Hoće li u provaliji između Komarne i Brijeste umjesto hrvatskog Mosta nastati BiH dimnik?
Citiram izjavu bosanskohercegovačkog pomoćnika ministra za komunikacije i transport Izeta Bajrambašića:
„Prije bilo kakve odluke o pelješkom Mostu, Bosna i Hrcegovina mora riješiti pitanje granice na moru sa Hrvatskom i slobodnog prolaza od Neuma do otvorenog mora. Glavni problem sa Hrvatskom jest što netočno misli da je automatska sljednica cijelog jugoslavenskog mora, a nije…“.
Tako dakle, dok mi sanjamo Most, koji će povezati hrvatsko kopno iznad hrvatskog mora, susjedi sanjaju svoj komad jugoslavenskog Jadrana, što znači da je na djelu još jedan dokaz kako zlo nikada ne dolazi samo, da problem uvijek može biti veći. S jedne strane, upornošću Udruge koja prikuplja novac za izgradnju Mosta, i s druge vladine strane sve većeg petljanja zabludama i prevarama oko te teme – na vidjelo ie izletjela istina! Prikupljajući i povezujući činjenice može se izvesti zaključak da je NE gradnja mosta, usputna žrtva u paklenom planu jugokomunista u vrhu hrvatske politike, da si prirede uživanje u još jednoj hrvatskoj rani, u još jednom odgrisku hrvatskog teritorija.
Proces je išao ovako: zaustaviti gradnju Mosta i prekinuti sve započete radove i ugovore. Iznijeti u javnost tezu da se Most ne gradi zato što nema novaca. Prepustiti Europskoj Uniji odlučivanje o hrvatskom Mostu. Uvlačenje BiH u zajedničku komisiju. Omogučavanje da BiH odbije Most tražeći komad hrvatskog kopna i mora. Naposlijetku, narodu treba postaviti izbor. Kako za most ima novaca, ali se BiH protivi, pa im valja dati što traže da u miru sagradimo Most.
Čini vam se to nategnutim? Imamo iskustva na istu temu na drugim lokacijama. Kad je Slovenija objavila da neće ratificirati hrvatske pristupne pregovore za ulaz u EU ako ne riješi sa Hrvatskom problem granice na moru (iako tog problema nema jer je naša Avnojevska, badinterova, UN-nova granica polovica korita Dragonje), onda to nije bilo samo na našu štetu nego i drskost prema EU koja je jednoglasno donijela Odluku o pregovorima. Situaciju su pomno pratili u SAD-u, jer posezanje za teritorijem druge države nije dozvoljeno po Međunarodnom pravu. Na prvom sastanku sa Slovencima Hrvatsku je predstavljao akademik Vladimir Ibler, koji je u svjetskom stručnom timu UN-a pisao Međunarodno pravo mora.
Saslušao je što Slovenci bulazne i pitao ih zašto govore o nečemu što ne može proći na malenom Općinskom sudu. Odgovor koji je dobio proslijedio je predsjedniku Tuđmanu, a on je glasio: „Mi znamo da nismo u pravu, ali smo sigurni da ćemo vas dobiti na upornost.“ Tom prilikom akademik Ibler je, kao jedino rješenje, predložio prekid razgovora na tu temu jer ako Slovenci nešto naše žele, a mi im to nedamo, oni ne mogu baš ništa poduzeti, odnosno ne mogu ništa uzeti. No pregovore je preuzeo prof.dr. Davorin Rudolf, uz najavu da je veliki stručnjak. Novinari su mu godinama davali priliku da detaljno objašnjava kako smo mi u pravu, ali Slovenci ne odustaju, pa sam ne zna što će. U trenutku kad su SAD i EU odlučili da je dosta, stisnuli Sloveniju, i ona pristala na uzmak, eto dvojica Kosor – Pahor.
Miljenici medija koji bajaju o nekom kemijskom spoju (!), glavne su teme u najlošijoj kič scenografiji Soroševih manipulatorskih medija. Hrvatsko-slovenska idila smješka se i šeće u paru. Sjede uz kamin, pije kuhano vino, dok umjetna vatrica pucketa u zimskoj idili. Zajedno objavljuju: sve smo dogovorili, sve probleme otklonili, idemo na arbitražu. O čemu? o tome da uz već uzurpirano područje kopna i mora Slovenci žele još mora, po mogućnosti toliko da zahvate još kopna. Arbitraža je uvijek kompromis, a ja imam ispred sebe dokumentaciju koju je Slovenija poslala na arbitražu. Traže cijeli Piranski zaljev i more do Veneta.
