Aktualno

BERTA DRAGIČEVIĆ O VREMENU KADA SE DOMOVINA OSIM ORUŽJEM, BRANILA I ISTINOM Informacijama nismo zaustavili rat, ali smo ljudima otvorili oči

Mi u Dubrovniku smo osjećali da se nešto opasno događa, ali bili smo krivo uvjereni da ona ne može doći do nas jer smo mi važan grad – dio UNESCO-ove baštine – započinje naš razgovor gospođa Berta Dragičević s kojom smo se susreli u stoljetnom domu njene obitelji. Naša domaćica, uz nekolicinu požrtvovnih suradnika, među prvima je koja je početkom ratnog sukoba na području Hrvatske, međunarodnu javnost pokušala osvijestiti kako ono što se događalo unutar tvorevine Jugoslavije nije bio tek građanski rat kojim se nastojala očuvati teritorijalna cjelovitost ‘države’, već borba za slobodu i neovisnost hrvatske nacije protiv krvožedne i ekspanzionističke politike ondašnjih protagonista zločinačke ideje o Velikoj Srbiji. Djelujući još od srpnja 1991., jasno su dali do znanja kako se rat osim s oružjem, dobiva i riječju o istini koju su upućivali na sve relevantne međunarodne adrese.

Apele razaslali na sve adrese

— Kako sam tada radila u Interuniverzitetskom centru u kojem sam se zaposlila u jesen 1971., od samog početka do 1991., kad je započeo Domovinski rat, obavljali smo ogroman posao. Dolazile su tisuće profesora, studenata, također brojnih diplomata i novinara. Imali smo golemi blok informacija, dokumentacija i adresa. Zbog općeg stanja, programi koji su bili predviđeni za jesen, otkazivani su jedan po jedan. Nota bene, trebali smo baš te godine slaviti dva desetljeća od osnutka Centra. Shvatili smo da bismo nešto korisno mogli raditi i u tom vremenu koje je zapravo zaustavljeno. S obzirom na taj potencijal brojeva i adresa, zamolio nas je naš osnivač akademik Ivan Supek koji je sredinom srpnja uputio svoj apel svijetu i međunarodnoj javnosti da zaštiti humanističke vrijednosti kojima se posvetio, da ga razašaljemo svugdje kako bismo informirali što se uistinu ovdje događa – nastavlja gospođa Berta.

— Nakon njegovog, dolazili su apeli iz brojnih institucija, Grada i Hrvatske. Mi smo se stavili na posao. Imali smo sjajne kontakte – od krugova u Zagrebu s Maticom Hrvatskom, u Ministarstvu vanjskih poslova RH, do Njemačke gdje su bili naši prijatelji, djelatnici IUC-a u Bergenu, zatim Peter Fischer-Appelt, u SAD-u fra Ilija Živković koji je radio na Voice of America, a s njim i Tane Dušilo, potom profesor Ivo Banac s Yalea te brojni novinari kao što je Karl Gustav Ströhm iz Die Welt-a, Johann Georg Reißmüller iz Frankfurter Allgemeine Zeitunga, također jedan broj ljudi u Milanu koji se angažirao u Comitato della solidarieta per Croazia. Uglavnom, slali smo molbe da šalju dalje informacije i ta mreža je stalno rasla. Kad gledam danas sve te faksove i brojeve tih telefona, ne mogu vjerovati koliko se toga s vremenom sakupilo. Netko će, naravno, reći time se rat ne zaustavlja ili dobiva, ali distribuiranjem informacija što se ovdje događalo, pretpostavljam da je ipak imalo smisla i bilo je korisno – komentira naša sugovornica.

U Centru su posao odrađivali sve do rujna. Koncem kolovoza pridružila im se engleska filozofkinja dr. Kathleen Wilkes koja je bila godinama angažirana kao predsjednica Izvršnog odbora. Ona i Berta Dragičević kao izvršna tajnica, na molbu ratnog gradonačelnika Dubrovnika Pera Poljanića, preselile su se u tvrđavu Svetog Ivana jer su, kako nam tumači, telefonske veze postale sve rjeđe. Bio je to početak blokade grada 1. rujna 1991. Smjestile su se u atelijer Đura Pulitike, a Krizni štab bio je u samom prizemlju. Dragičević je angažirana kao koordinatorica Službe informiranja. Na tom jedinom satelitskom faksu nastavile su što su do tada marljivo radile. Bilo je dirljivih trenutaka, iznosi. Naime, svaki dan bi im umjetnik Đuro Pulitika u predsoblje atelijera donosio malen tratamenat te svoje adrese za koje je mislio da bi mogle biti korisne. Početak bombardiranja 1. listopada 1991., zatekao ih je upravo ondje. Bile su u nevjerici. Wilkes je odmah kontaktirala BBC. Par dana kasnije, zbog opasnosti, preselile su u Općinu Dubrovnik, Ured gradonačelnika gdje im je vrlo dragocjeni suradnik postao Miho Katičić.

— Prvi apel kojeg nas je Poljanić zamolio poslati bio je 17. rujna, a nakon toga su uslijedili brojni 19., 24. i 30. rujna, zatim 5. i 15. listopada, 4. i 21. studenog te konačno kobnog 6. prosinca kad se dogodilo najveće stradanje Grada. Njegovi apeli su nailazili na interes mnogih krugova. Teško je bilo dobiti povratne informacije, ali znali smo preko Kathyinih veza u visokoj britanskoj politici da su došli do Margaret Thatcher, princa Charlesa i ostalih značajnih osoba. Dakako, ljudi nisu uspijevali zaustaviti agresiju, ali svi oni koji su dobivali apele činili su što su mogli. Progovarali su na svojim radio stanicama, na televizijama i pisali u novinama. Jedan od rijetko kontinuiranih primjera izvještavanja iz Dubrovnika bio je onaj Karla Gustava Ströhma iz Beča koji je bio blizak Gradu i trudio se istini dati veliki prostor. Koje god ime spomenem, griješim prema drugima. Recimo, Jasmina Kuzmanović u Zagrebu je bila izuzetno dragocjena. Tim tempom smo nastavili sve do proljeća 1992. – objašnjava Dragičević.

