Lukša Beritić bio je čudak i samouk.
Po rođenju iz Sustjepana, u Rijeci Dubrovačkoj, završio je u Puli na austrijskoj mornaričkoj školi, za pomorskog strojara. U Prvome svjetskom ratu istaknuo se junaštvima – zašto je i odlikovan- u obavljanju svoga znanja. Imao je izražen osjećaj dužnosti, bio je dobar pomorski oficir, kakav je ostao i u mornarici Kraljevine Jugoslavije, ali se svo vrijeme, ispotiha i potajno, bavio dubrovačkom poviješću, piše u svom osvrtu na na skoro izglasavanje Zakona o obnovi spomeničke baštine Grada Dubrovnika Miljenko Jergović u Jutarnjem listu.
Učio je klasične jezike, e da bi mogao čitati dokumente iz arhiva, učio je, pomalo pisao pod pseudonimom. Nekoliko mjeseci pred rat, 1940. otišao je u mirovinu. Za rata je kratko bio u talijanskom zatvoru, a zatim je živio vrlo povučeno, iza zidova gradskih arhiva i biblioteka, da bi se 1944., odmah po oslobođenju, pojavio kao referent za zaštitu spomenika pri upravi grada. Činjenica da su partizani baš Lukšu Beritića postavili na to mjesto, jedan je od sretnijih događaja u povijesti toga grada, nakon što je posljednjeg dana siječnja 1808. pala Republika. U eri tog čovjeka koji u svojim rukama nije nikada imao nikakvu političku vlast zaustavljena je devastacija grada, koja je trajala u prethodnim državama, pogotovo u vrijeme kada još uvijek nije bila izgrađena svijest, a sa njom ni zakoni, o zaštiti spomenika kulture.
Godine 1952. Lukša Beritić je sa skupinom istomišljenika osnovao Društvo prijatelja dubrovačke starine, neku vrstu intelektualne i duhovne lože koja će skrbiti oko očuvanja Dubrovnika i građevina na teritoriju nekadašnje Republike, i raditi na njihovoj obnovi. Zahvaljujući Beritićevom utjecaju, ali i činjenici da je u socijalističkoj Jugoslaviji rano shvaćeno i kakva je simbolička važnost Dubrovnika, i tko se jedino može boriti za njezino očuvanje – oni koji žive u tom gradu, razumiju ga i poznaju, a ne netko tko o kulturi i tradiciji razmišlja iz beogradske perspektive – Društvu prijatelja dubrovačke starine prepušten je veći dio brige o obnovi i zaštiti. Koliko je to bio mudar potez, shvatit će svatko tko makar pogleda razglednicu Dubrovnika. Društvo je oduvijek radilo na dobrovoljnoj osnovi, vrlo javno, financijski transparentno, koristeći se novcima od turističkih ulaznica za obilazak zidina. Samo postojanje zidina, njihova kružna prohodnost, zasluga je Društva, a ne gradskih uprava.
Hrvatska narodna stranka u posljednjih godinu i pol profilirala se kao stranka pobornika neoliberalne kapitalističke doktrine i ultraljevičarske dekorativne retorike. Ministrica kulture iz redova HNS-a izborila se za jedan od razmjerno najmanjih proračuna za kulturu u Europi, najmanji u godinama hrvatske samostalnosti, što je u skladu s neoliberalnim kapitalizmom, ali spremno tim novcem pomaže priredbe s protukapitalističkom retorikom.