To znači da računaju sa dijelom Istre, jer kako slikovito kaže stogodišnji šarmer hrvatski akademik Vladimir Ibler: „Ne možeš imati rit u jednoj državi, a noge močiti u drugoj!“ Dobili sve ili dobili dio, Slovenci dobivaju, a mi gubimo. Za priopćavanje izjave odluke o arbitraži Par je bio posebno kostimiran: Ona u žarko crvenoj haljini, on sa žarko crvenom kravatom. Iskusno oko razabire istu nijansu crvene boje, a uvečanje na ekranu pokazuje isto tkanje materijala. Katastrofa!
Na krajnjem jugu druga katastrofa. Nakon što je stoljetnim iskorjenjivanjem Hrvata iz Crvene Hrvatske nastala Crna gora, a njoj po Avnoju pripojena i Boka kotorska, danas tamo (u drugom oku u glavi) živi još samo jedan posto Hrvata, ali ne smiju se tako nazivati nego eventualno Bokeljani, iznimno Katolici. Tih, kako su govorili „mračnih Tuđmanovih devedesetih“ mogli su samo nijemo promatrati kako horde divljaka odlaze ubijati Dubrovnik, a vraćaju se sa plijenom koji se prodavao javno, bez srama, posebno na rivi u Herceg Novom, o čemu su me izvijestili prijatelji iz Green peacea.
Onda je novi hrvatski predsjednik rekao da nikada nismo ratovali, a Račan i Picula im velikodušno, kako su to hrvatski jugoslaveni naviknuli – poklonili još dio mora. Naime, po crti razgraničenja u Bokokotarskom zaljevu, oblikovanom po Međunarodnom pomorskom pravu, razgraničenje ide sredinom Zaljeva. Međutim, ravnom debelom crtom poklonjen im je najveći dio mora, tik uz obalu Prevlake. (Picula je inače imao dva mjeseca radnog staža u Otočkoj knjižnici, potom je postao ministar vanjskih poslova, a sada je hrvatski europarlamentarac).
Na pomolu je treća katastrofa. Inicijativa Udruge da Hrvati prikupe novac za Pelješki most , puno više nego što se misli, iritira dio vlasti (HNS) koja o tome ima svoj plan. Čudno je kako jedinstven primjer u svijetu, da narod prikuplja novac kako bi ga poklonio svojoj državi da zajednički izgrade strateški važan objekt, nije dobio pohvalu od državnog vrha. Mediji nas bezobrazno bagateliziraju. Međutim, istovremeno i mediji i političari sustavno stvaraju zabludu u javnosti. Svaku dobru vijest iz naše Udruge prešućuju, ali odmah lansiraju kako je tunel bolje, brže i jeftinije rješenje iako znaju da je to odavno odbačeni projekt.
Isto tako sustavno se pojavljuju vijesti i tvrdnje kako će most graditi europski novac, pa se samim time podrazumijeva da je svako prikupljanje novca besmisleno. U toj zločestoj raboti imaju puno uspjeha. Mnogi nas pitaju, posebno ljudi iz svijeta, da li znamo što hoćemo? Tko je tu lud: jedni bi Most – drugi Tunel, jedni bi prikupljali novac – drugi najavljuju europski poklon. Posljednjih tjedana učestali su izravni pozivi sa tribina i u medijima: nemojte sakupljati novac, to je posao Europe.
I tako smo odlučili s internetskog portala www.peljeski-most.hr doći među ljude, narodu reći da mosta nema bez novaca, a novaca nema ako ga ne sakupimo. Čekaju nas u svim dijelovima svijeta, mi smo najprije došli u Dubrovnik, poručiti Gradu (i svima koji o tome ne dijele naše mišljenje), sljedeće: Sve što je čovjek mogao napraviti Dubrovčani su napravili – sagradili su Grad, čudo svijeta. Njima u čast i Hrvatskoj na ponos sagradit ćemo im najljepši Most. Sve drugo bilo bi nedostojno prema potomcima onih koji su davno napisali da sva blaga, sva zlata, svi ljudski životi, ne mogu biti plaća čistoj ljepoti Slobode.
