Iako će reći kako gomilanje obaveza čovjeka može dovesti do nezadovoljstva, sve ono čime se Damir Butigan bavi nikako ne bismo mogli nazvati obavezama, već – čistim entuzijazmom. Trubač našeg Orkestra, osoba širokih afiniteta i uvijek kolajuće motivacije, Damir je i ‘glazbeni izletnik’ u druge žanrove dobre glazbe i ljubitelj zvuka gvozdenog konja na dvije rote i aranžer – po čemu je možda najviše i poznat glazbenoj publici Grada – i… Puno je još toga naš dragi sugovornik. Odmah na početku ističe kako se baš i ne voli isticati dalje od Orkestra, u kojem je od 2000. godine kao pripravnik, nakon Akademije u Ljubljani gdje je diplomirao u klasi profesora Stanka Arnolda, potom audicije 2001. kada postaje stalni član Dubrovačkog simfonijskog orkestra. I evo, ljubav ga drži već dvadeset godina.
— Uz malo zasićenja – smije se – zato imam ‘izlete’ – pričat će nam o mnoštvu ideja koje su se razvile iz Orkestra samog u protekle dvije, odnosno pandemijske godine.
— Ružno je reći, ali mogu biti zahvalan koroni. Netko je rekao kako ne postoje dobra i loša vremena, već samo ona koja otvaraju različite prilike. Otprilike se takva situacija dogodila i Orkestru. Nismo mogli održavati nastupe u punom sastavu, a da bi se pritom pridržavali ‘mjera’ jer nemamo adekvatan prostor za vježbanje i nastupe – što je inače odavno već ‘rak rana’ ovog grada i – krenuli smo improvizirati u želji da nastavimo sa svojim radom i ostanemo prisutni na kulturnoj sceni Grada. Nakon onog prvotnog lockdowna, krenuli smo svirati kao komorni ansambli, gudački kvarteti, komorni puhački ansambli… A i mi limeni puhači pokrenuli smo i svoje komorne ansamble. Krenulo je kao kvartet s baroknom i renesansnom glazbom s dvije horne, Džemal Cakić uzeo je svirati flugelhorn, ja euphonium pa smo ‘kreirali’ prvotno nekakav ‘horn’ kvartet koji bi bio pandan gudačkom kvartetu po svom sastavu. Igrali smo se sa zvučnim bojama bliskim rogu, zatim smo se proširili na kvintet s našom Karmen Pervitić na glockenspielu… Potom smo još pozvali kolege profesore iz Glazbene škole Ivana Kušelja na još jednu trubu i Alana Polzera na bubnjeve i udaraljke te se tako oformio B&P septet DSO-a – u kojem sviramo Karmen Pervitić ksilofon i glockenspiel, Džemal Cakić i Ivan Kušelj – trube, Martin Hrćan i Toni Kursar – rogovi, Alan Polzer – drum set i udaraljke, i ja euphonium. To ljeto smo imali dosta nastupa, najviše u sklopu ciklusa ‘Kultura u điru’ – rekao je. Tijekom pandemije, ističe dalje, bilo je za Dubrovački simfonijski orkestar izrazito teško nastupati jer bi jedino mogli ‘nastupali sami sebi’ jer kad se ispuni brojčana kvota dozvoljena Stožerom nije više bilo mjesta za publiku u zatvorenim prostorima.
ZA SVE PRIGODE SVEČANIJEG TIPA Treba nam koncertna dvorana — Prava koncertna dvorana koja je neophodna Gradu Dubrovniku, po mom mišljenju, ne bi trebala biti samo za Orkestar, već za svaku prigodu malo svečanijeg tipa. Na primjer, ako dođe npr. Gibonni u Grad – ako dođe u Sportsku dvoranu, to je narodna zabava, a kad bi došao u koncertnu dvoranu poput Lisinskog, e to je već svečaniji koncert. Publika koja sjedi i pažljivo sluša. A izvođač se pripremi puno ozbiljnije. Svirka u nekom seoskom Domu kulture ili Sportskoj dvorani su zapravo zabave, nama treba koncertna dvorana – mišljenja je Damir.
— Zato smo krenuli u snimanja koncerata u suradnji s VSP Studiom i Libertas TV-om kako bismo ih mogli prikazivati na TV-u, društvenim mrežama, te ih se sad može poslušati i na YouTubeu. Takav neobičan ansambl mi je nekako dao zadatak, ali i motivaciju da se malo ‘raspišem’ jer je trebalo napraviti potpuno novi program za nas. Prvotni repertoar se sastojao od pop klasike, filmske glazbe, jazza, zatim se za Božić 2020. dogodila i suradnja Rokom Radovanom, Lucijom Pećar Končić. Divni mladi ljudi. To je bila jedna vrsta pilot projekta da vidimo kako će funkcionirati suradnja vokala s limenim puhačima i udaraljkama… S proljeća smo skočili na jednu staru ideju, danas ponovo popularnu – crossover između narodne i moderne glazbe na ‘New Orleans’ način, funk, soul, blues obrade dubrovačkih pjesama. Pa smo napravili i suradnju s Vidom Veljakom, našim vođom sekcije violoncella u DSO-u, vrhunskim cellistom s tango programom na tragu Piazzole. Taj materijal namjeravamo nadograditi, ali o tome neću puno govoriti, neka to bude iznenađenje – nabraja nam dalje naš vrijedni sugovornik, koji ne krije radost što se u nešto malo manje od dvije godine ‘otvorilo toliko divnih ideja’.