HNS-ov gradonačelnik Dubrovnika, ministrica kulture i predsjednica stranke podržali su veleprojekt izgradnje dva i pol Dubrovnika na Srđu plus pripadajući im golf teren, u vlasništvu jedne privatne korporacije, iako se u općem i simboličkom smislu na riječima i na proglasima, isti oni bore protiv svega onog što predstavlja i simbolizira upravo taj projekt. Napokon, HNS-ov gradonačelnik Andro Vlahušić imao je ideju da se u prostorima Lazareta – kojima je, sa svojom kulturnom udrugom, tad neprikosnoveno vladao Slaven Tolj – otvore kockarnice, a HNS-ova ministrica Andrea Zlatar nagradila je Tolja prekomandom u Rijeku, na mjesto ravnatelja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Biva, zato što se Tolj borio protiv njezinog gradonačelnika Vlahušića…
Vlada Republike Hrvatske je, na inicijativu dubrovačkog gradonačelnika i hrvatske ministrice kulture u Sabor poslala zakon po kojemu bi se Društvo prijatelja dubrovačke starine razvlastilo u poslovima zaštite i obnove, kojima su se bavili šest desetljeća – i uzaludan je bio svaki Vlahušićev pokušaj, potpomognut iz Vlade, da se u njihovome radu nađe trag protuzakonitosti, materijalna korist, zloupotreba – biva da bi se Dubrovnik stavio pod izravnu zaštitu zaštitarskih i konzervatorskih institucija koje su pod ingerencijom Vlade, koja bi uzimala sav Pazar od ulaznica, a zatim ga raspoređivala po svojoj volji i potrebi.
Ono što je, dakle, pedesetih godina u Beogradu smatrano nerazumnim i nepametnim u odnosu na simbolični i živi Dubrovnik, danas bi trebalo biti mudro i racionalno. Dubrovnik, kažu oni, pripada cijeloj Hrvatskoj. U tradiciji Lukše Beritića je, međutim, da bi Dubrovnik najprije trebao pripadati onima koji ga poznaju i koji u njem i za njeg žive, e da bi potom mogao pripadati i Hrvatskoj, i svijetu, i HNS-u i HNS-ovom većem koalicijskom partneru SDP-u.
Dubrovnik je u posljednja dva stoljeća bio pred izborom da živi u skladu sa svojom tradicijom ili da živi u skladu sa modama koje su zavladale u širemu zaleđu. Lukša Beritić i ljudi slični njemu, koji su mu prethodili i koji su ga slijedili, svojom su magarećom upornošću, ponekad i lukavstvom, ali i znanjem, uspijevali održati iluziju na kojoj je utemeljen taj grad, koliko god ta iluzija odudarala od potreba i običaja modernoga vremena.
Danas je pred Dubrovnikom izbor da postane kazino i kazin, mjesto gdje zastaju ploveći neboderi, kada turisti požele da se poseru na čvrstome tlu, utočište sumnjivih ruskih poduzetnika, spoj jeftino sklepanoga muzeja i britanskoga staračkoga doma, s hrvatskim sobaricama i pandurima, i s hrvatskom Mani Gotovac koja će tu svakoga ljeta recitirati iz svojih lepršavih mladalačkih spomenara, ili će Dubrovnik, usprkos doktrini neoliberalnog kapitalizma ostati grad kakav je bio i u proteklih desetak stoljeća, koji će vlastitome širem kontekstu činiti dodatak, kontrast i most prema svijetu, a da se nikada, ni pred kugom, ni pred ratom, ni pred supermarketom, ne stopi s kontekstom, u njega se ne pretvori. U administraciji ministrice Zlatar sasvim sigurno nema nikoga tko bi imao blage veze o Dubrovniku i njegovome identitetu (osim ako što nije prepisao od gospođe Obuljen…), teško bi se i u Vladi našao netko tko zna o čemu se tu, zapravo, radi. Ali ono što oni čine i nije za vječnost, iako je samjerljivo našim kratkim životima.
Dubrovnik bi, međutim, trebao biti za vječnost. Prema tome su imali respekta i komunisti, i fašisti, i okupatori, i Beč, i Pešta, i sve budale kojih nikada u tom gradu i oko njega nije nedostajalo. To bi trebali imati na umu zastupnici koji u Hrvatskome saboru budu glasovali o Vladinom prijedlogu zakona, jer će oni birati između Dubrovniku Lukše Beritića i Dubrovnika Andra Vlahušića. A to će ovoga puta biti između vječnosti i konačnog pada Dubrovnika. Ili bolje rečeno: puta u zaborav da je Dubrovnik ikada pao, da je tu ikada bilo nečega što je moglo pasti.