Bilo nam je lijepo tog subotnjeg jutra, kada je kiša prijetila tek toliko da se dodatno veselimo suncu. Snimke kako se konopima uspinju ljudi i nose vijenac zagorskih licitarskih srca prema Svetome Vlahu visoko gore na tvrđavi svetoga Ilije, veselje oko torte u obliku Mosta duge dva i pol metra (omjer 1:1000) koja je stigla od Zagreba preko Neuma do Straduna – sve je to viđeno preko satelita u cijelom svijetu. Hrvati su oduševljeni, kažu konačno nešto lijepo, pametno i domoljubno. A gradonačelnik Dubrovnika i ministrica Mrak Taritaš nisu se iz prostorija Gradskog poglavarstva, čiji su prozori neposredno iznad „slatke fešte“ spustili na komad torte.
Tek je uz vijest o nama službeno izjavljeno: „Most će graditi Europa, a ako neće, onda će se njegova gradnja odgoditi.“ Nekoliko dana kasnije pred sastanak Vlade ministrica Pusić objavljuje novinarima – Europa je izabrala Most! Premijer i resorni ministar, sudeći po izjavama, ne znaju o čemu govori. Iz Europske Unije demantiji. Potpredsjednik europske komisije Siima Kallas naglašava da „EU nije dao odobrenje za gradnju Pelješkog mosta“ posebno je jasno odbacio bilo kakve obveze i obečanja o financiranju. Vesna Pusić tvrdi: „Studiju o Pelješkom mostu naručila je Europska komisija“, a Kallas odgovara da „Komisija još nema nikakvo mišljenje, o Mostu se nije niti razgovaralo. Predstudija o izvedivosti nije pokazala da je Most najbolje rješenje, jer nikakvu studiju nije vidio“… i tako dalje sve gore od gorega.
Koliko saznajemo od našega stalnog izvora iz Europske komisije, niti predstudija zapravo ne postoji, samo načelni nacrt koji je proslijeđen „okolo“, a konačna verzija se ne nazire. I dok se u medijima zavrtila tema o tome što je tko rekao, što Europa misli ili ne misli, uz obavezna nagađanja o cijeni Mosta, (jer sve o čemu Hrvatska razmišlja mora biti jeftino, kad smo tako jadni i siromašni) – izmaklo je pravo pitanje: kakve veze ima Pelješki most sa Europskom komisijom,ili sa BiH?
Ima! itekako! Kukuriku vlada je javno odustala od Mosta i prisilila sve sudionike koji su izradili studije, dozvole i početak gradnje da raskinu Ugovore. Narodu je ponuđena jeftina politička demagogija: i mi hoćemo Most, ali nema novaca. Slijedom toga, bez previše čuđenja prošla je vijest da je Pusić (ne zna se u konzultaciji sa kime i što o tome misli Vlada i Sabor) Most predala Europskoj komisiji. Izostalo je pojašnjenje da EU istražuje naše studije, a ne financira Most.
Potpisom na zahtjev da Europa predloži rješenje, izbrisan je, odbačen i ponižen veliki hrvatski trud i veličanstveni uspjeh. Jer naša pamet i struka stvorili su Most, najveći koji se trenutno gradi u Europi, a po rasponu u vrhu svjetske mostogradnje.
Svega toga nema, hrvatski Most nestaje, a kao europski, sve počinje ispočetka. Pratimo događaj i sakupljamo dokumentaciju. Jednoga dana u „Priči o jednome Mostu“ to će biti poglavlje kao iz krim romana. Dakle, najprije je Europska komisija sebi odobrila 200 tisuća eura za izradu predstudija, studija, izbor među njima i prijedlog rješenja. To je posao koji se radi godinama,ali po izjavama s hrvatske strane izgleda da ide brzim tempom, a po demantijima s Europske zapravo uopće ne ide.
