Ante Rados, višestruko nagrađivani autor, klapski voditelj i pjevač, sudjeluje sa svojom klapom Kaleta na ovogodišnjoj Aklapeli.
Sudjelovao je i na Aklapela Masterclassu, radionicama i okruglim stolovima koji su prethodili ovom klapskom događaju godine. O svom radu i životu, klapama i klapskom pjevanju, rado je popričao za DuList.
Nedavno ste u jednom od intervjua kazali kako ‘o klapskoj pjesmi uvijek možete pričati’. Pričali ste i na Masterclassu, pričat ćete i na Aklapeli. Što vam znači ovaj festival i radionice kao ‘uvertira’ u njega?
Uskoro će biti 30 godina od kako sam počeo pjevati u klapi. Ubrzo se pokazalo da je moje mjesto i ono ispred, licem prema klapi. Od tih početaka do danas sam naučio puno od drugih, ali i iz vlastitih iskustava upoznajući sebe i svoje glazbeno biće. Nakon svega sam potpuno siguran da nikad ne prestaje moj spoznajni proces klapskog čovjeka. Masterclass i, slijedom toga festival Aklapela, je izvrsna prilika da mi, klapski ljudi prezentiramo i razmijenimo svoja glazbena viđenja i osobnu klapsku filozofiju, ma koliko ona bila progresivna ili, nasuprot tome konzervativna. Klapskoj pjesmi su potrebni i jedni i drugi, presudna je iskrenost i ljubav prema ovome što radimo.
Što očekujete od ovogodišnje Aklapele? Jesu li radionice kao Aklapela Masterclass nužne za današnju edukaciju mladih glazbenika?
Kako ovo nije prvi put da moja klapa Kaleta nastupa na Aklapeli, u našem sjećanju je u svim segmentima sjajna manifestacija. Rado se odazivamo kako bismo sudjelovali, vidjeli i čuli poj naših klapskih prijatelja, te uživali u besprijekornom gostoprimstvu organizatora u Vašem veličanstvenom Gradu.
Što se tiče klapskih radionica, one su jedan od mogućih putova i načina na koji se mladi klapski voditelji i pjevači usmjeravaju, ali i potiču na revidiranje i unaprjeđenje vlastitih stavova i metoda. U svakom slučaju, potrebno je istaknuti da svi mi, ovovremeni nositelji uloge ‘baštinika’ klapske tradicije, imamo prilično složen zadatak raspolaganja vrlo krhkom i promjenama podložnoj materiji. Na takvim radionicama djelomično dobijemo potvrdu svojih djelovanja, ali i nova usmjerenja od onih koji su svoje djelatne živote posvetili klapskoj praksi, promišljanju i znanstvenoj analizi.
U svom radu povezivali ste klapsku pjesmu i vaše radijsko iskustvo. Kako je prenositi klape – na radio?
Radi se o prošlogodišnjem ciklusu radijskih emisija pod nazivom „Klapski puti“ na Radio Zadru. Moram priznati da je ta ideja u meni tinjala odavno. Spremno sam prihvatio ponuđeni zadatak i nastojao uređivati ovu emisiju na jedan edukativno-zabavni način. U isto vrijeme je trebalo uskladiti kriterij radiofoničnosti i ciljanu sugestivnost usmjerenu na objektivnu klapsku problematiku. Emisija je naišla na vrlo dobar odjek kod slušatelja iako je u glazbenom dijelu obilovala izvornim napjevima koji su, budimo iskreni, u posljednje vrijeme istisnuti iz medijskog prostora. U konačnici, uspjeli smo dokazati da postoji živi interes publike i za onaj dio klapske scene koji evidentno živi u sjeni estradiziranih klapskih inačica.
Koliko su Dubrovnik i Zadar klapski slični?
Dubrovnik ima svoje posebnosti kao što ih imaju i ostali klapski bazeni. Zadar i Dubrovnik se zemljopisno nalaze na suprotnim krajevima Dalmacije i to može biti razlog određenih klapskih različitosti naspram splitskog i šibenskog područja. Nadahnuti opus Krešimira Magdića kao da u svojoj stilskoj posebnosti i punini odražava i opjevava bogatu dubrovačku povijest. Zadarske klape, osjećajući značajnu povijesnu dimenziju svoga grada, ali ipak sa stanovitim civilizacijskim diskontinuitetima, često se pronalaze u elementima rane glazbe koju maestro Magdić znalački ispisuje i kao da baš u ovim dubrovačkim evociranjima pronalaze dio vlastitih, negdje izgubljenih korijena. Spomenimo jednu od najljepših autorskih simbioza, nimalo slučajnu Sušnu zikvu na škoju, koju je maestro Krešimir Magdić nadahnuto uglazbio vodeći se stihovima zadarskog pjesnika Slavka Govorčina.
‘Patite’ li za Crikvenicom? Ipak ste kao jako mlada osoba stvorili nju, a i druge priznate klape?
Moja životna epizoda na sjevernom Jadranu je obilježena klapom Fortunal iz Rijeke i klapom Crikvenica. Uvijek se rado sjetim tih divnih klapskih godina i značajnog dijela svoga klapskog sazrijevanja. I danas redovito osvježavam prijateljstva s dragim ljudima iz Rijeke i okolice, često se posjećujemo i družimo, a opet, moje klapsko djelovanje u rodnome Zadru je nastavljeno nesmanjenim intenzitetom. Lani sam imao čast s pjevačima zadarske klape Kožino osvojiti „Omiš“, a tu je i još jedna moja klapa s kojom radim i pjevam – klapa Kaleta. Radeći s novim klapama i družeći se s dobrim ljudima osjećam se privilegiranim. Moji motivi se tako iznova bude, a novi klapski vidici se neprestance ukazuju.
I za kraj, klasično pitanje za svakog klapaša – jesu li se klape iskomercijalizirale?
Velika većina klapa djeluje u svojevrsnoj anonimnosti ili bolje za reći, medijskoj blokadi. Samo se je manji dio klapa priklonio zovu estrade, no osjećaj je da je to posvemašnja pojava. Ovakav dojam je proizvod medija i tržišnih zakonitosti koje nisu nužno pozitivne za društvo u cjelini. Najprije treba reći da je uvjet komercijalizacije njena mogućnost. Uvijek će biti onih koji će tu mogućnost iskoristiti bez obzira na šire posljedice. Druga okolnost nema veze s nekim teorijama zavjere i namjernih kulturocida nego s odabirom lakših putova. Usto, kad ti putovi proizvode relativno jednostavno zarađen novac, onda ne treba sumnjati da će se pronaći „labilna jezgra“ kojoj ovo stanje odgovara. Komercijalizacija u umjetnosti je uvijek vezana za napuštanje ideala, samoopravdanje, površnost i manjak sustava viših vrijednosti usvojenih na razini pojedinca. Recite mi koliko odgovornih medijskih osoba, diskografa, producenata, menadžera, skladatelja, tekstopisaca, voditelja i pjevača vidi povratnu vezu između pretjerane eksploatacije neinventivnih ponavljanja istih obrazaca niske umjetničke nadahnutosti i nasuprot tome, društvene krize, ma kako je definirali? Starogrčki filozof Platon je otprilike rekao da država vrijedi koliko i glazba u njoj. Kada bismo čuvali tradicijsku, a u isto vrijeme naši nadahnuti autori stvarali umjetnički vrijednu glazbu koja nas konzumente čini boljima, tada ne bi bilo toliko uvjeta za širenje društvene krize. Kad sve ovo čovjek izgovori, pita se koliko je ovo radikalna misao? Odgovor prepuštam vama.