40 GODINA ‘LAPADSKIH TRATINČICA’ Naše pjesme nisu ‘ukrašene’ i ‘nježne’. One su uvijek direktne i iskrene

Ne bilo kakve tratinčice, već ‘Lapadske tratinčice’ slave ‘prvih’ 40. godina svoga djelovanja.

Proslavljeni lapadski bend, za kojeg po svojim obra­dama, ali i cijelom nizu autorskih pje­sama zna cijeli Dubrovnik, a podosta njih i izvan naših granica uskoro će veliku obljetnicu proslaviti, kako već drugo, nego koncertom u Revelinu u subotu 1. prosinca. Iako su svi ozbiljni, obiteljski i poslovni ljudi, ljubav prema glazbi, održala ih je sva ova desetljeća.

Prve dvije pjesme koje smo napravili bile su ‘Sve to živi u ženi’ i ‘Harač’. To su bile prve pjesme s kojima smo se predstavili publici. Jedna ljubavna pjesma i jedna pjesma sa socijalnom tematikom. Tada smo svirali u sadašnjem Pervanovu pokraj nekadašnjeg Kazbeka. Svirali smo i po udrugama i klubovima poput Zelene Naranče, Lazareti su tek počinjali, a Revelin je tada bio nedostižan. On je bio pojam ‘ozbiljnog mjesta’

Bend je, priznat će sami, prolazio turbulentna razdo­blja, međutim prijateljstvo Miša, Oli­vija i Ante nadmašilo je sve prepreke i sada ponosno slave svoj veliki, okrugli jubilej. U gustom životnom rasporedu četiri člana benda Mišo Miljak, Olivijo Bobić, Ante Biočina i Frano Greguš našli su vremena za DuList i podijelili s nama svoju dugogodišnju priču o pri­jateljstvu i rock ‘n’ rollu.

Vas četiri mladića ste na sceni 40 godina i sada ste jednako glasni i mladi kao što ste bili i davnih 70ih kada ste tek počinjali. Uspjeh je to kojim se malo tko u svijetu glazbe može pohvaliti. Koja je tajna vječne mladosti ‘Tratinčica’?
Frano: Lapadske tratinčice su priča o prijateljstvu. Za naš bend vrijedi: ‘Više tijela, jedna duša’.
Olivijo: Imali smo brojne članove kroz naših 40. godina, ali uvijek su ostajali oni s kojima smo se slagali i jednako ‘vibrirali’. Jednostavno povezanost nije stvarna ako se ne slažemo.
Ante: Originalni članovi se znaju doslovno cijeli život, a to je preko 50 godina. Takva duga povezanost je doi­sta rijetka i veliki dio svega toga je naš bend. Nikada nismo htjeli biti komer­cijalni i to nam je vrlo važno. Snimili smo dva albuma, ali više za naše prija­telje nego široku publiku.
Mišo: Tijekom godina primijetili smo da živimo u društvu koje te prisiljava da budeš korisnik nečega, a ne krea­tor. I to je ono što je oduvijek bila naša želja, da potaknemo ljude da budu pro­duktivni da stvaraju i da se ne boje biti kreativni, o čemu god se radilo.