— Jako smo zahvalni što su DSO kao institucija i ravnatelj Damir Milat prepoznali kvalitete koje nosi B&P septet DSO-a i što imamo u njima veliku podršku u radu. Pored toga što se u B&P Septetu okupila ekipa profesionalaca, trenutno najboljih što imamo u Gradu, najvažnije je što ansamblu i svirci pristupamo s velikim entuzijazmom. A entuzijazam među ljudima je najvažniji – reći će nam dalje.
Stvar je možda talenta, ali najviše afiniteta
Kako je Damir vrsni aranžer, logično je bilo usmjeriti priču u tom smjeru. Iskreno kaže kako se svih aranžmana koje je napisao ne može niti prisjetiti. A kako je sve počelo?
— Uvijek sam to nekako imao u sebi. Stvar je možda talenta, a najviše afiniteta. Ne smatram se posebnim u aranžiranju, već čovjekom koji se pronašao u nečemu što voli raditi. A i afinitet za kompoziciju je bio tu. Počeo sam još s jednostavnim aranžmanima u srednjoj školi pa preko rada s limenim glazbama kojima je nedostajalo materijala, a potrebno je ići ukorak s vremenom jer baš to dava osnovnu motivaciju muzičarima u limenim glazbama. Kako sam počeo orkestrirati i za simfonijske orkestre, i to mi dosta dobro ide, a puno je i veća potražnja za aranžmanima uglavnom se bavim aranžiranjem te tu i tamo komponiram kad stignem. Tu kompozitorsku strast često upražnjavam tako da dok aranžiram volim prekomponirati neku pjesmu koju obrađujem ako me sama pjesma dovoljno motivira. Ostavim prepoznatljivu glavnu melodiju, a sve ostalo nadokomponiram, s tim da je jako važno ne pokvariti izvornu zamisao originalnog kompozitora. Trenutno zaista puno radim za naš Orkestar, zatim imam deset, petnaest puhačkih orkestara kojima radim aranžmane po narudžbi, a radio sam i nešto orkestralnih aranžmana za ‘A-stranu’ kad bi je producirale emisije uz Simfonijski orkestar HRT-a – nastavlja Damir svoju priču. On je inače Limenu glazbu u Komolcu vodio punih 18 godina, a onu u Zatonu 10.
Prošlo je vrijeme sviranja marševa
— Prošlo je vrijeme sviranja sedam, osam istih marševa i da vojska stupa na te marševe. To je zadržano tek u ponekoj zemlji. Danas se takvi ansambli moraju pretransformirati u zabavne brass bandove ako žele nastaviti funkcionirati. A to i jest najveća motivacija mladima. Radio sam i malu školu unutar Limene glazbe Komolac i Zaton. Motor Limene glazbe Komolac je gospar Ante Pavlović koji je ogromni entuzijast. Kroz silne godine rada s njima pripremio sam ih dosta prijemčljivog, veselog materijala što ih je dodatno motiviralo. Ipak, nakon svega preuzeo ih je kolega Toni Kursar, a ja sam se odlučio malo odmoriti. Inače, simpatične su limene glazbe, ali teško ih je zadržati na okupu, možda ponajviše zbog silnih tehnoloških pomagala uz pomoć kojih možeš brzo reproducirati glazbu bez uloženog vlastitog truda – mišljenja je Damir.
— Do prije samo dvadeset godina glazbu je trebalo tražiti na kazetama, CD-ovima, posuđivati, presnimiti… Danas nečiju kompletnu diskografiju možeš naći i preslušati u jednu noć. To nije dobro, jer moć čovjekove percepcije upijanja je limitirana. Jedna dobra mjera bilo bi 45 minuta. Zato je recimo često nakon upravo toliko vremena pauza na koncertima. Toliko traje školski sat i album na LP-u. Slično je i sa vizualnom umjetnošću. Nekih 20 do 40 eksponata je ono što čovjek može ‘upiti’, primiti da svakom posveti pažnju. Sve iznad toga je opterećujuće. Događa se ‘overload’, svi smo postali istrzani, prebrzi, ne možemo se ničemu posvetiti niti se na išta fokusirati. Plus što je u medijima i općenito javnom prostoru samom puno negativnosti – dodaje.
