Bol na Braču od prošlog je tjedna bogatiji za stalni postav Galerije malih formata darovatelja Ivice Karninčića – Koloča. Ovaj umirovljeni gospodarstvenik i veliki zaljubljenik u umjetnost darovao je svome rodnom mjestu oko 300 djela 260 autora iz područja slikarstva, skulpture, grafike, crteža, fotografije i novih medija, uključivši i bogatu likovnu biblioteku. Nakon splitsko-bračke, najistaknutija dionica ove zbirke je ona dubrovačka. I tu dolazimo do dijela gdje se Ivica Karninčić isprepliće s Dubrovnikom, u kojemu je proveo četiri godine svog srednjoškolskog obrazovanja. Uspomene i prijateljstva koja je tada stekao njeguje do današnjih dana. U Dubrovniku, priča nam ovaj 85-godišnji zaljubljenik u likovnu umjetnost, dolazi barem dva puta godišnje, bilo radi umjetnosti bilo radi susreta sa srednjoškolskim kolegama. U Dubrovnik stiže 1950. kada upisuje Srednju pomorsku školu ekonomskog smjera, koju završava u ljeto 1954. Na naše pitanje kako ga je životni put nanio u naš gad ističe kako je želio ići u Nautiku. No, bilo je to vrijeme kad su svi htjeli upisati baš Nautiku.
Teško je reći, ali možda je počela baš tu negdje u Dubrovniku, iako sam tamo proveo razdoblje od 14. do 18. godine života. Ostalo mi je u sjećanju kako su tadašnji danas vrhunski slikari Dulčić, Masle, Pulitika, ali i ostali, izlagali svoje slike po izlozima na Stradunu. Tada kruzeri nisu dolazili svaki dan nego bi tri, četiri puta godišnje uplovio mali brod s Amerikancima. Nastala bi strka, oni bi svoje slike izložili na izlozima kako bi ih kupio koji Amerikanac za male šolde
—Javili su mi da me mogu primiti u Srednju pomorsku školu ekonomskog smjera. Mislim da sam imao veliku sreću što nisam išao u Nautiku jer sam kasnije završio Ekonomiju i imao ugodan i uspješan poslovni život – priča nam Karninčić. Od Skočibuhe do Nautike na Brsaljama Upravo je njegova generacija bila zadnja koja je pohađala Nautiku na Brsaljama budući da je u listopadu 1954. godine, nedugo nakon što je maturirao, škola, i to u pet dana, preseljena u nove prostore u Lapadu. Bio je i pretposljednja generacija ekonomskog smjera Srednje pomorske škole, koja je učenike upisivala samo od 1947. do 1951. godine. Prisjetio se i kako je u Dubrovniku živio najprije u domu u ljetnikovcu Skočibuha na Boninovu da bi ih potom premjestili u Mali Imperijal na Pilama. No, ni tu se nije dugo zadržao dom.
—Bio sam zadnji koji je iselio iz Skočibuhe, zadnji koji je izišao iz Nautike na Pilama i zadnji koji je izišao iz doma Mali Imperijal. Selili su nas dva, tri puta. Srednja pomorska škola tada je bila pod Ministarstvom pomorstva u Beogradu te smo, sjećam se, dobivali uniforme. Imao sam i fotografiju s Graca na kojoj smo nas šest kolega u tim školskim uniformama, s onim lipim pomorskim botunima sa sidrom. Svi smo bili tako obučeni – prisjeća se Karninčić svojih srednjoškolskih dana. No, ta veza koju je u to vrijeme stvorio s Dubrovnikom, ostala je neraskidiva do današnjih dana.
Na dan kad smo maturirali i kad smo došli po svjedodžbe nitko od nas preko trideset nije imao odijelo. Roditelji nikome nisu mogli to priuštiti. To je bio standard onog vremena. Navečer smo učinili maturalnu festu, odnosno išli smo na piće u Gradsku kavanu, gdje je bila neka muzika. Nije bilo večere, nije je imao tko platiti
— Svake sam godine dva puta u Dubrovniku za kojega sam jako vezan. Posjećujem izložbe, a dolazim i zbog godišnjica razreda. Prije smo se sastajali svakih pet godina, a u posljednje vrijeme svaku godinu – priča nam Karninčić.