Došli do Margaret Thatcher i princa Charlesa

— Najteže razdoblje je, naravno, bilo ono kad smo bili bez struje i vode tri mjeseca, ali i tada je bilo situacija koje su bile ohrabrujuće. Nisu Bernard Kouchner, niti Margherite Boniver zaustavili rat, ali oni su bili ti koji su u jednom trenutku u studenom doveli svoje ratne brodove kojima su pomogli ranjenicima, ženama i djeci da izađu iz Dubrovnika. Veliku zahvalnost ostali smo dužni gradonačelniku Postojne i vlasniku njihove Grafičke delavnice ‘Ćuk’ kod kojih smo za Centar tiskali plakate. Dizajn je za njih kreirao Ranko Novak, cijenjeni grafički dizajner koji je bio na radu u Sloveniji. Kad je počela opsada preko njega je uspostavljena sjajna veza i zamolili smo ih da sve naše informacije prosljeđuju na partnere u Njemačkoj, Norveškoj, Engleskoj… Gospodin Ćuk je zapravo poslao prvu humanitarnu pomoć nakon 1. listopada u kojem je bila mineralna voda, šterike i šibice. Danas to mnogima izgleda neobično, ali nama su tada takve sitne stvari bile strahovito korisne – podvlači naša sugovornica.

Također, preko njega su komunicirali za nabavku potrebnih lijekova koje su osiguravali ljudi u Njemačkoj. Među njima se najviše istaknuo profesor Eric Visser koji je lani dobio Orden predsjednika te je bio dugogodišnji suradnik i partner Centra, provoditelj velikog broja filozofskih tečaja. Kao sad se sjeća kako je u jednom trenu preko Ćuka poslao oko 150 tisuća njemačkih maraka. Poruke iz dubrovačke bolnice čiji je ravnatelj tada bio Zoran Cikatić razaslane su po čitavoj Europi. Posebno se angažirao i krug žena u Milanu – Snježana Hefti, Lucija Bronzan, Katija Jović… Imale su sjajnu organizaciju te su poduzele akcije kod svojih poznanika koji su bili vlasnici raznoraznih tvornica da šalju humanitarnu pomoć. Sva ona je obično išla preko Rijeke. Kako to već biva u ratnim vremenima, dodaje Dragičević, nekad su se dijelovi te pomoći gubili, ali glavnina je ipak stizala na pravu adresu.

— Kathy Wilkes je u jednom času izašla iz Dubrovnika i prikupila je značajnu pomoć. Dovezla je sama kamionet s lijekovima. Sve su to izdvojene priče kojih je bilo previše. Dužni smo mnogima. Unatrag gledajući ne mogu spomenuti koliko sam bila sretna i zahvalna prilikama koje su mi omogućile da se u tom vremenu osjetim korisna više nego ikad prije. Voljela sam posao u Centru, bio je zanimljiv, događale su se krasne stvari, ali u trenutku kad je Dubrovnik napadnut i ljudi su se počeli iseljavati, kad se činilo da smo u bezizlaznoj situaciji, bila sam presretna da mogu na neki način doprinijeti te usmjeriti sva ta poznanstva i kontakte u pravcu pomoći gradu u kojem sam proživjela cijeli život, u kojem su djelovale generacije mojih predaka od Dubrovačke Republike i nakon njenog ukidanja. Zaista, osjetila sam privilegiju da i ja takvo nešto mogu napraviti na način na koji je jedini meni moguć – diseminiranjem informacija – ističe.

Iako smo bili blokirani, tvrdi, imali su osjećaj da nisu sami. Postojale su osobe koje su se doista trudile otvoriti oči svijetu. Često se sjeti profesora Banca s kojim su bili u konstantnoj telefonskoj vezi koji bi na kraju razgovora uvijek ponovio: ‘Nemojte očekivati šestu flotu. Neće se, nažalost nitko tako brzo angažirati. Potrudite se sami braniti koliko možete’. To je bilo istinito. Puno je vremena prošlo dok je međunarodna zajednica reagirala. Iskustva tog razdoblja, ipak govori, na neki način i nisu bilo toliko obeshrabrujuća. Kad nam je bilo najteže, ljudi su iz sebe, tvrdi, izvukli ono najbolje. Svatko je imao pravo otići, no ona tu alternativu nije imala ni u primisli. Međutim, oni koji su ostali imali su nevjerojatan osjećaj da su jedno drugome potrebni. Dovoljno je, kaže, spomenuti Slobodana Langa i njegove kolege pa, naravno, i Kathy Wilkes koja je proglašena počasnom građankom Dubrovnika te joj je pepeo razasut kod Lovrjenca. Biti u okruženju takvih osoba pomaže preživjeti u ratu i miru, zaključuje.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 29. rujna 2021.

Pročitajte još

WhatsApp od 1.11. neće raditi na nekim mobitelima

Dulist

PREDSJEDNIK JE SREĆKO MUSIĆ Osnovana županijska podružnica Udruge branitelja i veterana Vojne policije iz Domovinskog rata

Dulist

Tko je bez struje u četvrtak i petak?

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija