Trinaest novih radova u dva sveska 54. broja Anala dubrovačkog Zavoda za povijesne znanosti HAZU govori o dosljednoj istraživačkoj volji da se argumentirano odgovori na niz pitanja iz prošlosti našeg grada.
Ovu vrlinu prepoznaje sve više relevantnih znanstvenih krugova u inozemstvu, o čemu svjedoči sve veći broj važnih međunarodnih publikacija u kojima se referiraju Anali kao nezaobilazno uporište pri svakom ozbiljnijem naporu da se pronikne u dubrovačku povijest. Druga važna značajka koja nam se nameće listajući nove sveske časopisa je naglašena suradnja među autorima: čak osam radova nastalo je kao plod suradnje dvoje ili troje autora. To samo po sebi dovoljno govori koliko je područje društvenih i humanističkih znanosti postalo složeno i razvedeno, često zahtijevajući podjelu poslova koja zahvaljujući dobroj međusobnoj usklađenosti i razumijevanju vodi do uspjeha.
Prvi u galeriji novih portreta iz prošlosti dubrovačkog društva je djelo Lovra Kunčevića, analizirajući razloge iznimnog socijalnog mira i političke stabilnosti Dubrovačke Republike u dugom razdoblju između 14. i 17. stoljeća. Upozorivši na rijetkost i slab intenzitet pobuna, urota i unutrašnjih političkih nemira u državi, što opravdano pripisuje jakoj društvenoj koheziji uslijed straha od intervencije stranih sila, autor svoje razmatranje završava ističući razmjerno visok životni standard svih podanika Republike. Sa sličnog stajališta možemo promatrati zajednički rad Štefice Curić Lenert i Nelle Lonza, koje nam nude vrlo važan pregled povijesti bratovštine lazarina.
Na temelju potanke analize matrikule bratovštine i drugih arhivskih izvora, autorice su ne samo donijele cjelovite popise članova bratovštine u razdoblju od 1531. do 1808. godine, nego su i do sitnica raščlanile složene odnose koji su obilježavali ovu ustanovu iznutra, tradicionalno percipiranu kao simbol jednog od elitnih društvenih staleža Republike. Ako se kroz ova dva rada probija ljepota starog dubrovačkog društvenog sjaja, njegovo naličje vidimo u istraživanju Rine Kralj-Brassard o epidemiji kuge u gradu 1691, poznate tradicionalno kao “kuga sluškinja”. Ova posljednja urbana epidemija Crne smrti u Dubrovniku dala je povoda za niz važnih pitanja, vezanih ne samo uz kužna žarišta i primjenu protukužnih mjera, nego i za pokušaj rekonstrukcije društvenih veza žrtava ove pošasti. Ista nas autorica u suradnji s Marinkom Marićem vodi u susret s Nikolom Boškovićem, ocem čuvenog isusovca, diplomata i znanstvenika Ruđera Josipa Boškovića. Svakodnevica ovog dubrovačkog doseljenika podrijetlom iz Orahova Dola istražuje se na temelju raznih vrela, među kojima uvelike i spisa Kaznenog suda, što govori o njegovoj prijekoj naravi, ali ujedno daje niz dosad nepoznatih podataka o njegovoj brojnoj obitelji.
Problematika povijesti kaznenog zakonodavstva Dubrovačke Republike u 18. stoljeću tema je još dva rada. Sličan pristup kao pri susretu s obitelji Nikole Boškovića izabrali su Antun Koncul, Radmila Šutalo i Ivana Lazarević, istražujući zapise Kaznenog suda u slučajevima kad su se kao počinioci kaznenog djela javljali članovi obitelji Valjalo-Kutlić. Razmotrivši godišnju i sezonsku distribuciju zločina, autori su pokazali ne samo vrste kaznenih djela u kojima su sudjelovali članovi obitelji, nego i činitelje koji su utjecali na njihov povrat zločinu. S druge strane, Ana Prohaska, Ida Gamulin i Irena Ipšić zajedno proučavaju institut kolektivne odgovornosti pred dubrovačkim kaznenim sudom u 18. stoljeću, tzv. “bližiku”. Bogato ilustrirajući svoje istraživanje nizom statističkih podataka, autorice dokazuju kako se prebacivanjem odgovornosti na lokalnu zajednicu (kad bi počinitelj nekog nedjela ostao nepoznat) u seoskim sredinama u gradskoj okolici poticalo jaču društvenu kontrolu i jačao preventivni učinak protiv prijestupa.