Prijateljstva iz mladosti
Ističe kako je u Dubrovniku upoznao cijelu jednu generaciju, a i tijekom fakultetskih dana provodio je vrijeme s nekolicinom Dubrovčana. Svi su oni, sjeća se, nakon završenog fakulteta postali poznati direktori i uspješni gospodarstvenici. U naš grad, kako je rekao, rado navraća radi susreta sa svojim nekadašnjim školskim kolegama. S nekima od njih odražava i telefonske kontakte.
—Što idete stariji sve vam više trebaju prijatelji iz mladosti. Jedino se tu razvije prijateljstvo, na fakultetu već interesi počinju dolaziti do izražaja – priča nam dalje. Prisjetio se i dana kad su maturirali.
—Na dan kad smo maturirali i kad smo došli po svjedodžbe nitko od nas preko trideset nije imao odijelo. Roditelji nikome nisu mogli to priuštiti. To je bio standard onog vremena. Navečer smo učinili maturalnu festu, odnosno išli smo na piće u Gradsku kavanu, gdje je bila neka muzika. Nije bilo večere, nije je imao tko platiti – priča nam dalje. S Dubrovnikom ga povezuje i tetka Natalija Karninčić, profesorica koja se kasnije zaredila za časnu sestru, a služila je u samostanu u Pilama.
—Moj dida je govorio da žensku ne treba slati na škole, međutim, ona je bila pametna te su napravili na njega pritisak i poslali je u školu. Postala je profesorica, malo je predavala i onda otišla u časne. Nikad nismo saznali što je bio razlog tome. Nakon školovanja u Rimu vratila se u Dubrovnik. Pošto sam bio u Malom Imperijalu, a ona u samostanu preko puta, davala mi je repeticije – govori nam dalje naš sugovornik, a kako su je poznavali i mnogi njegovi profesori iz Nautike onda su ga, govori nam, ‘uvijek malo gurali na račun tetke jer nije bio nešto naročit’. Prisjetio se i profesora Vedrana Gjivoja, koji je bio šef njegovog odjela u školi, dok je u to vrijeme direktor bio Špiro Savin.
Slike Dulčića, Masle i Pulitike u izlozima Straduna
Kako se i kad rodila njegova ljubav prema umjetnosti, pitali smo Karninčića, koji je sam u uvodnom dijelu kataloga stalnog postava Galerije malih formata istaknuo kako je prošlo već gotovo 60 godina otkako je počeo – i nikad prestao – sabirati slike i kipove hrvatskih likovnih umjetnika.
—Teško je reći, ali možda je počela baš tu negdje u Dubrovniku, iako sam tamo proveo razdoblje od 14. do 18. godine života. Ostalo mi je u sjećanju kako su tadašnji danas vrhunski slikari Dulčić, Masle, Pulitika, ali i ostali, izlagali svoje slike po izlozima na Stradunu. Tada kruzeri nisu dolazili svaki dan nego bi tri, četiri puta godišnje uplovio mali brod s Amerikancima. Nastala bi strka, oni bi svoje slike izložili na izlozima kako bi ih kupio koji Amerikanac za male šolde. To je u to vrijeme bilo jedino mjesto gdje se nešto moglo prodati. Živio sam s tim, tako da tu negdje leži i početak moje ljubavi prema umjetnosti – prisjetio se naš sugovornik.
—Kako sam zavolio likovnu umjetnost, počeo sam skupljati male slike jer su bile najjeftinije, a kao student nisam imao novaca – ističe nam dalje naš sugovornik govoreći o počecima njegove zbirke umjetnina. I tako je s godinama, pored posla, počeo njegovati ovaj svoj hobi, kojega je danas podijelio sa svojim Boljanima kroz poklonjenu kolekciju umjetnina.
