Bila je to avantura života. Nisam ni ja još svjesna da sam sve to odradila. Svaku večer bih bila strašno umorna od puta, a ujutro bi me opet obuzeo novi adrenalin, nešto novo je bilo preda mnom, prekrasna priroda, divni krajolici i to me nosilo. Sve su dionice bile zahtjevne, izmjenjivale su se uzbrdice i nizbrdice pa bih spontano izgovorila ‘Bože, daj snage da ovo danas izdržim’. Put je bio dug pa su molitve bile upućene i za sve koji dijele dobro i zlo u mom životu. Kad sam već prošla 20-ak dana i prešla 500 kilometara, znala sam da ću put i završiti. Bojala sam se najviše ozljeda, pazila na svaki korak, a posebno sam pazila hodajući nizbrdo – počinje za DuList svoju priču o gotovo 800 kilometara dugom putu Terezina Orlić, predsjednica Županijske skupštine, koja se krajem lipnja vratila s Camina de Santiaga ili Puta svetog Jakova. Nikada prije, govori nam, nije razmišljala da bi se sama negdje uputila na dulje vrijeme, ali do Santiaga de Compostele hodala je 36 dana. I to sve s ruksakom od oko osam kilograma na leđima, u minimalističkom stilu sa svega dvije majice – crvenom i plavom. Željela je put proći kao prava hodočasnica i iskusiti slobodu i neovisnost bez toliko stvari za koje mislimo da nam u životu trebaju. Prije nego se odlučila za ovaj pothvat, čula je za Camino i priča joj se činila zanimljivom.
‘Ja vam odoh’
—Kada je počela korona, stanje je bilo katastrofalno i tada sam počela jako puno šetati i to uglavnom sama. I tako sam se vratila na svoju davnu ljubav hodanje i planinarenje. Malo pomalo počela sam čitati o Putu sv. Jakova, dobila jednu knjigu o tome, gledati videe po You Tubeu i to me je potpuno zaokupilo. Kad kreneš s tom idejom, gotov si, dogodi se neka magična privlačnost, jednostavno to moraš učiniti. Odgađala sam ipak odlazak, ali sam u siječnju rekla djeci ‘ja vam odoh’. U životu sam se nekako uvijek najviše bojala samoće, kako ću nešto sama pa sam htjela pobijediti i taj strah. Fizički sam se prilično pripremala. Tri puta tjedno odradila bih dobru šetnju oko Bosanke do Žarkovice i nazad pa po Konavlima, Orebiću i po cijeloj županiji. Napravila sam probu na Caminu Imota u travnju i u tri dana sam bez problema prošla 75 kilometara s ruksakom. Kad sam vidjela da ja to mogu, kupila sam kartu za Bordeaux i time je sve bilo gotovo. Krenula sam iz Francuske, prošla preko Pirineja na kojima sam prenoćila nakon osam kilometara jer je bilo zahtjevno u jednom danu proći 28 kilometara – ističe Terezina Orlić. Glavno pitanje je bilo, naglašava, kako će sama? Ali, dodaje, u sebi si je uglavila da ovo putovanje i jest za biti sam. Ali, ako netko i hoće društvo, na Caminu ga itekako ima.
—Putem ima jako puno hodočasnika, avanturista i turista, a lako je naći društvo i u albergi ili prenoćištu za hodočasnike. Imali smo u njima i puno zajedničkih večera na kojima sam upoznala ljude iz cijelog svijeta. I dosta starijih ljudi je bilo na Caminu, to me je iznenadilo. Skupila bi se mladost, ali i puno umirovljenika. Bilo je tu i osoba s invaliditetom, a to je obilježila i jedna skulptura na Caminu iza Burgosa koja predstavlja ženu u invalidskim kolicima. Osim pješke, ljudi preko Camina idu i biciklima te konjima. Bilo je i obitelji s malom djecom. Srela sam mamu i tatu koji su vukli dvostruka kolica – u jednom dijelu bilo je dijete, a u drugi su potrpali stvari – nastavlja dalje svoju priču Terezina Orlić.
Prekrasan krajolik
Na Camino je krenula s tipične početne točke za francuski put Saint-JeanPied-de-Porta i preko Pirineja je ušla u Navaru.