Drugi svezak Anala u većoj mjeri ističe teme iz kulturne povijesti. Pažnju Slavice Stojan privukao je kulturni krug Luke i Miha Sorkočevića, glazbenika, pjesnika i diplomata s kraja 18. stoljeća. Ljepota njihova duha i nezaboravna druženja u salonima otmjene gospode živjela su u uspomenama suvremenika naraštajima kasnije, nadilazeći svojim širokim duhom krute nametnute okvire novih državnih tvorevina nakon sloma Republike. Poseban doprinos povijesti umjetnosti pak nude Vinicije B. Lupis i Sanja Žaja Vrbica, vodeći nas sigurnom rukom kroz atelier slikara Gabrijela Jurkića (1886-1974) koji je 40 godina redovito pohodio naš grad, prijateljevao s Florom Jakšić, Markom Rašicom i don Nikom Zlovečerom, a te je susrete oplemenio značajnim fundusom dosad nepoznatih slika, pohranjenih u javnim, crkvenim i privatnim zbirkama Dubrovnika i okolice. Kulturom riječi u crkvenom miljeu bavi se Relja Seferović, predstavivši ovom prilikom isusovca Stefana Antonija Morcellija, darovitog latinskog pjesnika i govornika koji se u mladosti istaknuo kao nastavnik u Collegium Rhagusinum, ali je kasnije s mnogo takta odbio poziv svojih nekadašnjih učenika da postane dubrovački nadbiskup u osvit 19. stoljeća.
Ako je njegova odluka bila dijelom isprovocirana složenim međuljudskim odnosima, problematici obiteljskih odnosa ovdje su na poseban način pristupili Vedran Stojanović i Nella Lonza, istražujući krsna kumstva u Dubrovniku 18. stoljeća i baveći se odnosom između djece, roditelja i kumova kao svojevrsnim čvorovima društvenih mreža. Svoje analize temelje na podacima o točno 110 krštenja iz matičnih knjiga grada Dubrovnika za 1770. godinu. Srodnu tematiku razmatraju Ariana Violić Koprivec i Nenad Vekarić, istražujući tko su bili krsni kumovi katolika u Dubrovniku 1870.-1871. Također ističući matične knjige kao vrela, autori minuciozno prikazuju stanje u dubrovačkoj župi Grad kao reprezentantu gradskog naselja, ističući da je rad nastao kao projekt u sklopu doktorskog studija “Povijest stanovništva” na Sveučilištu u Dubrovniku. Franko Mirošević zahvatio je pak u znatno kasnije razdoblje, u vrijeme Drugog svjetskog rata, baveći se svakodnevicom u Velikoj župi Dubrava od kapitulacije Italije do kraja 1943. godine i nastavljajući time dosljedno seriju svojih radova započetu u ranijim brojevima časopisa. U ovom iscrpnom pregledu ratnih zbivanja napisanom na bogatom arhivskom gradivu koje se uglavnom nalazi u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu autor dokumentaristički oslikava patnje stanovništva i uzaludna nastojanja tadašnjih vlasti da ih ublaže. Drugi svezak Anala završava zanimljivim prilogom Joška Sindika i Marijane Briški, prethodnim priopćenjem o različitosti percepcije simboličkog značenja vode, navodeći rezultate ankete sa 136 sudionika iz cijele Hrvatske o različitim značenjima koja oni sami pripisuju vodi.
Uz tradicionalno bogatu rubriku “Osvrti i kritike”, s desetak prikaza novih (pretežno međunarodnih) izdanja, objavljeno je i sjećanje Mare Marić na gospara Bruna Šišića, zaslužnog krajobraznog arhitekta i dugogodišnjeg voditelja dubrovačkog Centra za povijesne vrtove i razvoj krajobraza, dok Lovro Kunčević potpisuje zahvalu povjesničaru Bariši Krekiću, doajenu dubrovačke historiografije, na dragocjenoj donaciji knjižnici Zavoda za povijesne znanosti, darujući joj više stotina rijetkih naslova iz osobne biblioteke.
Anali su časopis koji postojano jača svoj utjecaj i postaje ne samo prepoznatljiv među domaćim i stranim istraživačima, pojedincima i ustanovama, nego i dominantan kad je dubrovačka povijest u pitanju. Sve jača suradnja sa Sveučilištem u Dubrovniku uz afirmiranje novih istraživača vodi ka otkrivanju novih tema i interdisciplinarnih pristupa kojima se obrađuju. Te činjenice govore da je pred ovim znanstvenim časopisom, posvećenom prvenstveno istraživanju prošlosti, vrlo dinamična budućnost.
Relja Seferović