U prvom dokumentu koji smo dobili piše: „Raspisat će se tenderi za izbor stručnjaka koji bi savjetovali izbor stručnjaka u razne timove za razne studije“. Problem je u tome što je to nemoguće, jer se ne zna koje studije. Spominju se pet, pa tri, pa osam, pa deset. Nitko do danas nije došao na teren, istraživao, razmišljao, predlagao. U jednoj bilješci spominje se belgijska tvrtka koja treba procijeniti isplativost Mosta. Nova je vijest da nešto o tome rade ili bi trebali raditi Francuzi. Vjerojatno su dobili naše studije, prelistali ih i odlučili jedino moguće rješenje je ono na koje se Hrvatska sama odlučila, a to je Most. Pusić je samo o tome prebrzo izvijestila.
Zašto je zapravo odlučeno da se umjesto podrške svim objavljenim predstudijama i gotovoj studiji, odvoji 9 milijuna kuna za istu našu ekipu koja je isti posao već obavila? Kad uđemo u Europu biti će prilike istražiti i novčani dio priče. Ako je Europska komisija Juri Radiću i suradnicima platila 9 milijuna kuna da naprave Projekt koji bi bio europski Projekt, gdje je onda utrošen ostatak od 200 tisuća eura? S naše strane: po meni radi se o nevjerojatnom moralnom padu, bez stava i ponosa i domoljubnog i osobnog – odbačeni autori prihvaćaju da naprave isti posao. Ako su sa malim, nebitnim preinakama naši prodali Europi projekt koji su već jednom naplatili od hrvatske države, onda niti to nije u redu, zar ne?
Opet se spominje da će „novi“ Most biti jeftiniji. Zašto se spominje novac ako Europa o tome ne želi čuti, zašto je cijena važna ako hrvatska Vlada kaže da neće graditi Most bez europskog novca? Kolege iz stranke Radimira Čačića koji je govorio da samo luđaci i budale, govoreći o gradnji Mosta čini se da od nas rade luđake i budale. Moji novinarski izvori tvrde da su Mimica, (glavni zagovaratelj povlačenja Tužbe protiv Jugoslavije od kada je podnesena i prihvaćena od Međunarodnog suda) i Pusić (Hrvatska je nastala na zločinu..) predložili su Europskoj komisiji da uz Hrvatsku priključi i BiH. Naš naivni izvor informacija misli da oni snishodljivo žele dokazati kooperativnost i korektnost prema susjedima.
Meni se čini kako se nešto drugo valja iza činjenice da predstavnici BiH u Briselu, ravnopravno sa hrvatskom stranom, odlučuju o Pelješkome mostu. A zapravo imaju poziciju da sabotiranjem Mosta pokušaju dobiti Milanovićeva „dva mala kamenčića“, i famozni „dimnik“- preslik slovenske priče.
I tako u povodu različitih izjava i zbrke na relaciji EU-Hrvatska-Pelješki most na ekranima Hrvatske televizije dobio je priliku reći svoje i visoki predstavnik BiH-Izet Bajrambašić, pomoćnik ministra BiH za komunikacije i transport. Nitko ne zna zašto, ali on je priliku iskoristio i nastupio važno i nadmeno – ta on je ravnopravni član. Govorio o kritikama konzultantu za njegov rad i da su „ukazali da nije radio stručno i onako kako je predviđeno projektnim dodatkom. Suviše je rano dao rezultate koji nisu stručno utemeljeni, niti imaju tehničke podatke koji bi to potvrdili.
Konuzltant je dobio zadatak da za dva tjedna odredi kriterije koje ćemo mi usvojiti, a na osnovu koje bi on mogao raditi evaluaciju, ako treba“. Mi u Hrvatskoj niti o tome što znamo, niti slijedimo što BiH stručnjak o tome govori. Ima i dodatak: „Postoji osam opcija, samo jedna opcija je Pelješki most. Mi smo rezultate konzultanta proglasili nestručnim, neprihvatljivim, preuranjenim i nepotrebnim. Te kritike odnose se na sve opcije koje su radili, pa i na opciju Pelješkog mosta. Tek sada rade osnovne kriterije, kako bi se došlo do metodologije kako će procjenjivati sve to skupa. Mi u BiH dodali smo još jednu opciju prometnog povezivanja.
