Volimo priče o ljudima koji žive u drugim državama, ali i dalje njeguju svoju baštinu te nisu zaboravili svoje hrvatske ‘korijene’. Ovo je priča o 33-godišnjoj autorici dječjih knjiga Natalie Blažević, koja živi u Sydneyu, no njezina obitelj potječe iz Malog Stona i Korčule. Nedavno je objavila svoju prvu dječju slikovnicu pod naslovom ‘My Grandma is Like the Sea’, u prijevodu ‘Moja baka je poput mora’. Glavno nadahnuće za knjige su upravo njene bake, koje nisu više s nama… I Jadransko more. Njen otac Damir rođen je u Dubrovniku, a porijeklom je iz Malog Stona. Godine 1967. odselio se u Australiju s majkom i bratom na brodu ‘Angelina Lauro’ te se na taj način ponovno ujedinio s ocem. Njegovi majka i otac vratili su se živjeti u Mali Ston 1980., odnosno 1981. godine. ‘No, često bi se vraćali u Australiju kako bi provodili vrijeme s nama’, ističe Natalie. Njena majka Jasminka rođena je u Pupnatu, na Korčuli. U Australiju je stigla 1971. godine s majkom i sestrom, također kako bi se ponovno ujedinila s ocem.
—Roditelji moje majke za stalno su se preselili u Sydney, a iz godine u godinu, kako su postajali stariji, sve su više vremena počeli provoditi u Hrvatskoj. Moj brat i ja imali smo sreću da smo za vrijeme našeg odrastanja mogli posjećivati očeve roditelje. Bili smo u izravnom doticaju s kulturom, provodeći vrijeme u Malom Stonu, Korčuli i Dubrovniku – rekla je Natalie koja je u građevini radila posljednje desetljeće.
Ljubav i potpora
Njena knjiga, ‘My Grandma is Like the Sea’, vrlo poetično napisana, govori o baki i djevojčici koje istražuju more i dijele bezuvjetnu ljubav.
—Knjiga je posvećena mojoj pokojnoj babi, očevoj majci, Frani-Ćeska Pavlović i mojoj pokojnoj babi s majčine strane. Njeno ime bilo je Vjeka Poša. More je metafora za babinu ljubav i podršku. More je ogromno i bezgranično, i povezuje nas sve bez obzira gdje se nalazimo u svijetu. Želim da se djeca kroz knjigu osjećaju voljeno i da osjete osjećaj pripadnosti. Voljela bih da se djeca ne boje povezivanja s drugima ili svijetom, posebno u ovom trenutku – govori nam Natalie koja piše pod pseudonimom Natalie Franćeska. Riječ je o kombinaciji njenog srednjeg imena i imena babe Frana-Ćeska. Zanimljivo je kako su prvotne recenzije napisale osobe koje, prema njenim riječima, ‘nemaju samo povezanost uz Jadransko more’, već su uspješni i poznati u svijetu. To uključuje Frances Vidakovic, nagrađivanu autoricu bloga o roditeljstvu u Australiji, zatim člana Košarkaške kuće slavnih Dina Rađu i vrhunskog kantautora te tekstopisca Vinka Barčota, inače majčinog joj prvog rođaka. Njena obitelj izuzetno je sretna jer je Natalie odlučila slijediti svoju strast i baviti se kreativnim pisanjem, a pritom odajući počast bakama i djedovima, precima i kulturi.
Drage uspomene Ističe kako joj nedostaju obje bake, i ne prođe dan da ne pomisli na njih.