Kako ste došli do toga da jedan istinski hard rock sastav dobije ime jednog od najnježnijih cvje­tova? Koja priča stoji iza cvjetova iz Lapada koji su toliko neodoljivi da su jednostavno morali biti naziv benda?
Mišo: Imaju, imaju. Jasno je svima da je to neuobičajeno ime za jedan hard rock sastav. Tada kada je bend nastajao u Lapadu nije bilo izgrađeno ni ‘deset posto’ Lapada kakvog vidite danas. Mi smo bili djeca koja su uglavnom sama sebe učila glazbi i trebao nam je naziv. Lapad je bio prepun zelenih površina na kojima su tratinčice rasle posvuda. A morali smo naglasiti da su baš te tra­tinčice ‘Lapadske’ jer je tada kao klin­cima bilo vrlo važno iz kojeg si kvarta. Djeca Gruža i Lapada oduvijek su se nadmetali i mi nismo bili iznimka. Tada si jednostavno morao naglasiti iz kojeg si kvarta. Interesantno je recimo kako se ljudi naročito iznenade kada prvo pročitaju naše ime, a iza toga nas čuju. Ta suprotnost uvijek izazove reakciju. Upravo na taj specifičan zvuk koji smo gradili godinama odlučili smo se za jednu novu odluku. U posljednje vrijeme smo počeli obrađivati pjesme popularnih pjevača u ‘našem’ Rock n’ roll stilu, dobili smo puno pozitiv­nih reakcija na tu odluku i pripremili naš koncert u Revelinu. S nama će na rođendanskom koncertu biti i naši pripar iznenađenja za sve koji dođu na jatelji poput Buca, Klape Ragusa, Nana Vlašića i Tobogana. Bit će to večer za pamćenje! ­

No, vratimo se sada na trenutak u 70te godine. Tinejdžeri iz Lapada tek ulaze u svijet rock ‘n’ rolla. Gdje ste nastupali, pred kojom publi­kom i s čime ste joj se predstavili?
Mišo: Prve dvije pjesme koje smo napravili bile su ‘Sve to živi u ženi’ i ‘Harač’. To su bile prve pjesme s kojima smo se predstavili publici. Jedna lju­bavna pjesma i jedna pjesma sa soci­jalnom tematikom.
Olivijo: Mišo je napisao te pjesme, a i evo kako je bilo tada tako je i danas. Pjesma ne može proći dok se svi čla­novi benda ne slože.
Ante: Tada smo svirali u sadašnjem Pervanovu pokraj nekadašnjeg Kaz­beka. Svirali smo i po udrugama i klu­bovima poput Zelene Naranče. Laza­reti su tek počinjali, a Revelin je tada bio nedostižan. On je bio pojam ‘ozbilj­nog mjesta’. No Lazareti su bili mjesto za rokere i u njima su svirali ‘Azra’, ‘Leb i sol’ i brojne druge ‘face’ na sceni tada.

Vaše pjesme od zvuka do tekstova imaju stil koji je specifičan baš za vas i to je nešto što im je oduvijek davalo jedan poseban šarm. O čemu ste progovarali kroz svoje pjesme i čime se one bave, je li riječ o nekom protestu ili buntu?
Ante: Nikada nismo htjeli biti komerci­jalan bend. On je nešto u čemu mi uži­vamo i zabavljamo se, pa su tako i naši tekstovi uvijek bili neki komentar na nešto što nas muči ili neko iskustvo iz
naših života. Tekstovi nisu ‘ukrašeni’ i ‘nježni’ oni su uvijek direktni i iskreni, naravno danas takva nedorađenost nije privlačna masama kojima se ser­viraju savršene ljubavi i zalasci sunca.

Inspiracija Vam dakle dolazi iz osobnog života. Koja su to isku­stva i nezadovoljstva mučila dubro­vačke rockere?
Mišo: Inspiraciju za pjesme najviše vučemo iz vlastitih života i svakod­nevnih situacija. Pjesma ‘Autoce­sta’ tako govori kako sačuvati živu glavu na njoj. Budući da je Dubrovnik poznat po tome da morate ‘pomoliti krunicu’ da sletite s avionom na aero­drom. Naravno, ako se to uopće dogodi i ne završite u Splitu. Tako je nastala i pjesma ‘Avioni’ koja se bavi našim iskustvima.
Olivijo: Sve su to stvari koje osjeti i naša publika i razumije ih jer su se susreli sa svim tim iskustvima koje smo uglazbili. Pjevamo tako o aerodromima i autoce­stama, ali i o ženama i ljubavi.