Osim koridora Neum u opciji je sada i obilaznica Neum koja bi po svojoj cijeni mogla biti najniža“. Taj zavidni angažman oko našeg Mosta, ta dirljiva susjedska briga oko naših nevolja, potom je prizemljena njegovom glavnom porukom. Zbog nje on sjedi u komisiji i zbog nje se pojavio na hrvatskim ekranima, a poruka glasi da BiH nisu dali suglasnost niti na „onaj“ Most, a „o novim rješenjima se neće izjašnjavati tako dugo dok ne riješe sa Hrvatskom granicu na moru“.
Dva dana kasnije eto ga opet na ekranima jer je, saznajemo, toga dana u Zagrebu održan sastanak „Savjetodavnog odbora komisije BiH za izbor najbolje prometne opcije u Neumskom koridoru“: gospodin doministar je ponovio svoje primjedbe i pokazao veliku upućenost u problematiku i zatim dodaje rečenicu koju smo citirali u uvodu pa možemo i na kraju: „svi problemi sa Hrvatskom proizlaze iz njenog netočnog stava da je automatski sljednik cijelog jugoslavenskog mora, a to neće tako da bude.“
Stručnjaci Međunarodnog prava i diplomati smatraju tu izjavu razlogom da se iste večeri razvrgnu diplomatski odnosi sa BiH jer se radi o verbalnoj agresiji sa izrazitom namjerom da postane stvarna agresija. Ali što to znači za ministricu Pusić koja je ne jedanput izjavila da tek s njom Hrvatska ima pravu diplomaciju. Ako se ovako nastavi, uskoro možemo očekivati da Pusić objavi kako se Most može graditi, novaca ima, ali prijateljska BiH to uvjetuje rješenjem graničnog pitanja pa im treba dati ono što traže. Sve zbog mosta!
Mi hoćemo Most. Mi „Bilo naroda“,kako je nazvana akcija gradnje mosta od lađa. Izgradit ćemo Most i nećemo dati niti kap mora, niti pedalj kopna. Ova je generacija izborila suverenu hrvatsku državu i zaustavit će odgrizanje naše domovine.
Dimljak je visoki objekt izgrađen u zrak da kroz njega odlaze otrovi i smrad, što više, što dalje. Izvedenice riječi dimljak – dimnik je nacrtom položena traka po moru. Otrovi i smrad izdajničke politike ne smiju zagaditi more nad kojim ćemo izgraditi bijeli Most, moramo mu sačuvati modrinu, bistrinu i ljepotu. Jedini način je da začepimo sve dimnike i razmotamo Matošev konop, za koji se veliki književnik i novinar uvijek tužio da je prekratak za objesiti sve hrvatske ljude.
Dežurni hrvatomrsci odmah će asocirati kako citiram Ružu Tomašić. Ali to nije točno. Ja se samo slažem sa engleskom kraljicom koja je ovih dana citirala našu Ružu i u britanskom parlamentu na svečanom početku zasjedanja najavila sljedeće: „moja vlada predložit će dvadeset novih zakona, među njima Zakon o useljeništvu, koji se temeljito mijenja. Od sada u Velikoj Britaniji mogu živjeti ljudi koji će ju unapređivati, a oni drugi ne mogu niti ući.
Na kraju umjesto velike torte mala novinarska vijest. Upravo je završilo skeniranje, modeliranje i izrađivanje temeljnih kalupa anđela koji će biti postavljeni na dvije obale Mosta. Onaj sa juga pripada Dubrovačkoj biskupiji i zvati će se Vlaho, a onaj sa kopna pripada Splitskoj biskupiji i zvati će se Duje. Kako se radi o replikama najljepših anđela na svijetu iz pavlinske crkve u Lepoglavi, jedan me Zagorac pitao: kak se zagorski anđeli mogu zvati Vlaho i Duje?, a ja mu odgovorila: sve je moguće kada su Zagorci licitarskim srcima okitili svetoga Vlaha na visini kule do koje mogu doći samo spretni mladići iz Hrvatske gorske službe spašavanja. U fešti na Mostu koja će trajati sedam dana i sedam noći i oni će dobiti priliku da se penju od mora prema nebu i natrag po vitkim stupovima lijepog, hrvatskog, pelješkog mosta.
Biti će tako, ako Bog da!