—Baba s majčine strane bila je ener gična i imala je smisao za humor. Uvijek je posljednja jela za stolom jer se nije mogla smiriti dok nismo svi bili ‘puni’. Druga baba, očeva majka, bila je kulturna, pametna i vesela i svi se sjećaju da su njena vrata uvijek bila otvorena za svih, ali ako bi pristali i pojeli što je skuhala. S njome sam većinu vremena provodila u Hrvatskoj. Najviše cijenim dane koje sam s njom, babom Ćeskom, provodila u njezinom bogatom vrtu. Izuzetno je bila brižna, a veliku je pozornost pridavala pripremanju jela. Redovito je drugima davala voće i povrće iz svoga vrta. S bakom s majčine strane, većinu vremena provodila sam u Australiji. Neke od mojih najdražih uspomena iz djetinjstva koje me podsjećaju na moju babu Vjeku uključuju zajedničko spremanje za blagdan Gospe Od Sniga u Pupnatu na Korčuli do svakodnevnih aktivnosti, poput zajedničkog odlaska na plažu ili ležanja u krevetu i višesatnog razgovora – naglašava Natalie. Prisjeća se mudrih riječi koje su joj bake govorile.
—Primijeti svoje prste. Svi su različiti. Drukčije su veličine i oblika. Kao i ljudi. Svatko na svoj način. Ali, vidi svoje prste, svi su povezani za jednu ruku. Zbog toga, moraš imati poštovanja prema svim ljudima – govori nam Natalie ističući tu, samo jednu od brojnih mudrosti koje je čula od svojih baka. Upravo kroz svoju knjigu ističe mudre riječi za koje se nada da će djeca moći kasnije primijeniti i na vlastite živote.
Slave rođendan na isti dan
Vrijedi istaknuti kako se obitelj njenog oca generacijama bavi uzgojem kamenica u Malom Stonu. Upravo je kamenica jedan od motiva u njenoj knjizi. Kaže i kako je kroz uzgoj kamenica naučila o puno toga u životu.
—Otprilike tri godine potrebno je da kamenica Ostrea Edulis bude spremna za konuzumiranje. Pokušajmo ovo staviti u kontekst s obzirom na trenutno stanje u svijetu zbog Covid-19. Kako bi preživjele, kamenice moraju živjeti u okruženju koje stalno ugrožava njihovo postojanje. U odnosu na ovo, potrebno je mnogo snage da bi se izdržalo kroz život i raslo bez ikakve sposobnosti slobodnog kretanja. Za nas je važno da iskoristimo svoju unutarnju snagu, posebno sada, i unesemo mnogo strpljenja kako bismo s druge strane izašli bolji – kazala je Natalie prisjećajući se s djetinjstva u Hrvatskoj. Ta su ljeta, kako kaže, bila idilična.
—Obje babe i oba dide, pridonijeli su stvaranju idiličnog okruženja i osjećali smo se uvijek voljenima. Prvo ljeto koje sam provela s očevim roditeljima u Malom Stonu bilo je krajem Domovinskog rata. U zraku je vladala tuga. Unatoč tomu, babe i didovi učinili su to razdoblje vrijednim i posebnim. Naučili su nas da cijenimo male i jednostavne stvari u životu, kao što su zajedničke šetnje malim kamenim ulicama ili miris svježeg peciva u jutarnjim satima – rekla je Natalie koja izuzetno cijeni Jadransko more i obalu jer joj donosi neprocjenjiv osjećaj mira. Zbog toga skoro svako ljeto provodi u Hrvatskoj sa svojom obitelji.
—Svake godine bih svoga sina, od njegova rođenja, vodila u Hrvatsku – sve do panedmije. Moj sin zna sve o svojim pradidovima i prababama kroz priče i slike te je upoznao svoju prababu Vjeku. Ivo je nazvan po svom pradidi i posjetio ga je dva puta u Malom Stonu. Nažalost, moj dida Ivo je preminuo prošle godine tijekom pandemije, kao i moja baba Vjeka. Moj dida Nikola je jedini živ. Ivo provodi s njime puno vremena, iako je izazovno zbog trenutnog lockdowna u Sydneyju. Dida Nikola je smiješan, šarmantan, ljubazan i skroman. Ivo i dida Nikola se odlično slažu. Samo da dodam, slave rođendan na isti dan – naglasila je Natalie.
Hrvatska glazba
Smatra da je osjećaj pripadnosti i očuvanja hrvatske kulture vrlo važan.
