Takva je danas situacija, lakše je kupiti jedne cipele od sto kuna, ali reći ću ti ovo… Jeftinije je kupiti skupu cipelu! Jednostavno, duže traje, a i isplati se popravljati ju – kaže nam čovjek zlatnih ruku, postolar Ante Farčić, dok pokazuje svoju radionu. Uvijek je lijepo posjetiti naše tradicionalne obrtnike, a kad imate poseban razlog za to, još i više. Mi smo razlog pronašli u jednim malenim cipelicama broj 18, koje datiraju iz 1952. godine, a koje je na popravak donio naš sugrađanin Tomislav Margaretić. Htjeli smo saznati priču iza njih, stoga je lokacija za ovaj broj našeg tjednika bila Gruška obala…
Po starinski, s patinom
– Pogledaj ovaj drveni kalup, sigurno je star pedeset i više godina. Broj je 20, ali su cipelice još i manje, čekaj da ih izmjerim – odlazi u stražnji dio radione, gdje se čuje brujanje prese za cipele. Vraća se, uzima cipelice u ruke nježno, kao da uzima neku malu pticu.
– Vidiš, bile su crvene boje, malo sam ostavio kao starinski, s patinom. Vjerojatno su ovo bile cipelice od neke djevojčice. Skroz su se rasule, pa sam ih izvorno obnovio ali i malo osvježio bojom, jer se bila skroz ogulila. Baš sam ih ostavio onako po starinski. Našao sam staru kožu, baš staru da sve bude autentično. Mjerio sam i kožne uloške kako se to nekad radilo. Postolar bi uzeo mjeru, napravio i umetnuo uložak. A kako nije baš bilo cipela za kupiti, postolari bi stavili i ove male potkovice – priča nam dalje gospar Ante, naš postolar. Ne susreće se često s ovakvim detaljnim popravkom, stoga se smije na nadimak ‘postolar – restaurator’.
U trendu su jeftinije cipele
– Nisam nikad imao ovako velik i zanimljiv zadatak. Pogledaj tu – pokazuje – ovo je šivano ručno. Probijaš kožu, sa špagom ideš ručno. A ove potkovice, to se klizalo kao sam vrag, ali su se stavljale da cipela traje. Još se zovu i platine. Te platine ti više nitko ne radi, ovo što imam u kutiji – to je to. Neće to više nitko raditi, a ni upotrijebiti. Postoje modernije, plastične varijante ali, ponovit ću se, u trendu su jeftinije cipele, koje se ni ne popravljaju, nego samo bace – ističe nam dalje. Ipak, koža je koža, dodaje a današnja plastika nije ni zdrava za nositi na nozi, kritizira novu modu. Još uvijek u ruci drži one iste, male cipele. Privuku pažnju svakoga tko uđe u njegovu radionu, a tijekom našeg razgovora ušlo je nekoliko ljudi. Jedne tene, jedne pete… Svi su sa zanimanjem pogledali te crvene ljepotice, a i komentirali kako su izgledom i danas u trendu!
– Ove sam, kako vi kažete, ‘restaurirao’ da bi se čuvale doma, a ne da bi se nosile. To je nemoguće. A i ove današnje noge teško da bi ih podnijele, prije su djeca ljeti išla bosa, pa bi noge bile otpornije. A prava moda se uvijek vraća, tako da i danas možete vidjeti upravo ovakve dječje cipelice – smije se. Oko njega je alat star preko stotinu godina, mašina koja isto broji stoljeće… Opet je nestao u prostor iza ‘recepcije’.
Skup je materijal, trebale bi biti 500 kuna
– Vidi! Moram ti ovo pokazati. Pravio sam cipele i ja, ali ne radim ih više, skup je materijal a onda bi trebale koštati 500 kuna. A tko bi to kupio onda? A krasne su i pravljene su da traju – pokazuje s ponosom svoj ručni rad. Da ga sad netko pita da napravi cipele?
– Da, bih i to vrlo rado, no trebalo bi puno uložiti, a i puno je detalja. A vidi ove sa pečatom Dubrovnika, što sam radio – ponosno pokazuje..
Stalno ovako ljudi ulaze? – pitamo ga.
– Da, dođu, uvijek se nešto događa. Pazi, ovo je interesantan posao, treba ga volit, a ja ga volim kao od prvog dana. Idem na posao s voljom i jedva čekam doći. Stalno razmišljam o poslu, a sam po sebi je kreativan. Samo treba puno ljubavi i puno vremena. I strpljenja i svega onoga čega danas nema. Tko danas ima vremena i stpljenja? Treba posao zavoliti i onda posao postaje interesatan – romantično nastavlja dok razgledamo plakete, priznanja, zahvalnice… Koje su napunile zidove male radione.
– Zadnja plaketa je ova Zlatne ruke iz 2020. Kako je bila korona tek sam je ove godine dobio. Najdraže ‘službeno’ priznanje je ovo ‘finale’, priznanje Hrvatske obrtničke komore. A da ti kažem iskreno, veće priznanje je svakodnevno povjerenje koje mi ljudi daju. Svaki dan je novo priznanje, kad je zadovoljna mušterija, onda je to gust – iskreno nam priča.
Neobične cipele
– Uf – osmijeh je tu – donesu ljudi svašta. Neke im budu drage, prirastu im srcu, pa se teško pomire sa situacijom da se ne mogu popraviti, ne mogu to pojmiti. Pa i koža se vremenom osuši, ljepilo odvali, ali dobro, koža se da i nekako popravit, a plastika se jednostavno izmrvi i oguli. Za neke cipele jednostavno nema šanse – kaže nam. Najčešće popravlja ženske pete, kad pođu štikle.
Kako ste se učili poslu? – pitamo gospara Antu, koji nam je otkrio i kako je u ovom prostoru, radioni, ‘postolarskim nasljedstvom’ od 1984. godine.
– Krenut ću ispočetka! Igrao sam košarku u mladosti, pa sam na putovanjima posjećivao robne kuće u raznim gradovima i gledao postolare kako rade. Vuklo me to nekako, odmah mi se svidjelo, pa sam pošao u Split gdje sam završio za postolara. Pa sam radio sa starim majstorima i tako se kalio. A inače, moja struka je aranžer-dekorater, da znaš, pa je i to sve nekako vezano. Bavio sam se i tim lijepim poslom, radio sam u bivšoj ‘Minčeti’, uređivali smo izloge i radii druga čuda. Eto, pa sam prešao u postolare – vratio se sjetno u prošlost naš dragi sugovornik. Dodaje i kako je pohvalno od Grada Dubrovnika što daju subvencije i trude se obnoviti zanimanja, ali kad nema ljudi, nema ni smisla.
– Nema interesa, mladi nisu više za to. Oni su digitalni, bez strpljenja, sve im je ‘tlaka’. Ma rado bih ja nekoga naučio da nastavi, naslijedi, eto… – nije ni dovršio rečenicu. Radit će gospar Ante i dalje, jednako predano i jednako zaljubljeno. Tko zna, možda jednom, neki mladi ‘šegrt Hlapić’ dođe na vrata i poželi nastaviti dugogodišnju postolarsku tradiciju našeg grada. Do tad, ostavit ćemo našeg sugovornika u miru njegove radione, mirisu kože i meditativnom zvuku prese za cipele.