Grad

BI LI JEDINSTVENI ZAKON POSPJEŠIO OBNOVU POSLIJE POTRESA? Svi se upetljavaju, a ljudima su potrebna samo stručna rješenja

Zasigurno je ovo stresna situacija. Svi su motivirani. U nesrećama se dobiva dodatna snaga – psihička i fizička. Ljudi su je odlučili pobijediti, no došlo je do određenog mimoilaženja u koracima u želji da se što više i što prije napravi – započinje naš razgovor građevinski inžinjer te dugogodišnji ravnatelj Zavoda za obnovu Dubrovnika nakon potresa 1979. Događanja u Banovini pokrenula su čitav stroj dobrotvora koji se uz doniranje građevinskog materijala, nesebično upuštaju u obnovu pogođenih područja. Mada je stav Vlade Republike Hrvatske jasan, mnogi će joj zamjeriti što se pristupanju sanacije stanja na terenu nije odazvala na vrijeme, a što smo, poneki komentiraju, već gledali na primjeru Zagreba. Ipak, nameće se pitanje hoće li ovakva pojedinačna obnova imati negativne posljedice po stanovnike središnje Hrvatske te bi li se navedeno moglo izbjeći u slučaju postojanja poopćenog akta, a koji bi se naslonio na Zakon o obnovi Zagreba i Zagrebačke županije.

U Zagrebu nemaju iskustva

— Potres je drastičan, ali mi smo krivi jer nemamo edukacije u kriznim situacijama i pripremama za takve nesreće. Recimo, Japan je puno ispred nas. Tu se ne radi o novcu, nego o osmišljavanju rješenja. Pozitivno je što se odlučivanje disperziralo, kao i inicijatori obnove. Po meni je osnovno bilo da se zakon donese, ali se s njim nije trebalo žuriti. Mi smo ga u Dubrovniku dobili tek nakon sedam godina. Da nije bilo rezultata našeg rada on vjerojatno nikad ni ne bi bio donesen. U zakon moraju biti ugrađena dotadašnja iskustva koja u Zagrebu nemaju. Međutim, EU je dala 600 milijuna eura, a to je najvažnije da bi se moglo funkcionirati. Država se sad jasno opredijelila kako će financijski pomagati i kome će se ljudi moći obratiti te tko će sve voditi. To treba staviti u pogon. Stvari će se popravljati u hodu ako bude trebalo – objasnio nam je Letunić. Druga stvar je, istaknuo je, je li se paralelno uz zbrinjavanje stanovništva krenulo u neophodne studije.

— Mi smo ih u dvije godine od 1979. imali petnaest. Snimali smo postojeće stanje. Također, proveli smo istražne radove u pojedinim objektima gdje je to trebalo. Na terenu su bili restauratori i arheolozi. Sva se ta iskustva trebaju ugraditi u zakon. Mi smo, recimo, selima i naseljima od Konavala do Rijeke dubrovačke darovali projektnu dokumentaciju. Na taj način smo ljudima dali alat, približili znanje i struku koje su se držali pa tako ni jedna kuća nije napravljena van toga. Velika je sad bojazan, a s obzirom da se u obnovu upetljavaju svi od ekonomista do sociologa, da će se napraviti tipske kuće. To se ne smije dogoditi ni pod razno. Postoji dokumentacija u arhivima projektnih biroa i institucija kako su one prije izgledale. Treba ljudima ponuditi verificirana i kvalitetna rješenja koja su prošla neki misaoni akt, a svatko se u skladu sa svojim potrebama i mogućnostima može njima prilagoditi – komentira Letunić.

Istina, oni nisu imali ranijih iskustava s potresom, no jesu li mogli učiti od nas, upitali smo ga. Kako nam tumači, osobno ga je kontaktirala Hrvatska komora inženjera građevinarstva, zagrebački Građevinski fakultet i Društvo građevinskih inženjera Zagreb te čak neki saborski zastupnici, ali samo u smislu zakonske regulative. Iskustveno ih nisu poslušali. ‘Morate znati da to što smo mi napravili, čast svakome, ne mogu svi’, nastavlja. Gradili su zamjenske stanove za ljude i potpuno ispraznili oštećene objekte što se u hrvatskoj povijesti nije nikad dogodilo. Na terenu su bili istovremeno ljudi koji kopaju, restauratori, arheolozi i fotografi. Oni su imali potpunu slobodu. Takvo nešto će se, tvrdi, u Zagrebu dogoditi samo u nekom dijelu. Zagreb jest mlađi od Dubrovnika i kasnije je strukturiran, ali, naglašava, oni sigurno nemaju dokumentaciju kakva je u našem Arhivu te kontinuiranost jer Dubrovnik je ipak istraživan stoljećima.

— Tako da mislim da ne znaju što ih čeka. Tamo ima prekrasnih palača s kojima se mora biti pažljiv. Mi smo Revelin kopali deset po deset centimetara s četkicom za zube i žlicom od kave. Sad su se u obnovu umiješali menadžeri koji gledaju kako to napraviti najjeftinije i ama baš ništa ne znaju. Međutim, nisu oni krivi. Na to ih je natjerala neophodnost i neminovnost situacije koja ih je zatekla. Pripremu je već trebalo organizirati – izvući stare nacrte, snimiti zgrade arhitektonski i fotogeometrijski, pripaziti ima li na zidovima kakav oslik i slično te na taj način sačuvati kulturu i bogatstvo življenja kakvog je to područje imalo prije 100 ili 200 godina jer je to cijeli smisao zakona i struke. Mislim da se ovdje to propustilo napraviti – zaključuje ovaj dugogodišnji ravnatelj Zavoda za obnovu Dubrovnika koji je za DuList prokomentirao i kad bi se ponovila 1979. bi li s obzirom na struku i preizgrađenost imali instrumenata za jednako efikasnu obnovu?

