Rođen sam na Igrama. Moj otac Arslan je na njima radio 40 godina. Odrastao sam na Ljetnoj pozornici i tamo živim – govori Senad Čobić Đeki, voditelj transporta i montaže Dubrovačkih ljetnih igara dok sjedimo s njim na tribinama posljednje festivalske premijer Grižula. Doista, malo tko u Gradu ne poznaje Đekija. Priča se kako je njegov otac bio vozač kakvim se vještinama malo tko mogao pohvaliti. Znao je on smotati volan i kroz ulicu se provući u centimetar, a naš sugovornik još zarana krenuo je njegovim stopama i reći će ‘još malo naprijed’.
Od pijeska do palače
– ’80.-e godine počeo sam raditi kao kurir, od ’81. sam radio na transportu, a ’86. sam stalno zaposlen u tehničkoj službi – tumači nam ovaj dugogodišnji zaposlenik Igara i čiji sin Kiko je ovdje započeo svoj poslovni put. U tom razdoblju Đeki je stekao dovoljno iskustva da danas bez ustezanja uz kolege iz tehnike i rasvjete može savjetovati redatelje kada odluče gdje u Dubrovniku žele napraviti predstavu. U proces njena nastanka, tumači, uključen je od početka. Uz dogovor mogu napraviti sve – od pijeska do palače, smije se komentirajući. Do sad nije bilo nauma u kojem nisu uspjeli.
Prisjeća se broda Santa Maria koji je dopremljen u Grad za potrebe Kolumba ’70.-ih. Plovio je oko Lokruma i pristao u Porat. Ove godine, međutim, autorski tim sa svojim prohtjevima bio je osobito skroman. Intervencije u prostor bile su rijetke, a sve u skladu sa smanjenim budžetom. Samo održavanje festivala, ističe Čobić, bilo je upitno. S onoliko koliko su imali, mišljenja je, napravili su se dobar programi. Unatoč prorijeđenim sredstvima, u njegovom sektoru organizacija posla ostala jednaka. Međutim, radili su s manje ljudi.
– Bilo je dosta napornije. Sad nas je 17, a prijašnjih godina bi ukupno angažirali 80-ak ljudi. Naša dubrovačka mladost na svojim leđima poteže sve – od sastavljanja tribina, nošenja rasvjete, garderobe i rekvizita s tim da se istovremeno trebalo raditi na nekoliko mjesta – priznaje nam ovaj Dubrovčanin i pokazuje na tribine na kojima bi u normalnim uvjetima sjedalo 500-injak gledatelje, a ove sezone zbog socijalne distance ih je bilo te oko 150. Ipak, napominje, više je domaći čeljadi bilo na predstavama.
– Oduševilo me kad sam vidio da je dosta naših kupilo kartu što znači da ni u sred ove krize nisu izgubili interes za kulturu. Neki političari kažu kako nam ona nije potrebna, ali čovjek je i u špiljama crtao. Nije život tek puko preživljavanje – dodaje Senad Čobić Đeki koji još uvijek pamti Grižulu od prije 40-ak godina. Tada u režiji Joška Juvančića Jupe glavnu ulogu utjelovio je Špiro Guberina, a njegovu družicu Omakalu Marija Kohn. Drago mu je što se i na ovim, 71. Igrama, sukladno tradiciji, prilika dala mladima.
– Lijepo to izgleda – spoj staroga i mladoga, odnosno iskusnog i onih koji tek dolaze – govori i priča kako ne postoji lokacija izvedbe gdje njegova služba nije intervenirala. Danima su, primjerice, na Lokrumu s bravarima elemente scenografije prilagođavali kamenu jer se on ne smije oštetiti ili nagrditi. Na Jezuite dopremili su stupove visine osam metara s kojima je bio pravi izazov navegavat kroz gradske ulice. Na Minčetu su odnijeli silne kubike pijeska, no kao osobito težak zadatak još iz mladenačkih dana pamti nošenje klavira na Lovrjenac.
– Lovrjenac je najzahtjevniji zbog skalina – komentira Đeki. Nema prepreka koje nisu savladali. Kosta Spajić, citra, svojedobno je rekao kako samo najbolji dolaze na Dubrovačke ljetne igra, a to pravilo vrijedi za sve – od meštra do glumca. Pri obavljanju posla, zbog kojeg ljeti dnevno rade i do 17 sati, olakotnu okolnost predstavljali su im dobrosusjedski odnosi sa stanovnicima povijesne jezgre te tamošnjim ugostiteljima. To se nažalost, negoduje, promijenilo. Postali smo velika trpeza s koje svi žele ugrabiti svoj komad.
– Oni stariji koji drže kafiće i restorane su nam uvijek išli na ruku. Međutim, ovim ugostiteljima s novim tradicijama što su jučer otvorili sve smeta. Misle samo na novac, a ne razumiju da taj novac donose i Igre. Zna se da je uvijek 10. srpnja i 25. kolovoza Grad bio najpuniji. Već dan poslije bio poluprazan. I turisti su nezadovoljni. Govore mi prijatelji koji rade na cruiserima da se žale da budu četiri ure u Dubrovniku i ne vide ništa. Dođu na Stradun i sudaraju se jedni s drugim – iznosi naš sugovornik i ističe ako je epidemija koronavirusa ‘prst Božiji’, trebamo poslušati upozorenje.
Igre su velika obitelj
– Stari kažu: ‘Nije svako zlo za zlo’. Ovakvu situaciju smo imali prije 20 godina i onda smo se hvalili s deset tisuća turista. Sad ta brojka ne znači ništa. Eto do čega smo došli – odmahuje glavom i preskače na veselije teme, a to je svakako bogatstvo scenografije koje Ljetne pozornica skladišti već više od sedam desetljeća. U samim začetcima festivala ona je ovdje i nastajala, no danas, tumači nam, na Igre dolaze 60 do 70 posto gotove predstave za koje se scenski rekviziti posuđuju bilo u teatru Marina Držića ili Zagrebu. Ipak, pronađe se koji vrijedni ulov poput grdosije Herakla iz 1974.
– Moj otac dovezao ga je iz Zagreba starim Fordovim kamionom i ljudi su ga po putu zaustavljali jer je djelovao jako težak kao da je od kamena, a zapravo je od plastike. Ima 3 i pol metra. Mnogi se fotografiraju s njima. Postao je atrakcija sam po sebi. Tu je i prijestolje Stare dame koja se igrala u Radeljeviću te seđeta – nosiljka koja se koristila u Trilogiji 1981. – objašnjava nam voditelj transporta i montaže Dubrovačkih ljetnih igara. Dragocjeniji od predmeta i jednako dugovječna su poznanstva i prijateljstva koja je zahvaljujući angažmanu stekao na pretek.
Od djetinjstva bio je okružen ondašnjim ravnateljima, umjetnicima i, naravno, majstorima. Sjećanja je na pretek. Njihova tvrtka, zaključuje, zapravo je jedna velika obitelj. Trenutnu intendanticu Doru Ruždjak Podolski je upoznao kad je došla raditi kao asistentica. S njenim prethodnikom Krešimirom Dolenčićem sreo se još 1981. na sceni Hekube koja je bila odskočna daska za mnoge tada mlade hrvatske glumačke nade, a danas doajene glumišta poput Doris Šarić Kukuljice, Alme Prica, Urše Raukar, Anje Šovagović, Vilima Matule, Zijada Gračića, Sretena Mokrovića, neprežaljenog Predraga Vušovića…
– S Pređom je uvijek bilo anegdota. Bio je jedinstven. On nije morao reći ni riječi. Svojim licem i mimikom bi napravio čudo. Ne volim kad se ljudi uspoređuju, ali nastavak Izeta Hajdarhodžića je bio Pređo. Tko bi njega mogao naslijediti, ne vidim. Možda je to jer sam za njega sentimentalno vezan. Ja sam radio u tehnici kad je on s Lerom nastupao. Fali taj čovjek! – sjetno, ispod glasa, priča Đeki. I redatelj Paolo Magelli bio je akter jedne od dogodovština koje se rado spominje.
– Režirao je Ptice na Medarevu i svaki dan je pomalo sjeckao šumu. To je vrtlaru pošlo na živce pa je na kraju ispilao cijelu. Kad je Magelli popodne došao i to vidio, poludio je. Morali smo grane spajati žicama i napraviti kulisu da se ne vidi što je napravio – prisjeća se. S dragošću ističe i prijateljstvo s ovogodišnjim dobitnikom nagrade Orlando Radom Šerbedžijom kojeg od milja naziva Pilar. Godište je njegove kćeri Lucije te njihovo poznanstvo seže još u vremena kad je kao Hamlet s festivalskim ansamblom u Gradu boravio 45 dana.
– Glumci su onda živjeli s nama. Radili bi po 12 ura. Prije par godina došao je zbog Kralja Leara. Šetali smo po Cavtatu, sjetio me se i pričali smo kao stari prijatelji. Kod njega nema razlike – glumac i tehnika. Ono što me oduševilo je što mu jednako prilaze stari i mladi ljudi. Jedna djevojka zatražila ga je autogram i on se bez problema ustao iz restorana i s njom fotografirao. U društvu takvih shvatiš kako su veliki ljudi jednostavni. Mnogi bi se trebali ugledati na njega – zaključuje Senad Čobić Đeki kroz čiju službu su prošle generacije mladih Dubrovčana.
Danas su oni doktori, odvjetnici, razni poslovnjaci i s radošću pamte, među ostalim, druženja koja je za njih svake godine organizirao pred sam kraj festivala. Od tonca do hostesa – svi bi se okupili na jednom mjestu kako bi nazdravili još jednoj uspješnoj sezoni manifestacije. Iskustvo Igara, podvlači Đeki, itekako će im u životu poslužiti. Istina, iznosi, dnevno bi zaradili tek 50 kuna dok bi onaj komu su roditelji vlasnici apartmana za prenošenje prtljage s Ploča na Pile u špag pospremio 200. Ipak, biti dio festivalske familije ima svoju draž jer doista, šali se, ‘tko nije plivo u Juga, balo u Linđa ili radio na Igrama k’o da nije iz Dubrovnika’.
Dugogodišnji član Moto Klub Libertas Riders-a; Nema humanitarne akcije kojoj se nismo odazvali!
Senad Čobić Đeki potpredsjednik je i kluba Moto Klub Libertas Riders koji djeluje već 20 godina. Ovo udruženje gradskih motorista okuplja 30 članova među kojima su i dvije žene. Iako u popularnoj kulturi prevladava mišljenje kako su bajkeri opaki momci, u Dubrovniku nema humanitarne akcije, objašnjava Đeki, na kojoj ih barem ne bude stotinjak. Svoje prostore, nažalost, nemaju pa se tako okupljaju u njegovoj garaži, kafićima Roxy i Bajkers. Nedostaje im i vježbalište, zbog kojeg, komentira mladi momci nakon što kupe skuter najčešće završe u gipsu ili na osmrtnici. Upravo je zato važno postojanje kluba da im ukažu na opasnost koje ljubav prema velikim brzinama nužno nosi jer, napominje naš sugovornik, ni Valentino Rossi nije najbolji zato što je, eto tek tako odlučio voziti motor. Iza njega su mukotrpni sati vježbe i padovi.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 26. kolovoza 2020.