—Taj je dio prekrasan, pun konja, krava. Prava planina od 1300 metara. Otamo sam išla kroz četiri regije Navaru, La Royu pa Castillu y León te Galiciju. Veliki dio puta vodi kroz polja žita, raži, kukuruza sve me je to okruživalo. Prvi dio Pirineja je izrazito stočarski kraj, a dio La Roye je već vinogradarski s impozantnim starim lozama. Camino je toliko dobro organiziran da se svakih pet, šest kilometara može pronaći smještaj i sve što je hodočasniku potrebno. Za taj smještaj na španjolskom se kaže ‘albuergue’, a postoje javne, vjerske i privatne. Noćila sam u svim vrstama albergi. Vjerske su najjeftinije i uglavnom su donacijskog karaktera. U javnim ili gradskim albergama cijena smještaja je prihvatljiva, u njima su dvije ili tri prostorije za spavanje, a žene i muškarci borave zajedno. Bude u njima po 40, 50 ljudi u jednoj prostoriji. Sve je bilo prilično čisto i održavano. Privatne alberge su nešto skuplje, a u njima u jednoj prostoriji boravi po šest do osam ljudi. Nekoliko puta sam bila u vjerskom albergeu, a posebno mi je ostao upečatljiv onaj sestara benediktinki. Bilo je prekrasno, datiraju iz 11. i 12. stoljeća. Upravo te na Caminu i privuče ta neka energija, samim time što si posvijestiš da su tim putem ljudi stoljećima hodali. Uglavnom su to bili hodočasnici koji su na Camino išli iz različitih zavjeta i molitvi. Sada to više nije samo hodočasnički đir, već je on trenutno više turistička ruta. Nekih 115 kilometara od Santiaga, u Sarriji nastaje velika gužva jer se neki otamo upute prema Santiagu, kako bi dobili pečat da su odradili Camino. Svaki hodočasnik na početku svog puta uzme putovnicu i u nju skuplja pečate iz dana u dan kako prijeđe dio Puta – naglašava Terezina Orlić.
Kulturna ruta Europe
Cijeli je put, dodaje, označen žutim strjelicama ili Jakobovim kapicama, školjkama koje su simbol Camina.
—Nekoliko sam puta pogriješila skretanje i čim nakon 50 metara ne vidiš znak, jasno ti je da nešto nije u redu i vratiš se nazad. Sve je jako dobro obilježeno. Kako je to i kulturna ruta Europe, ulaže se i u kulturni đir. Kroz neka su sela postavljene sjajne izložbe fotografija, ogromni plakati s nekom porukom ili detaljem s Camina. Putem se može naići i na skulpture od različitih materijala s motivima hodočasnika na bicikli s kapicom i štapom pa i na grafite po fasadama zidova. Jako se puno radi na obilježavanju Camina suvremenim obilježjima. Čak i kad prolaziš 17 kilometara samo kroz žito, gdje nema nigdje ničega, opet ostaneš oduševljen. Snimila sam tu i predivne fotografije polja makova među žitom. Koliko god navečer legneš umorna, ujutro u 6 i pol kad kreneš, osjetiš zoru, naprosto postaneš stopljena s prirodom i nešto te nadnaravno jednostavno drži. Adrenalin kola, sva su ti čula otvorena, čuješ poj ptica, sve primjećuješ. Sluh, njuh, vid, sve je uključeno. Tko god voli prirodu, mislim da će mu na Caminu biti interesantno. Ta priroda i osjećaj slobode koju imaš su fantastični. Sebe sam znala uhvatiti kako pjevušim. To je kao meditacija. Dižeš se ujutro, staviš ruksak na leđa, kreneš na put, uzmeš dovoljno vode. Nakon puta slijedi večera, pranje robe, rezimiraš taj dan i pripremiš se za sljedeći. Smještaj nisam nikad rezervirala, išla sam po principu što me snađe. Jednostavno sam se pripremila na sve uvjete – govori Terezina Orlić. Često je, ističe, znala već poći spavati oko 19.30, 20 sati jer je već u 5 ujutro ustajala, a prethodno bi dnevno prošla preko 20 kilometara.