DUBROVAČKI SIMFONIJSKI ORKESTAR Uvijek ćemo odsvirati najbolje što možemo Kao i u svakom kolektivu ima teških, loših momenata, ali uvijek postoji razlog za to. Četrdeset ljudi vježba zajedno, ako je netko loše raspoložen, prenijet će to ostalima, ali Orkestar je ekipa ljudi koji se trude, rade, i uvijek ćemo odsvirati koncert najbolje što možemo bez obzira na uvjete u kojima sviramo i što se ponekad ne dogodi najbolja komunikacija između nekog dirigenta ili soliste sa samim orkestrom. Tko radi dolazi do ideja pa se dogode i neki jako pozitivni momenti – kada smo, zbog pandemije, svirali ispred Kneževa dvora, dosta smo se mučili oko akustike, dodavao se razglas i slično. Istodobno, Grad bi iz solidarnosti ‘utihnuo’ – smanjivala se glazba u kafićima i slično, stvorila se neka lijepa suradnja. Onda bi stotine ljudi sa strane došlo da vidi o čemu se ovdje radi i onda bi cijeli Grad sat, sat, sat i pol slušao – samo nas, Orkestar. Ne bi bili zatvoreni u Dvor nego otvoreni cijelom Gradu.
Kako se sam rješava opterećenja?
Možda odgovor leži u njegovoj drugoj ‘zanimaciji’, Yamahi XVS 1300 Stryker. Za neupućene to može biti i vrsta trube – ipak, nije. Damir je, naime, član ‘Dvije Rote’, našeg popularnog moto kluba. Kad je na motoru, je li ‘sam sa sobom’, odnosno pitamo ga – je li se isključi? Odgovor (uz smijeh) kako se može ugraditi n-com u kacige za komunikaciju s ostalim kolegama u điru, ali on ga još nije ugradio.
Svima nam je duboko usađen zov prirode
— Kad skupina motorista negdje ide, postoje signali među njima, neverbalna komunikacija, neki znakovi, ali kad se stane za odmor prepričavaju se dogodovštine koje su se zbile putem! Motor je moderni pokušaj evociranja vremena kad su ljudi putovali na konjima, izloženi svim vremenskim prilikama i neprilikama, pomalo plemenski. To je svima nama negdje duboko usađeno, taj zov prirode, svi mi osjećamo potrebu za slobodom. Živimo u škvadranim objektima, kućama, a onda iz tih kantuna bježimo u slobodu gledati nepravilne oblike šuma i planina. Možda smo preduboko ‘zaglibili’ u virtualno-materijalistički svijet. Pomalo se budimo i vraćamo korijenima, što nije lako. Svatko to radi na svoj način, traži svoj put. Možda nam je korona i u tome na neki način pomogla! Motor je time bijeg, ispušni ventil – napominje Damir. Mnogi ga znaju i kao plesača koji je svojedobno plesao u ‘Ritmo de Salsa’. Taj plesni put napustio je prije nekoliko godina, kad se, kaže, nauživao plesa. Glazbe – još nije.
— Tu je još jedna prekrasna ekipa, Otpisani klan, priča koja traje. Davno smo, prije 16, 17 godina, svirali u Klubu Orlando, a sam bend postoji preko 20 godina, radili smo svašta nešto ali nismo još bili ‘zreli’, ako mogu priznati. Prolazilo je vrijeme, ponovo su se OTK sastavili, napravljen je novi materijal, kad sam došao i čuo kako sviraju svi ti novi i stari ljudi iz banda… Proželo me oduševljenje. Malo prije korone snimali smo novi materijal u Studiju Štala u Sloveniji, i onda je to stalo, uostalom kao i cijeli svijet, ali evo sad se materijal miksa i valjda ćemo ubrzo to i izdati. Ali neka ‘zrije’ još malo… Svakako, kad čovjek ima nešto čime se bavi, to mu oplemeni život, kad se ne bavi ničim, lako podlegne manipulacijama, doživi ‘trulež duše’ – zaključit će naš dragi sugovornik.
RIJEČ O DAMIRU Jazz, blues, Bronzin Brass... Damir Butigan trubu svira od desete godine života, a maturirao je u klasi prof. Nikole Obradovića 1995. godine te diplomirao na Akademiji za Glasbo u Ljubljani u klasi prof. Stanka Arnolda 2000. godine. Od godine 2000. godine zaposlen je u Dubrovačkom Simfonijskom orkestru. Od godine 2001. je umjetnički voditelj Glazbe Komolac, a od jeseni 2008. i Glazbe Zaton. Sudjeluje u mnogim bendovima i ansamblima koji razvijaju različite glazbene stilove, od baroka, klasike pa do jazza, funka, rocka, hip hopa. Godine 2005. pokreće ansambl ‘Bronzin Brass’ oslanjajući se na tradiciju New Orleanških brass bandova za kojega u cjelosti kreira repertoar te posebice jazz obrade tradicionalnih i narodnih melodija iz područja dubrovačkog kraja. Ansambl je djelovao nekoliko godina. Današnji B&P SepteT DSO-a je utemeljen na ideji ‘Bronzin Brass-a’. Također komponira za Dubrovački simfonijski orkestar, te orkestrira i aranžira po potrebi za različite ansamble i orkestre.
Foto: MNJB/Privatna arhiva Damira Butigana
Iz tiskanog izdanja DuLista od 9. ožujka 2022.