—Jedan od načina kroz koji čuvam hrvatsku kulturu u Australiji jest kroz hrvatsku glazbu. Slušam stare i nove pjesme, koje me odmah ‘transportiraju’ u Hrvatsku, dok me u isto vrijeme drže prizemljenom. Majčin prvi rođak je Vinko Barčot, koji je pisao pjesme i za pokojnog Olivera Dragojevića. Zbog njegovih sam tekstova i ja počela pisati stihove, za svoje roditelje. Moj otac je svirao gitaru u bendu te danas redovito svira, i hrvatske i engleske pjesme. Kao majka, učeći sina hrvatskim rimama i pjesmama, još je jedan od načina odavanja počasti našim korijenima – rekla je i dodala da redovito podržavaju hrvatska događanja, pogotovo kad brojni umjetnici pristižu u Australiju. Na kraju krajeva, njeguje svoje obiteljske korijene radeći ‘male, svakodnevne stvari’.
—To uključuje sadnju ružmarina u vrtu. Također, uvijek imam vazu sa svježe ubranom lavandom kraj prozora. Ove male stvari možda nisu tako očite drugim ljudima. Isto tako, moram reći da oživljavam kulturu i na neke očite načine, primjerice, kad mi dođu prijatelji na mušule na buzaru. To otvara vrata razgovoru o mojim korijenima. S određenim članovima obitelji pričam hrvatski jezik, kao što je moj dide Nikola – govori nam Natalie. Unatoč gubitku bake i djeda, očevih roditelja, u posljednjih nekoliko godina, i dalje ima dosta članova obi telji u Hrvatskoj.
— Ako uzmemo u obzir južnodalmatinsku obalu, moja rodica Daniela Prnić u Dubrovniku posjeduje turističku agenciju koja nudi luksuzan smještaj za turiste. Moj drugi rođak Pero Šare posjeduje Oyster & Sushi Bar Bota u Dubrovniku i restoran ‘Bowa’. Obitelj vodi i palaču Bota na Stradunu te nekoliko restorana u Hrvatskoj, uključujući i Mali Ston. Tu je i Simona Farac koja vodi Dubrovnik Treasures i njezin brat Marko Farac koji vodi Farac Jewellery u Dubrovniku. Moja rodica Marija Pavlović nadarena je klarinetistica iz Hrvatske, koja redovito nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama. Imam previše rođaka! Također imam puno rođaka u Malom Stonu i po otoku Korčuli, na primjer u gradu, Žrnovu, Pupnatu i Veloj Luci. Moja baba, očeva majka, pridavala je uvijek veliku važnost u poznavanju naše obitelji – priča nam Natalie.
‘Htjela bih živjeti u Hrvatskoj’
Inače, Sydney je pod lockdownom od srpnja. Nedostatak interakcije ‘licem u lice’ s ljudima smatra velikim izazovom.
—No, u dodatnoj mjeri, to me potaknulo na prenošenje poruke o knjizi. Znam za neke babe koje su kupile knjigu i čitale ih svojim unucima preko telefona! Čuti ovakvu informaciju, u meni stvara gorko-slatki osjećaj. Htjela bih doći u Hrvatsku i podijeliti svoju knjigu djeci – naglasila je Natalie. Također, ističe da bi mogla živjeti u Hrvatskoj.
— To je nešto o čemu uvijek razmišljam, ali nikad nisam djelovala u tom smjeru. No, otkad imam svoju obitelj, ovakva odluka, koja bi zasigurno promijenila naš život, mora biti zajednički donesena jer se mora uzeti veliki broj faktora u obzir – ističe Natalie. Inače, knjiga ‘My Grandma is Like the Sea’ je dostupna za prodaju u Hrvatskoj preko stranice Book Depository. Smatra i kako bi knjiga bila super dodatak za učenike na satovima engleskog jezika. Također, kako kaže, ne isključuje mogućnost objavljivanja knjige i u hrvatskoj verziji.
Foto: Privatna arhiva
Objavljeno 15. rujna 2021. u tiskanom izdanju DuLista