—Bilo je fizički dosta zahtjevno, a pratilo me i nekoliko dana velike vrućine, ali i kiše. Ipak, izdržala sam. Cijelim putem pratio me fantastičan osjećaj slobode, ali i zajedništva. Kad god bih malo zastala na putu, odmah bi drugi prilazili i pitali jesam li dobro i trebam li što. Svi paze na svakoga. Kad vidiš koliko ljudi tuda ide i koliko je mladih ljudi među njima, to ti da neku nadu da će jednog dana možda svijet biti bolji, drukčiji. Također, sve što napraviš u danu, na tebi je, bilo da si nešto pogriješio ili učinio dobro. Paziš kuda i kako hodaš i to mi je bio super osjećaj. I rođendan sam proslavila na Caminu. Nedostajala mi je moja obitelj, ali bio je poseban osjećaj doživjeti 65 baš na Caminu. U Santiagu sam osjećala ogromni ponos i zahvalnost. U dijelovima Camina ima i određene mistike, od sakralnih objekata, prirode, gustih šuma. Sjetiš se i španjolske književnosti koja je dosta mistična. Putem doživljavaš različite dane, promišljaš o prošlosti i sadašnjosti. Nisam nešto novo saznala ni o sebi ni o životu, ali sam upečatljivo osjećala slobodu i zajedništvo. To mi je na kraju dalo i nadu. Na Caminu ima i izrazito puno vjerskih momenata u kojima osjećaš hodočasničku energiju. Primjerice, u jednom razgovoru sa svećenikom prije nego što sam pošla na Camino, savjetovao mi je da ne gledam naprijed nego samo u pod zbog težine puta i ako se molim, da se počnem u tom momentu moliti. Pogledala bih koji put ispred sebe, ali onda bih opet nastavila s glavom prema podu i korak po korak. Inače bih imala problem s težinom i veličinom puta koji sam trebala prijeći. I tako završiš dionicu po dionicu 36 dana skoro 800 kilometara. Imala sam naravno i žuljeve, ali sam ih držala pod kontrolom. U tom prebiranju po svojim mislima i molitvi, zaboraviš na sve to. Navečer te noge bole i bride kao da sam išla po žaru. Ali, ujutro se digneš i k’o nova si. Jedan izvanredan osjećaj – ističe Terezina Orlić.
Kriza pred kraj
Stigao je i 25. dan Camina, a s njime i najveća kriza. Počela joj je strašno nedostajati obitelj i jedva je čekala doći doma.
—Točno je u tom trenutku prestao onaj žar i adrenalin koji me nosio. Za mene je taj kraj bio jako težak. Bila je to žešća kriza, ali uspjela sam. Bilo je trenutaka kad sam se pitala što je meni ovo trebalo, ali onda bi se nešto prekrasno dogodilo, neki mali detalj, i sve bih zaboravila, a osmijeh je opet bio na licu. U Santiagu sam ostala dva dana, a onda pošla u Porto. To je prekrasan grad koji me je ponovno napunio. Kad pogledam unatrag, brzo je sve prošlo iako se radi o 36 dana. Upoznala sam neke simpatične i dobre ljude. U Santiagu u crkvi sv. Jakova imala sam sreću prisustvovati kađenju crkve velikim, 84 kilograma teškim kadilom. To je jedinstven doživljaj – priča Terezina Orlić. Camino ju je, dodaje, opustio i donio dodatno smirenje kao i spoznaju koliko malo onog materijalnog čovjeku uopće treba.
—Moja čežnja za domom i obitelji olakšala mi je povratak i sigurno će me dugo držati ovaj osjećaj jedinstvenosti prirode i čovjeka. Posebno mi je drago što sam sa sobom nosila kamenčić s Bosanke koji sam 27. dan, prema hodočasničkoj tradiciji ostavila ispod velikog kamenog križa. Običaj je da hodočasnici na tom vrhu od 1500 metara ostave za sreću kamenčić iz mjesta iz kojeg dolaze – zaključila je Terezina Orlić.
Objavljeno u tiskanom izdanju 6. srpnja 2022.