Najuspješniji automobilistički klub u Hrvatskoj obilježava 30 godina svoga postojanja. Riječ je o Auto klubu Dubrovnik Racing koji je osnovan sad već davne 1993. godine. Rođendansko slavlje obilježit će bogatim programom na Brsaljama, ali i tradicionalnom brdskom utrkom, 23. Nagradom Dubrovnika! Uz ovaj veliki jubilej, povijest kluba i sjećanja protresli smo s nekadašnjim vozačem, danas sportskim direktorom ovog dubrovačkog automobilističkog kluba Nikšom Stahorom.
Kako je sve počelo?
Do Domovinskog rata djelovali su u sklopu Auto moto kluba Proleter. —Sve je to nestalo u vihoru rata, pale su granate i od toga na kraju nije ostalo ništa. Neka su se auto moto društva u pojedinim gradovima privatizirala, ali to se u nas nije dogodilo. Došla je 1992. godina kad smo trebali izaći na jednu trku. Kako smo svi bili u ratu, u to smo vrijeme morali dobiti potvrdu Ureda za obranu da bismo izišli vanka. Čikor i ja došli smo na Grobnik, a meni je Niko Pulić dao njegovog fića za voziti. No, nismo mogli voziti za taj naš klub pa smo Dubravko i ja potpisali i vozili za Matulje, a Niko Pulić za Auto moto klub Split. Tada smo shvatili da moramo nešto napraviti, vidjeli smo da ćemo ‘gristi’ i da ćemo imati neke rezultate pa smo osnovali klub – prisjeća se početaka Nikša Stahor. Iako je prvotna ideja bila da se klub zove Libertas, u to je vrijeme klub morao biti vezan za neku tvrtku ili radnu organizaciju radi žiro računa i drugih stvari pa su Pulić i Čikor osnovali radnu organizaciju Čikor – Pulić. Pod tim imenom vozili su prve dvije godine svog postojanja.
—To su naši početci. Nije nas bilo puno. Bile su to ratne godine kad su ljudi razmišljali o drugim stvarima, o svojim kućama, ali mi smo kontaminirani tim benzinom. Uvijek nas je to držalo. Čak smo i u jeku rata samo o tome razmišljali – naglašava nam Stahor te se prisjeća kako su svoj mir u to vrijeme pronašli u lokalu Semafor na Vojnoviću kojega je držao povratnik iz Amerike. Bio je to, govori nam, specifičan lokal, netipičan za njih, ali su se tu sastajali.
‘Naš Dalaj Lama’
Nije mogao ne prisjetiti se pokojnog Dubravka Čikora, glavnog pokretača ovog kluba.
—On je naš Dalaj Lama, pokretač svega i zahvaljujući njemu ovaj klub je i opstao. Stalno su se stvarale nove generacije, ali je uvijek netko ostajao. Nije se nikad prekinuo taj niz. Bilo je i uspješnijih vozača kroz klub kroz ove silne godine, i onih koji su ostavili traga kao što su pok. Miro Urošević, pok. Miro Bračić, Niko Kušelj, Antun Kličan i mnogi drugi. Čikor je bio specifičan, on je bio pravi izbornik. Kad je Hajduk ostao bez Bokšića, morao je nastaviti igrati, kad reprezentacija ostane bez Modrića, morat će se nastaviti igrati. Tako je Čikor govorio da ako najbolji pođe iz kluba neće biti: Poslije mene potop. On je uvijek težio da od svakoga tko ‘grize’ stvori prvaka. Ubrizgao nam je taj natjecateljski duh pa nam mnogi klubovi, koji zabljesnu jednu sezonu, govore da se ne mogu boriti s nama – rekao je dalje naš sugovornik, koji se volana ostavio 1999. godine. No, ostao je uz klub.
—Dosta ljudi sa strane želi voziti za naš klub tako da nekad imamo i problema. Ne volimo baš dovesti nekoga tko je bio velika zvijezda. Više volimo dovesti nekoga kako bismo ga preodgojili. Imamo spartanski ustroj, malo je demokracije – kroz smijeh će Stahor te napominje kako klub ima kodeks kojega se svaki vozač i član kluba treba pridržavati. U suprotnom, ide kazna. Iskusio ju je, kaže nam, i on sam na svojoj koži, no naglašava: Ako si pogriješio, pospeš se pepelom i ideš dalje.