Nekada se činilo gotovo nemoguće naći se na probi  

Kao što se nogomet ne može igrati bez lopte, ne može ni proći kon­cert bez da zasvirate ‘Dođi u Lapad’. Koji kontekst stoji iza neslužbene lapadske himne koju publika uvi­jek zdušno pjeva?
Mišo: ‘Dođi u Lapad’ je pjesma koju jednostavno uvijek moramo svirati. Vidite kada ljudi govore o Dubrovniku prva im je asocijacija povijesna jezgra i Stradun, dok Lapad ima povijest usko vezanu uz nastanak cijelog Dubrov­nika, a nema takav tretman. Smatrali smo, budući da smo svi mi u bendu Lapađani kako to treba promijeniti i došli smo do ideje kako Lapadu dati veću pozornost. Nama je Lapad uvi­jek bio vezan za opuštanje i žene pa je naravno onda morala biti i ljubavna pjesma.

Rock u današnje vrijeme ne uživa istu popularnost koju je nekada imao, a mladi se okreću ‘nekim novim žanrovima’. Mislite li da za rock više nema mjesta?
Olivijo: Sve je teže ovih dana okupiti ekipu za rock. Sve manje mladih inte­resira takva glazba. Rock n’ roll je uvi­jek bio vezan uz glazbu i uz tekstove pjesama. U današnjem užurbanom načinu života ljudi sve manje vremena posvećuju tekstovima i njihovim zna­čenjima. To se odražava na glazbu i ukusi većine ljudi se promijene. Sada mladi mahom slušaju puno različitih žanrova i različite glazbe.
Mišo: Glazba se uvijek prilagođavala i svojoj publici nudila ono što žele, nekad i kada nisu svjesni da to žele. Sada vlada konzumerizam i u teš­koj svakodnevici ljudima treba nešto veselo i nešto o čemu neće razmišljati. Pojavila se tako i ‘narodna’ glazba koju mladi vole. U njoj ima nešto, voljeli je vi ili ne, što se u toj glazbi njima sviđa. Tako je oduvijek bilo i mislim da se ljudi previše fokusiraju je li ‘tisuća’ ili ‘hiljada’ u tekstu pjesmi, a ne vide da je to glazba za nekog kome je pun kufer filozofija i teških tema i samo hoće pobjeći od toga. Ljudi također obra­ćaju previše pažnje na same sadržaje poruka, a sve se manje brinu kako ljudi tu informaciju interpretiraju.

Dođi u Lapad’ je pjesma koju jednostavno uvijek moramo svirati 

Kroz duga četiri desetljeća zasi­gurno ste skupili brojne priče, aneg­dote i iskustva. Postoji li jedna od njih koja vam se urezala u pamće­nje, koja će uvijek izvući osmijehe na lica bez obzira koliko je puta ispričali?
Olivijo: Kroz četrdeset godina naravno da je bilo svakakvih situacija, ali evo sjećamo se jedne s našim tadašnjim bubnjarem Antom Biočinom, od milja zvanim ‘Gringo’. Svirali smo na bini za Rock Paradu u Lazaretima, te smo imali generalnu probu za nastup. Baš tada ušetao je u prostoriju bub­njar Bijelog Dugmeta. Budući da smo svi tada bili klinci Gringa je uhvatila strašna nervoza jer je vidio jednog od svojih idola u publici. U jednom tre­nutku samo više nismo čuli bubnje. Kada smo se okrenuli vidjeli smo da je pao u nesvijest i iza bine. Nismo ga mogli skroz probuditi pa smo ga tre­bali iznijeti van iz Lazareta. Budući da je kako i sam kaže ‘oduvijek bio velik čovjek’ nismo ga mogli iznijeti vani tek tako. Morali smo izvući velike drvene palete iz šanka i na tome ga iznijeti iz Lazareta.

