srpnju 1899. Uza svu agitaciju Omladine i materijalnu potporu koju su uživali, srbokatolici nisu uspjeli ‘izabrani’ nacionalni identitet ‘ugraditi’ u tradicije dubrovačkog stanovništva. Za razliku od hrvatskih političkih vođa, oni svojom ideologijom nisu uspjeli integrirati veći broj pristaša iz različitih društvenih slojeva kako bi omasovili pokret i realizirali srpski nacionalizam u srbokatoličkoj varijanti. Zbog nedostatka etnokulturnog potencijala u Dubrovniku i okolici, ali i zbog otpora pravoslavnih Srba u Dalmaciji i Boki, neuspjeh ‘liberalne’ ideologije dubrovačkih Srba katolika na neki je način bio potvrda ‘vjerskog’ načela na srpskoj strani. Konzervativno krilo Srpske stranke, predvođeno klerom na čelu s episkopom Nikodimom Milašem, zastupalo je strogi konfesionalni ekskluzivizam. Oni su u Srbima katolicima vidjeli pritajenu opasnost. U tim okolnostima, kao puki ‘dodatak’ Srpskoj stranci u Dalmaciji, malobrojni srbokatolici nisu mogli prerasti okvire lokalnoga političkoga i identitetskoga fenomena. Već potkraj 19. stoljeća oni u Dubrovniku nisu imali izgleda u nadmetanju s brojnim pristašama Supilove varijante modernog pravaštva koje je počivalo na ideologiji državnoga prava i hrvatske nacije-države. Premda su od 1905. – u sklopu politike novoga kursa – ponovo participirali u vlasti, srbokatolici su proživljavali sve dublju krizu. Osim ustrajanja u radikalnim nacionalnim stajalištima, oni su se sve više povezivali s financijski moćnom zajednicom pravoslavnih Srba koja je igrala značajnu ulogu u usponu dubrovačke ekonomije na prijelazu stoljećâ. Time su u lokalnom političkom životu gubili autentičnost i utjecaj, a u okviru Srpske stranke u Dalmaciji njihova differentia specifica bila je sve manje zamjetna. Za gašenje pokreta bile su važne i šire političke okolnosti. Nakon beogradskoga prevrata i svrgnuća Obrenovića u svibnju 1903., na srpskome su prijestolje stupili Austro-Ugarskoj neskloni Karađorđevići. Politički zaokret u Srbiji označio je početak strožeg odnosa austrijskih vlasti prema srpskoj politici u Monarhiji pa tako i prema dubrovačkim Srbima katolicima koji su od aneksije BiH 1908. bili pod sve oštrijim pritiskom režima. Neposredno prije i tijekom Prvog svjetskoga rata sa scene je nestala skoro čitava starija i srednja generacija Srba Dubrovčana, čiji su pripadnici pomrli, izbjegli ili su bili internirani od strane austrijske vlasti. Smjenom generacija i odlaskom brojnih profesora i intelektualaca, koji su zbog karijere napustili Dubrovnik, utjecaj pokreta među omladinom, već je devedesetih godina postajao sve slabiji, gubeći i na tom polju bitku s hrvatskim nacionalizmom.
U ranijoj publicistici i dijelu historiografije tekstovi o Srbima katolicima prilično su išli u korist onima koji su podupirali i potpirivali ideju o ‘srpskom’ Dubrovniku. Takvi su temelje pronalazili posebno među dubrovačkim književnicima slaveći ih kao ‘svoje’.
