Mediji i društvene mreže ‘gore’ od komentara o ‘slučaju’ sa sata vjeronauka u Osnovnoj školi Lapad. Prema iskazu roditelja časna sestra koja predaje vjeronauk, u sklopu predavanja o hinduizmu i budizmu, rekla je kako je prakticiranje joge ‘prizivanje vraga’. Časna je, prema navodima djece i roditelja, govorila da će se onima koji se bave jogom nešto loše dogoditi, te im spomenula slučaj kada je netko tko je išao na jogu počinio samoubojstvo što je djecu, zaključili su roditelji, traumatiziralo. Grad se podijelio u dva ‘tabora’.
Začuđujuće je velik broj onih koji zaista vjeruju da je joga sotonistička praksa i veliki grijeh. Podjednako je
dosta ostalih koji su zgroženi ‘zatucanošču’, ‘neznanjem’, ‘netolerancijom’, a ponajviše zastrašivanjem djece. Cijela je stvar toliko ‘uzavrela’ da ni jedna ni druga ‘strana’ ne žele u javnost. Joga učitelji se doslovno, kako su nam rekli, boje javnog linča jer ovo im nalikuje na, kažu, ‘lov na vještice’. Jedini koji nam je pristao pojasniti nauk Katoličke Crkve je svećenik, vjeroučitelj, magistar teologije don Jerko Ban. Pitali smo ga: Je li prakticiranje joge u suprotnosti s kršćanskim, katoličkim naukom, odnosno je li grijeh? Može li se joga, koja jest izvorno proizašla iz hinduizma, prema nauku Katoličke Crkve prakticirati isključivo kao tjelovježba? Je li prakticiranje joge u onom izvornom obliku koji obuhvaća religiozne nekršćanske elemente ‘zazivanje sotone’ i uopće kakav je danas stav službene Katoličke Crkve prema drugim religijama? Jesu li njihovi sljedbenici zabludjele izgubljene duše, ilitiga ovce? Je li njihov život grešan jer se mole drugom bogu ili bogovima i je li kazna pakao? I još vrlo bitno – kako se kršćani, katolici, trebaju odnositi prema drugima i drugačijima?
Oprez i dobronamjernost
—Prije nego što kao katolički svećenik i vjeroučitelj odgovorim na pitanje o jogi pozivajući se na nauk Katoličke Crkve podsjetio bih sve zainteresirane na to da živimo u slobodnom i demokratskom društvu u kojem, zahvaljujući tim blagodatima, možemo birati vjeru, svjetonazor i običaje. To nije samo građansko pravo nego i nauk Katoličke Crkve, kako i stoji u Katekizmu Katoličke Crkve 166.: ‘Vjera je osobni čin: slobodan čovjekov odgovor na poziv Boga koji se objavljuje.’ Pritom nemamo slobodu druge vrijeđate, omalovažavati a posebno ne sotonizirati ono što nije dio naše, kršćanske tradicije i sustava vrijednosti kako ga mi shvaćamo. Štoviše, mi kao kršćani nismo pozvani tek na toleriranje drugih nego na djelotvornu ljubav kao što je definirano u ‘Nostra aetate’, deklaraciji Drugog vatikanskog sabora o odnosima Crkve s nekršćanskim religijama: ‘Ne možemo naime zazivati Boga, Oca sviju, ako otklanjamo da se bratski ponašamo prema nekim ljudima, stvorenima na Božju sliku. Odnos se čovjeka prema Bogu Ocu s odnosom čovjeka prema ljudskoj braći tako povezuje da Pismo kaže: ‘Tko ne ljubi, nije upoznao Boga’ (1 Iv 4,8)’
Zato, ističe don Jerko, u najmanju ruku treba biti oprezan i dobronamjeran kada se govori o drugim i drugačijima; vjerama, kulturama, nacijama…
‘Nostra aetate’
—A kada je riječ o jogi treba naglasiti da ‘Nostra aetate’ ne spominje jogu izravno, ali prema onome što stoji u 2. poglavlju deklaracije, na jogu, koja je potekla iz hinduizma, možemo implicitno primijeniti sljedeće: ‘Tako u hinduizmu ljudi istražuju i izražavaju božanski misterij neiscrpivom plodnošću mitova i oštroumnim pokušajima filozofije te traže oslobođenje od tjeskobe naše egzistencije, bilo u oblicima asketskog života bilo dubokim razmatranjem, bilo utjecanjem Bogu u ljubavi i pouzdanju. (…) Tako i ostale religije širom svega svijeta nastoje različitim načinima priteći u pomoć nemiru ljudskoga srca predlažući putove, tj. nauke i pravila života i svete obrede. Katolička Crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta.’ Drugim riječima, svjetlo Duha Svetoga nije namijenjeno isključivo deklariranim članovima Katoličke Crkve već i svi drugi mogu, koristeći svoj razum i savjest, prepoznati i slijediti ‘…zraku one Istine što prosvjetljuje
sve ljude’ – ističe.
Važno je ipak naglasiti, kaže don Jerko, da to nije poziv na sinkretizam, tj. spajanje ili miješanje različitih religijskih ili kulturnih tradicija što može dovesti do konfuzije, gubitka istinskog kršćanskog identiteta i nesigurnosti u vjeri. Katolici koji žele izbjeći sinkretizam trebali bi biti oprezni pri odabiru religijskih i kulturnih tradicija koje prakticiraju. Važno je da se kršćanski identitet uvijek stavlja na prvo mjesto i da se u slučaju nedoumice ravnamo prema onome što je službeni i objavljeni nauk Crkve, a ne privatna mišljenja bilo koga pa čak ni pojedinih katoličkih teologa koji mogu biti u krivu.