Frano, progovorio si jednu reče­nicu cijeli razgovor, a sviraš u bendu. Budući da si se posljednji pridružio bio bi red da nam ispričaš kako si ti uspio doći do Lapadskih tratinčica?
Istina ja sam najmlađi pa stvarno ne mogu govoriti o stvarima prije svog vremena, ali ću vam zato ispričati kako sam nenadano postao dio priče Tratinčica. Moj otac pjeva u klapama i jedne večeri u goste nam je došao prijatelj i tenor Kruno Težak. On je vidio mene kako ‘tamburam’ po gitari na kauču i rekao mi ‘Ti bi mogao svirati u bendu!’. Predložio mu je našeg Miša i njegov bend. Ja sam se mislio ‘pa gdje ću ja sad s njima svirat, ne mogu ja to’. no, smogao sam hrabrosti i pri­stao. Mišo kakav je, čim sam ga zazvao nagovorio me da dođem odmah sutra­dan na probu benda. Tu priča završava, odnosno počinje jer samo nakon jedne probe smo ‘kliknuli’ i znao sam da je to to. Uklopio sam se bez problema i vrlo je zanimljivo da svi članovi dolaze iz građevinskih profesija, možda se baš i zato dobro razumijemo.

Spomenuli smo kako ste svi poslovni i obiteljski ljudi. Ne treba biti znanstvenik kako bi se zaklju­čilo da je pronalaženje balansa između svih tih obaveza vrlo teško. Kako balansirate glazbu, probe, obitelj, posao i sve druge obaveze od kojih čovjek ne može pobjeći?
Ante: To je oduvijek bila svojevrsna prepreka. Svi mi imamo svoje poslove i obitelji i kroz 40 godina bilo je raznog rasta i raznih padova. Nekada je izgle­dalo gotovo nemoguće naći se na probi. No mi nismo profesionalci, nama su prijateljstvo i druženje na prvom mjestu. Kada imate tako veliku lju­bav prema nečem i kada vam je toliko dugo u životu uvijek za to nađete vre­mena. To nije obaveza ni stres, samo dobra zabava.
Mišo: Našli smo prostor za svoj bend kada smo se ponovno okupili i doslovno uživamo. Netko ide na kave, netko ide u šetnje, netko igra košarku a mi se bavimo našom starom ljubavlju Rock ‘n’ Rollom.

NASTALI KRAJEM 70-IH
Rock iz nekog drugog doba
Bend je nastao krajem sedamdesetih godina, čak mislim da prvi nastup bilježimo 1977. Originalni članovi benda su Mišo Miljak, Olivijo Bobić i Ante Biočina, nekih mje­sec dana kasnije pridružio nam se Željko Delić, kojeg još uvijek smatramo članom. U toj postavi djelovali smo par godina. Tijekom godina imali smo različitih članova koji su u bendu ostali ovoliko ili onoliko, i svi oni također čine priču ‘Lapadskih tratinčica’.

Trenutno s bendom nastupaju Mišo Miljak (vokal), Ante Biočina (vokal), Olivijo Bobić, Miro Oberan (bubnjevi), Vladimir Ivičević (solo gitara) i Frano Greguš (ritam gitara). Naravno moramo spomenuti i našeg Karmela Mimicu koji ne svira, ali je s nama cijelo vrijeme, snima naše probe i fotografira nas. On je naš najvrjedniji član, a povrh svega prijatelj.

GLAZBA JE INOVACIJA
‘Smatrali smo Rap bezveznim’
Mišo Miljak: Danas je vrlo izazovno raditi glazbu. Uvijek je na vrhu završavao onaj koji je inovativan i prilagođava se, a došlo je do toga da glazbenici sve više posežu za što šokantnijim promjenama i provokacijama ne bi li uspjeli. To nije loše jer često nešto što je u trenutku neshvatljivo i neobično završi kao nešto ispred svog vremena. Dobar primjer je bila pojava Rap glazbe. Kada se pojavila smatrali smo je bezveznom, nedorađenom i amaterskom, no što smo više naučili o tome koliko truda ide ne samo u glazbu, već i tekstove. Kada shvatite svijet u kojem je nastala ta glazba i na koji način, onda shvatite njenu vrijednost. Tako uvijek bude sa stvarima koje su ispred svog vremena.