Uvijek sam bio opterećen nogometom, a golman nogometnog kluba Dubrovnik zvao se Masle. Bio je vrlo popularan, simpatičan momak tako da sam po njemu zapamtio Maslu
Od ‘LoBola’ do darovane zbirke
U poslijeratnim godinama je, točnije 1996. godine počeo okupljati hrvatske umjetnike na likovnoj koloniji ‘LoBol’ kroz koju je u deset godina prošlo oko 140 likovnih umjetnika. Istaknuti hrvatski povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Igor Zidić u katalogu Galerije malih formata zapisao je kako je to bio ‘jedan od naših najproduktivnijih, najplodnijih i najradosnijih ljetnih simpozijâ, kojih su se sudionici – radeći odmarali, a odmarajućse – radili!’ Inače, upravo su Igor Zidić i akademska slikarica, Dubrovkinja Anabel Zanze zaslužni što se upustio u ovu vrijednu darovnicu rodnome mjestu. —Da nije bilo njih, ne bih se nikad u ovo upustio. Prije pet godina sam ih zamolio možemo li vidjeti kako bi bilo da ja to poklonim mome Bolu tako da je svaka slika prošla kroz njihove ruke te je o svakoj slici zapisano kojih je dimenzija, tko je autor, koja je tehnika… – priča nam Karninčić. Otvaranje zbirke javnosti prati i informativni katalog s uvodnim tekstom samog Karninčića i kritičkim prikazima Igora Zidića. Zbirku je kataloški obradila Anabel Zanze, a stalni postav potpisao je Joško Belamarić. Zbirka umjetnina obuhvaća dakle oko 300 djela 260 različitih autora i autorica od kraja 19. stoljeća i početaka Hrvatske moderne do 2019. i gotovo prve četvrtine 21. stoljeća. —Među njima je i 10 posto Dubrovčana. Lijepi je to broj dubrovačkih slikara – govori nam dalje. Karninčić je bio uspješan poduzetnik, no, priča nam, ispada kako je njegov hobi danas glavni i svi samo o njemu govore.
Masle nogometaš asocijacija na slikara
— Ispada kako ono što sam radio ozbiljno i iz toga zaradio sve ovo nije ništa – govori nam Karninčić, koji je 15 godina bio direktor tvornice ferolegura Dalmacija – Dugi rat. Još kao njihov stipendist upisao je 1957. godine Ekonomski fakultet u Beogradu, a nakon što je diplomirao odlazi raditi u tvornicu te, kako piše Zidić, brzo napreduje: prvo je bio šef analize i plana, potom financijski direktor, a od 1972. i generalni direktor tvornice. U osamdesetim godinama počinje kritizirati ‘socijalističku ekonomiju’, piše Zidić, kao evidentno neuspio projekt, koji ne treba – jer se ne može – popravljati i dorađivati, nego zamijeniti djelotvornijim, tržišnim modelom. Godine 1991. seli se u Milano gdje je osnovao hrvatsko-talijansko-američku tvrtku SIDERFIN (u partnerstvu s Privrednom bankom, Zagreb). U mirovini je od 1995. godine. Za kraj nam je ispričao i jednu zanimljivu anegdotu o tome kako je zapamtio našeg velikog slikara Antuna Maslu.
— Uvijek sam bio opterećen nogometom, a golman nogometnog kluba Dubrovnik zvao se Masle. Bio je vrlo popularan, simpatičan momak tako da sam po njemu zapamtio Maslu – podijelio je s nama ovu zanimljivu sličicu iz mladosti.
IMPRESIVAN POPIS
Dubrovački umjetnici iz bolske zbirke
Anabel Zanze ističe za DuList kako je poslije splitskobračke, najistaknutija dionica Karninčićeve Zbirke ona dubrovačka. Na popisu umjetnika tako su se našli Emil Bobanović Čolić, Vlaho Bukovac, Ivanka Bukovac Javorsky, Mijo Demović, Tomo Gusić, Josip Ivanović, Maja Jug Pecarić, Ljupko Kolovrat, Branko Kovačević, Loren Ligorio, Dubravka Lošić, Antun Masle, Kasja Mijatović Uhlik, Maro Mitrović, Marko Murat, Ana Opalić, Luko Paljetak, Lukša Peko, Đuro Pulitika, Gabro Rajčević, Božidar Rašica, Marko Rašica, Vedran Remetin, Tonko Smokvina, Milovan Stanić, Pero Šantić, Viktor Šerbu, Josip Škerlj, Slaven Tolj, Branimir Vasić, Anabel Zanze i Nada Zec Ivanović.