—Drugim riječima, ako Crkva poučava jedno, a neki vjeroučitelj ili vjeroučiteljica tvrdi suprotno, dužni smo slijediti nauk Crkve – kazuje don Jerko ističući kako, u svrhu uklanjanja nedoumica, pojam ‘joge’ treba analizirati i pod lingvističkim vidikom.
Lingvistički problem
—Na 44. stranici udžbenika za katolički vjeronauk 8. razreda osnove škole stoji sljedeće: ‘Svođenje joge samo na tjelovježbu vrijeđa njezine pristaše, a njezino prakticiranje uključuje prihvaćanje cjelokupnoga svjetonazora koji je nespojiv s kršćanstvom.’ Važno je naglasiti da se tu pojam ‘joge’ koristi usko i specifično u kontekstu hinduizma i opasnosti od sinkretizma. Na istoj stranici stoji i citat fra Josipa Blaževića koji sa žaljenjem primjećuje da mnogi kršćani tragaju za dubljim duhovnim iskustvima u istočnjačkim disciplinama, a da nikada nisu okusili kršćansku meditaciju. Fra Josip Blažević također tvrdi da se na zapadu prakticira tjelovježba koju se naziva jogom, ali to više nema veze s izvornom jogom nego je ‘profanizirana’ verzija. Dakle, ovdje se radi i o lingvističkom problemu, tj. preciznije problemu etimologije i uporabe konkretnog pojma u stvarnom životu: tko ima pravo definirati što je izvorna joga i kako se ispravno prakticira? Dakle, neki tvrde da se joga kao pojam ne može koristiti za nešto što je isključivo tjelovježba, ali čini se da ih praksa opovrgava. Naime, činjenica je da neki idu na organiziranu tjelovježbu koju nazivaju jogom i tu nema nikakvih drugih elemenata tradicionalne joge i posljedično nema govora o sinkretizmu jer se takva tjelovježba ne prakticira pod vjerskim vidikom. Bitno je i to da u samom položaju ili pokretu tijela nema ništa intrinzično,
moralno, dobro ili loše. Suprotna teorija prema kojoj bi u nekom pokretu ili pozi moglo biti nečeg ‘đavolskog’
najčešće je rezultat magijskog načina razmišljanja i općenito praznovjerja – govori don Jerko.
Joga – hinduistička praksa i/ili tjelovježba?!
Činjenica jest da je u tradicionalnoj hinduističkoj praksi joga više od tjelovježbe. To je sustav duhovnog razvoja koji ima za cilj postići mokšu, odnosno oslobođenje od patnje. Joga tehnike, kao što su asane (položaji), pranayama (vježbe disanja) i meditacija, koriste se za postizanje ovog cilja.
—Ako se joga definira i prakticira tako – to nije spojivo s kršćanstvom. Oni koji tvrde da se tjelovježba ne može odvojiti od religijskog aspekta misleći na takvu jogu i ne dopuštaju druge definicije možda nemaju ni dobru volju ni intelektualni kapacitet za razlikovanje. S druge strane, u današnjem svijetu, joga se često prakticira isključivo kao tjelovježba. Asane se koriste za poboljšanje tjelesne kondicije i fleksibilnosti. Pranayama se koristi za smanjenje stresa i poboljšanje koncentracije. Meditacija se koristi za smirivanje uma i postizanje unutarnjeg mira. Ako nekoga uznemiravaju ti nazivi i/ili praks, jednostavno ih ne mora koristiti, ali istovremeno nitko nema pravo svoje strahove ili loša iskustva projicirati na druge i drugačije. U konačnici, odluka o tome kako koristiti pojam ‘joga’ je osobna kao što je i savjest koja nekima dopušta fizičku vježbu pod tim nazivom, a nekima ne dopušta. Važno je biti svjestan različitih značenja ove riječi kako bi se izbjegli nesporazumi i nepotrebni prijepori. U nedoumici ili razlikama druge treba nastojati opravdati, a ako svugdje i u svemu vidimo đavla onda to više nije (samo) problem ispravnog nauka nego iskrivljene duhovnosti i alarm za posjet onim stručnjacima koji mogu pružiti prikladnu pomoć- zaključuje don Jerko.
INSTRUKTORICA JOGE MARIJA GRGUREVIĆ
Definitivno se ne bavi zazivanjem, niti vraga, niti Boga!
Da je sve veći interes za jogom u Gradu i okolici, potvrdila nam je instruktorica Marija Grgurević koja je mišljenja kako je otvaranje dijaloga na ovu temu vrlo bitno.
—Bilo kakav diskurs koji potiče strah, podjele, nerazumijevanje i netrpeljivost među različitim segmentima društva nije poželjan. Osobito je neprimjeren u školama, gdje su djeca, po ustroju sustava, prisiljena vjerovati u autoritet i učenja svojih učitelja. Mislim da ne smijemo kroz školstvo propagirati isključivost, vjerske, kulturološke, ni političke dogme – zaključila je Grgurević, koja nam je pojasnila što je zapravo joga kakva se kod nas, i uopće na zapadu, prakticira.
—Definitivno se joga ne bavi zazivanjem, niti vraga, niti Boga. Ideja je da kad smo u svome tijelu dobro i kad svjesno upravljamo svojim dahom i svojim umom, možemo i u ostatak života unijeti više energije, bolje raspoloženje, bolji fokus i više snage za osvijestiti i ostvariti ono što nam je u životu bitno. Živimo u stresnim vremenima s puno loših navika i nezdravih okolnosti, a joga nudi praktične i prilično sveobuhvatne odgovore na današnje čovjekove potrebe. Od fizičkog fitnessa za tijelo koje previše sjedi, do meditativnog elementa za
preopterećeni um, te elementa opuštanja i umirivanja za nervni sustav pod konstantnim stresom – objasnila je Marija.