Utrke po gradu
Vratili smo se ponovno na same početke, na 1993. godinu kada ih je gonio Stahorovim riječima ‘bolesni’ entuzijazam. —Tad se aktiviraju Belohradski, Juraj Popović, dva brata Pendo, uz Čikora i Pulića naravno. I sam sam ozbiljno krenuo u tu sezonu. Te godine nam se baš nisu priključivali ljudi sa strane, taj je đir počeo poslije. Auto klub je stasao i mogli smo već tada Hrvatskoj pokazati da smo ozbiljni, i zagrebačkim klubovima, ali i Istri koja je tada bila jaka. Mi smo te godine krenuli žestoko, ali smo odmah htjeli biti i organizatori. Uspjeli smo u Dubrovniku, usred grada 1993. organizirati kružnu utrku. Ljudi su u to vrijeme bili željni svega, a ne nekog sportskog događaja. Činilo mi se da nije bilo osobe u gradu koja nije bila na toj trci – prisjeća se Stahor te dodaje da je čak vidio i svog đeda i babu na vratima kako prate utrku.
—To je bio takav doživljaj, ljudi su bili oduševljeni, a mi smo ‘zagrizli’. Organizirali smo je i 1994. godine, ali obrnuti krug. Vozili smo je i 1995. godine, no tada smo imali kobni trenutak, poginuo je naš prijatelj Dado Wiesner – ističe Stahor. Nakon toga odlaze u Konavle i to na pistu Zračne luke.
—Tamo je bio veliki odaziv ljudi, a nije tada bilo ovoliko aviona kao danas. Svi iz Hrvatske su uvijek voljeli dolaziti u nas te smo, unatoč okolnostima u kojima se grad tada nalazio uvijek nastojali biti dobri domaćini – govori dalje Stahor. Naravno, organizirali su i brdske utrke, a jedna takva čeka nas i ovog vikenda. Riječ je o 23. Nagradi Dubrovnika, Memorijalu ‘Željko Đuratović’, u znak sjećanja na tajnika ovog kluba koji je, naglašava Stahor, bio ‘Katica za sve’.
Ne počiva klub na jednom čovjeku
—Klub je jak onoliko koliko imaš puno važnih karika, ne mogu tu biti samo vozači. Imali smo Nika Pulića koje je bio tri puta prvak Europe, ‘one man show’, ali ne može klub počivati samo na jednom čovjeku. On je klub izreklamirao najviše svih tih godina, danas je osnovao novi klub sa svojim sinom, ali Niko je i dalje naš, tu je – pokazuje nam Stahor brojne fotografije po zidovima Franićevog DAS-a, gdje smo i pretresli, doduše, tek dio uspomena na proteklih 30 godina. Zadovoljan je što danas u klubu ima mladih vozača, ali je ponosan i na sve članove kluba, jer su svi do jednoga, naglasio je nekoliko puta, važna karika.
—Ima mladih vozača. Prije dvije godine uzeli smo maloga Radolu, znali smo kakav je vozač i kakvog je kalibra, a s njegovim smo ocem vozili svi prije. Njemu je samo trebao jedan ozbiljan klub za support za odvoziti cijelu sezonu.
—Imamo i Lasla Szasza, koji je 14 godina u klubu i 4 godine je apsolutni prvak države. To je iskusni lav, kojega smo doveli kako bi svojim načinom ponašanja kao najbolji pokazao da ne treba biti zvijezda da bi bio najbolji. Njegova skromnost je njegova velika vrlina. Iako ovaj sport ne trpi baš skromnost, ali on je baš takav, samozatajan tip na zalasku svoje karijere. Uvijek mu se veselimo i uvijek nam donosi nove stvari, nove tehnologije – priča dalje Stahor. Nije mogao ne spomenuti kako 30 godina nemaju svoj dom, tek jednu malu kancelariju u sportskoj dvorani.
—Jednom sam se našalio i rekao da ćemo onome tko nam napravi dom, staviti poster u prirodnoj veličini u naše prostore – govori nam.
Planovi
Za kraj se dotaknuo i planova.
—Cilj nam je dovesti utrku europskog značenja, takozvanu historic utrku. To su stariji vozači, malo stariji auti, ali dobro potkovani. To su ljudi koji odluče cijeli život voziti trke te je za njih Dubrovnik Bogom dan. Računamo to organizirati sredinom listopada, omogućili bismo im sedmodnevni boravak u prestižnim hotelima, a mogli bismo ih jedan dan odvesti na izlet u Konavle, drugi dan u Ston pa u Grad… – otkriva želje za budućnost.
—Hrvatska nam zavidi jer na tako malom prostoru imamo tako puno klubova. Bio to Dubrovnik, Konavle, Župa, Ragusa, mi smo jedan od najjačih stupova hrvatskog automobilizma. Mi smo homogeni, naravno svaki klub se bori za svoje bodove i što bolji plasman, ali imamo zajednički support oko svega. Nama je sad za ovu utrku Ragusa dala 6–7 sudaca, dvije šlepe… Kao da je njihova utrka. Niko Pulić organizira u Konavlima rally i koga god da zazove, svi će se odazvati – govori nam za kraj naš sugovornik Nikša Stahor.
Foto: DuList/Arhivske fotografije