Učvršćivanje objekata treba biti prioritet

— Mislim da je sve što je do sad odrađeno napravljeno kvalitetno. Grad je na najgorem terenu. Nakon potresa svake godine dolazile su nove upute i propisi kako ojačavati objekte. Čak smo 1983. na Kineskom zidu armirali zidove. Novije zgrade mogu izdržati potres od devet stupnjeva po Richteru, ali opet ću se vratiti na povijesnu jezgru gdje su najreprezentativniji objekti. Tamo su nakon što sam ja otišao zidove učvršćivali na način da su ih samo injektirali i to ih je dodatno otežalo te se izgubila mogućnost očuvanja od vlage, odnosno izolacija. Situacija se malo popravila nedavno jer su počeli u njih ugrađivati željezne konstrukcije. Osnovno je povezati stropove sa zidovima i pojačati temelje gdje treba jer na taj način zgrade najmanje stradavaju. Svaka kuća je poseban projekt. Sve se može izračunati i dobiti odaziv informacija što se napravilo u ovih zadnjih 15 godina. Mislim da je ovaj novi zakon dobra prilika da i kod nas neke stvari popravimo – iznio je građevinski inžinjer Božo Letunić.

Jednakog mišljenja i aktualna je ravnateljica Zavoda za obnovu Dubrovnika, Mihaela Skurić. Kako kaže, nakon lanjskog potresa u Zagrebu, donesene su izmjene i dopune Tehničkog propisa za građevinske konstrukcije, a donesen je i Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije. Ti akti definirali su razine obnove potresom oštećenih konstrukcija zgrada u odnosu na mehaničku otpornost i stabilnost. Osim toga, definirane su procedure koje bi po njenom mišljenju, a po pitanju struke trebalo ugraditi u izmjene Zakon o obnovi spomeničke cjeline Dubrovnika i drugih nepokretnih kulturnih dobara u okolici Dubrovnika. Izmjenama Zakona o obnovi Dubrovnika olakšalo bi se i unaprijedilo funkcioniranje Zavoda, dok je program aseizmičke obnove koju Zavod provodi sukladan tehnološkim mogućnostima i metodama, koje se mogu primijeniti prilikom obnove i zaštite kulturnih dobara.

— Važno je istaknuti da je ovo prva faza obnove, koja obuhvaća ojačavanje vanjskih nosivih zidova, jer bi cjelokupna sanacija obuhvaćala radove na međukatnim konstrukcijama i unutarnjim nosivim zidovima, što trenutno nije moguće izvoditi bez iseljavanja – istaknula je Skurić te komentirala kako se, nažalost, unatoč poznatoj ugroženosti našeg područja od potresnih djelovanja, tek s ponavljanjem ovakvih događaja, kao što su potres u Zagrebu i Petrinji, potakne svijest o opasnostima i rizicima. O mogućim štetama u slučaju da se ponovi scenarij 1979., kaže, nezahvalno je govoriti, ‘uz procijenjenu moguću maksimalnu magnitudu, nasuti teren, visoku katnost i uske ulice’, ispričala je Skurić. Za DuList navela je kako ni 42 godine nakon dubrovačka obnova u cilju poboljšanja otpornosti na potres nije dovršena. Naime, kako napominje, potrebno ju je kontinuirano provoditi te joj dati prioritet u financiranju. Do sada su sanirani ključni javni objekti u povijesnoj jezgri kao npr. Knežev dvor.

Tom prilikom, otkrio nam je Letunić, u njega je ugrađen stiropor te je zgrada na taj način olakšana za stotine tona, fleksibilno povezana s nosivim zidovima, podovima, temeljima i osigurana za potrese 8–8,5 stupnjeva MCS, bez ikakvih vidljivih vanjskih intervencija. Također, tumači Skurić, radovi 1. faze aseizmičke sanacije izvedeni su na 45 blokova zgrada u povijesnoj cjelini, čime je obuhvaćeno 208 objekata. Obnovu jest otežala gospodarska situacija i nedostatno financiranje, kao i prekid u vrijeme Domovinskog rata te 2016. i 2017. Istovremeno, podvlači, obnovu otežava i nastojanje da se udovolji vlasnicima i korisnicima prostora u blokovima zgrada koji se obnavljaju, kao i nerijetko prioritiziranje turističke sezone u odnosu na radove obnove. ‘Vrijednost Programa obnove spomeničke cjeline je već dugi niz godina na istoj razini, izuzev sredstava iz Europskih fondova za obnovu Lazareta te bez pojačanog financiranja ne može doći do zamaha i veće realizacije u smislu obnove’ – iznijela je ravnateljica ZOD-a Mihaela Skurić.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 13. siječnja 2021.

Pročitajte još

Promotivni film o Dubrovniku prikazuje se u zračnim lukama SAD-a

Dulist

Plan upravljanja spomeničkom cjelinom trebao bi dati odgovor koje su dobre, a koje loše strane turizma

Dulist.hr

Europska komisija je odobrila Aglomeraciju Dubrovnik

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija