‘The Battle Rages On’ iz 1993. godine posljednji je album koji je Ritchie Blackmore snimio s Deep Purpleom. Taj album i prateća turneja ujedno je označila zadnju inkarnaciju legendarne Mark II postave britanskih rock giganata koju su uz ćudljivog gitarskog virtuoza činili još klavijaturist par excellence John Lord, bubnjar Ian Paice, basist Roger Glover i pjevač Ian Gillan. Nakon odlaska iz grupe, u TV intervjuu negdje sredinom 90-ih, a odgovarajući na uporna pitanja novinara o globalnom utjecaju koji je hit ‘Smoke on the Water’ ostavio u rock panteonu, Blackmore je vrlo strpljivo i ljubazno odgovorio da nikada sebe ni bend nije promatrao kroz prizmu te pjesme ocijenivši je dobrom, ali sastavljenom od ‘samo četiri note’. Bez obzira na to što je zarazni gitarski rif onaj koji svaki novopridošlica rock gitari prvi nauči svirati i uvažavajući činjenicu da ‘Smoke’ (sjećate li se kada je tijekom koncerta Zappe izgorio kasino u Montreuxu?) predstavlja jednu od stožernih hard-rock pjesama, Richie Blackmore ima pravo. Deep Purple ima desetke jednako dobrih i boljih pjesama, ali su, poput mnogih drugih, zauvijek zarobljeni u ‘rifu koji svi znaju’. To je i blagoslov (pjesma im je donijela globalnu popularnost), koliko je i teret.
Album ‘Machine Head’ s kojega je slavni singl ‘skinut’, objavljen je 1972., a bend se potrudio što vjernije zabilježiti zvuk sa svojih nastupa nasuprot onog koji izlazi iz studijskog okruženja. U to vrijeme iza sebe su imali ‘Deep Purple In Rock’ (1970.) i ‘Fireball’ (1972.). Prvi je najavio dolazak Iana Gillana i Rogera Glovera, rađanje Mark II postave i prelazak iz psihodeličnog u hard rock i, rekli bi neki, heavy metal (‘Speed King’), dok su drugi, uz eksplozivnu naslovnu pjesmu, karakterizirali blagi nedostatak vizije i neujednačenost materijala.
Zato su za ‘Machine Head’ sve karte stavili na stol, a svaka od sedam pjesama s izvornog LP formata čisti je klasik. ‘Who Do We Think We Are’, posljednji album koji je ova postava u prvom krugu snimila, iako pristojna ploča, ne smatra se klasikom. Nakon kratke kohabitacije s Davidom Coverdaleom sredinom 70-ih pa razdoblja duže neaktivnosti, bend se u omiljenoj postavi vraća inspiraciji i popularnosti 1984. godine albumom ‘Perfect Strangers’ samo da bi se opet odali čestim promjenama članova, a 90-e, koje su obilovale mondenim rock subžanrovima nisu bile baš pogodno vrijeme za rock starješine poput Purplea. No, iako ih nije bilo u mainstreamu njihova fan baza nije bila obeshrabrena.
Novo kreativno razdoblje za grupu počinje 2003. godine ustaljenjem sada već najdugovječnije postave grupe. Trojici veterana (Paice, Glover, Gillan) pridružuje se Don Airey na klavijaturama (danas pokojni John Lord tada se umirovio) dok je gitarist Steve Morse stigao sedam godina i par albuma ranije. Album ‘Bananas’ koji je uslijedio krasi najmanje rockerski omot ikada i upečatljiva balada ‘Haunted’, a svaki rad od tada nepogrešivo donosi prepoznatljivi Purple koloplet harda i proga te izraženu kvalitetu i ujednačenost materijala. Purple je posebno potentan u ‘desetim’ kada snimaju tri albuma s producentom Bobom Erzinom (Lou Reed, Alice Cooper, Kiss, Pink Floyd, Deftones…).
Posljednji od njih, friško objavljeni ‘Whoosh!’ najsvestraniji je, najkoncizniji i najekonomičniji od njih s 13 pjesama u 50 minuta. Ovdje imamo bend koji odavno više nema što dokazivati, ali zazire od preživljavanja na staroj slavi i prepuštanja nostalgiji nego radi glazbu koja je preslika aktualnog trenutka u kojem živimo, koja je rezultat umjetničkih stremljenja članova benda i koja, iako prepoznatljivo ‘purpleovska’, također potiče na angažirano slušanje i prihvaćanje vizije koju bend slijedi, što njihovi obožavatelji i rade. Bendov moto u studiju bio je ‘Deep Purple is putting Deep back into Purple’ što se posebice čuje u središnjoj temi albuma ‘Man Alive’ i prijemčivoj ‘Nothing at All’ (obje su uz uvodnu ‘Throw my Bones’ odabrane za singlove). Izdvajaju se i pravocrtno rokerske ‘What the What’ i ‘Dancing in my Sleep’, bend je u vrhunskoj formi, a Gillanov glas u 75. godini života ne otkriva tragove korištenja. ‘We’re All the Same in the Dark’ ima zarazni refren. Purpleov 21. album teško će privući nove fanove (oni neka radije krenu od ‘Machine Head’ ili ‘Made in Japan’), ali oni već upoznati s njihovim katalogom trebali bi poslušati čitavi output benda u novom mileniju jer nije bez vrhunaca karijere. ‘Whoosh’ je dobra polazna točka.
Foto: https://www.rockhall.com/, https://deeppurple.com/