Prije deset godina osnovana je klapa Kaše, članovi su bili studenti željni pjevanja i klapske glazbe, a danas broje preko 40 nagrada, osvojenih u Hrvatskoj kao i u inozemstvu.
Klapa Kaše obrađuje tradicionalne, narodne napjeve te pjevaju i zabavnu glazbu, a Vicko Dragojević, voditelj klape, kaže kako je po njegovom mišljenju upravo dubrovački klapski bazen jedan od najboljih u Hrvatskoj.
Na koji način dođete do svih informacija o narodnim napjevima iz naših krajeva i što točno obrađujete?
Mi smo od početka htjeli raditi te izvorne napjeve, prve dvije pjesme su bile ‘Čorno oko moje’ iz Vele Luke i ‘Žilju moj pribili’, a onda smo se više okrenuli prema Dubrovniku. To je krenulo sporo, kako bi došli do toga trebalo je zagrebati, a kasnije je to počelo ići samo od sebe. Iz zagrebačke knjižnice HAZU-a sam nabavio prve materijale i tako je nastao album ‘Tragom Republike’, međutim još je materijala ostalo pa je već drugi album otprilike zaokružen po pitanju narodnih napjeva. Tu zaokružujemo prostor nekadašnje Dubrovačke Republike, a uvijek naglašavam taj korčulanski bazen bez kojeg to jednostavno ne želim raditi jer nam prostorno i kulturološki pripada.
Kako ste od studentske došli do jedne od najpoznatijih klapa?
Svi smo bili studenti Medija i kulture društva na Sveučilištu u Dubrovniku, osim jednog člana. Kasnije se čak događalo da nismo imali nijednog studenta, a sad ponovno imamo jednog pa nismo izgubili taj prefiks studentski. Jednom prilikom sam pitao Davora Mojaša zašto on drži naziv Studentski teatar Lero pa mi je rekao kako taj prefiks ima jedno drugo značenje, daje određenu slobodu za eksperimentiranje.
Klapski svijet na Dubrovačkom području – što ga karakterizira?
Uvijek govorim kako je dubrovački ‘bazen’ možda najjači hrvatski ‘bazen’ jer imate Maestrale koji su klasika, zatim Linđo N koji je bio možda najkvalitetnija hrvatska klapa svih vremena. Onda tu dolazi Subrenum, višestruki pobjednici raznih festivala, zatim ženska klapa Linđo koja je jedna od najnagrađivanijih ženskih klapa na Omišu, klapa Ragusavecchia koja je jedna od najvećih hrvatskih klapa s mandolinama. Tu je jako puno ljudi koji su sposobni, međutim ono što nas hrani to nas ubija. Za početak, tu je turizam koji je možda to pokrenuo na jedan viši nivo i gurnuo je ljude da rade. S druge strane tu je i činjenica da su proteklih par godina organizatori zaboravili na sve dubrovačko u Gradu tako da je čut bilo gdje neku dubrovačku klapu na nekom događaju zapravo postala prava rijetkost. Ali opet, sve ove klape jako puno nastupaju vani, negdje dobiješ a negdje izgubiš. Vrh sante je bio kada je pozvana splitska klapa na proslavu Dubrovnik šampion turizma i tu sam reagirao. Ali to nije bio prvi takav događaj, to se već događa uporno i stalno. Primjerice, na Jugovom balu su svirali Splićani, a imamo Maestrale koji su snimili sve njihove himne. Nije uopće stvar u tome da nas nisu zvali, ne moraju ni zvati baš nas. Ako ne svira nitko od klapa s ovog područja onda smo izravno mi ugroženi jer se naš krug gasi i tako postajemo nebitni.
Što mislite o tradicijskom pjevanju, a capella, ili pak pjevanju s instrumentima?
Ja sam najglasniji protivnik toga da su klape isključivo ‘a capella’, jesu a capella ali jesu i s instrumentima. Klapska pjesma kao takva je ozbiljna i nije popularna, a ova klapska pjesma koja je popularna nije ozbiljna glazba. Instrumenti – da, ali ozbiljna glazba. Tu se onda ne ubraja ‘Maslina je neobrana’ ili ‘Croatio, iz duše te ljubim’. Naravno, takva ozbiljna glazba koju bi radili sa instrumentima nikad neće svirati na vjenčanju ili momačkoj zabavi. Ako se želiš baviti pjesmom koja je u duhu izvornosti, onda nisi popularan i to se radi za uski krug ljudi. To je svojevrsni Balašević na dalmatinski način, pjesnici pišu tekstove, melodije su lijepe i ugodne, a s druge strane to je teška muzika i nije je lako slušati.
Tko su vam uzori? Tko je po vama najbitnija osoba klapskog pjevanja?
Iz svakog bazena uvijek izlazi netko tko je amblematski zaštitnik. Kad bih baš morao podvuć neke osobe onda je to Dinko Fio kao melograf i zapisivač tog narodnog, izvornog blaga i Krešimir Magdić kao skladatelj. Mi smo svi krenuli opijeni Maestralima, Subrenumima… S tim ljudima se danas družimo i zajedno pjevamo. Imali smo zajednički koncert s Cocom, družili smo se sa tenorima iz klape Šibenik, s Ošjakom, s Mestralima itd. Redovito se čujemo s tim ljudima, redovito surađujemo. Vrlo brzo smo srećom ušli u društvo najvećih. Odmah smo pobijedili na Omišu, zatim smo to i branili pa smo to skinuli s ramena. Pošli smo na festival zabavne glazbe i učinili smo što nijedna klapa nikad nije učinila, skupili smo tri nagrade u prvom dolasku. Imali smo koncert s orkestrom i isto tako s njima snimili album. Po pitanju nekih naših prizemnih ideala, mi smo to ostvarili. Nama fali još dvije, tri godine kako bi došli do radnog zenita, a ljudi se još trebaju razvijati. Zabavna glazba oko koje se vrtimo nije nešto što nas veseli i ispunja. Nama je čast što smo dijelom tih festivala, ali gledajući neki dugoročni projekt to je isključivo naš dubrovački bazen i pjesma te pjevanje vani u inozemstvu. Cilj je doći na drugi kraj svijeta sa lijericom i a capella pjevanjem te s našim nošnjama.
Možete li izdvojiti najdraže priznanje ili nagradu?
U deset godina, osvojili smo četrdeset nagrada. Tri stvari bih mogao izdvojiti: tri nagrade na Omišu, zatim Šibenik s Petrunjelom i koncert na Dubrovačkim ljetnim igrama koji je bio jako posjećen. Još mjesecima su me ljudi zaustavljali na Stradunu govoreći kako je bilo krasno.