Dubrovačka povijest i baština pripadaju svijetu i u tom smislu svatko je pozvan baviti se Dubrovnikom. Međutim, ovdje je riječ više o dnevnopolitičkoj uporabi povijesti i književnosti. Nacionalna politika može se voditi, a i vodi se i na temelju ahistorijskih predodžbi poput ove koju spominjete. Filološke teze s početka 19. stoljeća o srpskoj štokavštini, ćirilski arhivski dokumenti i veze Dubrovnika sa srednjovjekovnom srpskom državom u tom su pogledu slabi argumenti za određivanje identiteta starih Dubrovčana, a posebno za ‘pripadnost’ samoga grada. U kulturnopovijesnom smislu teze o srpstvu Dubrovnika nemaju ozbiljnoga uporišta, ni znanstveno-teorijskog ni stvarnog, životnog. One se javljaju kao moderni nacionalistički zahvat u prošlosti, unatoč činjenici da dubrovačka baština nije odigrala gotovo nikakvu ulogu u srpskoj kulturnoj povijesti, niti je bila bitna za oblikovanje srpske etničke, vjerske i nacionalne posebnosti. S druge strane, konstitutivnost Dubrovnika u sklopu hrvatskoga povijesnoga, kulturnoga, jezičnoga i nacionalnoga identiteta, ključna je i evidentna. Suvremeni nacionalni diskurs jednostavno nije prikladan za razumijevanje i tumačenje predmodernih povijesnih fenomena.
Takvim stavovima, išlo je na ruku selektivno i tendenciozno pisanje, nerijetko s nekritičkim i površnim stavovima. Sami navodite da se često pisalo iz osobne, nacionalne i političke perspektive. Je li se to promijenilo od 90-ih?
Napisao sam to u kontekstu dubrovačkih Srba katolika kao istraživačke teme. U srpskoj historiografiji, odnosno u djelima srpskih autora nisam naišao na neke ozbiljnije refleksije i analize ovoga pokreta i njegovih pripadnika. Tu prevladava jedna prilično anakrona naracija i nepouzdana faktografija. Sve se svodi na cirkularnu definiciju o Srbima katolicima koja pojednostavljeno glasi: ‘Oni su bili Srbi i ta činjenica govori o srpstvu Dubrovnika u prošlosti, a time i u sadašnjosti’. Pritom se niti ne postavlja pitanje zašto Srba katolika nema prije polovice 19. stoljeća i zašto se baš tada javlja. Ako izuzmemo publicistiku o srbokatolicima u službi nacionalizma, mahom sa srpske strane, općenito se može reći da je ova tema u historiografiji bila zanemarena i podcijenjena. Tijekom socijalističkoga razdoblja zaobilazila se jer je otvarala vlastima neugodnu diskusiju o naciji i nacionalizmu u osjetljivom kontekstu Dubrovnika. Čak su i ti termini, neizbježni za razumijevanje moderne povijesti 19. i 20. stoljeća, bili proskribirani, a o nacionalnim pokretima i sukobima pisalo se ezopovskim jezikom bratstva i jedinstva.
Smatrate li da je u historiografskom pogledu o Dubrovčanima srbokatolicima sve bitno napisano i istraženo? Kako ih danas treba promatrati?
Ni o čemu nikada neće biti sve napisano niti rečeno. Osobito ne o temama iz prošlosti. Novi naraštaji iznova interpretiraju prošlost kao zbivanje predaje kako to kaže Gadamer. U njoj otkrivaju nova značenja sedimentirana protokom vremena. Mi tumačimo prošlost i tako je pretvaramo u povijest, osvješćujemo je i oblikujemo stvarajući prema njoj stanoviti odnos. U toj inkluzivnosti krije se civilizacijska snaga neke zajednice. Dubrovački Srbi katolici prije svega su dio naše, dubrovačke, moderne povijesti. Ovom knjigom, pokušao sam ih približiti svima koje to zanima. Nije mi bila namjera propisivati kako ih danas trebamo promatrati, to ćemo doznati kroz daljnje diskusije i nove tekstove, kroz zajedničko razvijanje odnosa prema tom segmentu naše prošlosti. Mislim da danas svemu tome možemo pristupiti sa znatiželjom i relaksirano, bez ideoloških pritisaka i viška emocija.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 6. veljače 2019.