Nakon što su u veljači proglašeni najboljim komunikatorima, dokazali su da mogu još i bolje. Oni su Christian Nikolić i Jadran Kapović, čudotvorci PR-a iz Hrvatske gorske službe spašavanja, čiju svaku novu, britku i genijalnu objavu jednostavno jedva čekamo.
Razgovarala Mia Njavro
Foto: Christian Nikolić i Jadran Kapović
Christian je iz Kule Norinske, trenutno živi u Stubici, a Jadran je iz Opuzena. Naše gore listovi telefonski se, kažu, međusobno čuju ‘više nego sa suprugama, materom i ćaćom’, a ideje dolaze iz ostavštine Alana Forda, Monty Pythona i ostalih humorističnih serijala, knjiga, priča uz koje su odrastali. Njih dvojica dio su Komisije za informiranje i analitiku HGssa i oni koji najčešće ‘updateaju’ društvene mreže. Reći će skromno kako ne treba u HGss-u izdvajati pojedince, no za ovaj broj, neće nam iz HGss-a zamjeriti, odlučili smo kroz njihovu akciju promovirati cijelu ekipu. Ako ste jedna od rijetkih osoba koja još nije čula za #deartourists, upoznajte Chrisa i Jadrana…
Svaka vaša objava nestrpljivo se čeka. Otkrijte nam, za početak, kako se stvaraju hashtagovi kojima izazivate osmijeh na lice i domaćih i posjetitelja?
Pratimo neprestano društvena događanja i akcije koje se događaju, a neke stvari možemo i pretpostaviti. Recimo, prema iskustvima od prošlih godina pretpostavljamo kako će puno ljudi dehidrirati, da će netko zaglaviti na planini, netko zapeti s ‘luftićem’ između Korčule i Orebića, kako već to ide s našim gostima. Sve zajedno smišljamo kao kampanju #deartourists, kako bi što više informacija poslali što širem broju ljudi… Ostalo je ili spontano ili jednostavno – nas dvojica se čujemo, kako nam što padne na pamet, pošaljemo u Komisiju na selekciju i onda se odluči ide li vanka s porukom ili ne.
Dok razgovaramo u tijeku je nekoliko potraga. Situacija je ove godine s traganjem i spašavanjem teža ili?
‘Veseli’ nas vikend iza nas i početak radnog tjedna. Imali smo nekoliko vrlo ozbiljnih akcija i, dok mi razgovaramo, u tijeku je nekoliko potraga. Iskreno, čini nam se kako i nije toliko teža godina, odnosno sezona, samo jednostavno ovakve stvari prije nisu bile predmet medijskih objava koliko danas. Dva su razloga tomu – puno više toga generalno o akcijama odlazi u medije, ne mislim samo na našu komunikaciju. Svi imaju smartphoneove u kojima poruka u par minuta ode ‘into the wild’. Mislimo da je akcija bilo i prije, ne više, međutim ili medijima nisu bile zanimljive ili se nisu mogle potvrditi, odnosno ne potvrditi službenim kanalima… Stvar je i u tome što sve više ljudi dolazi u Hrvatsku te sve više njih ima novaca kupiti različitu opremu, od glisera, skutera, ozbiljnih cipela pa do plamenaca (smijeh). Pomisle da, ako se kompletno obuku u alpinističke stvari, mogu ići ‘di oće’. Onda se osile u tome, zaborave na to da je ‘šminka’ super, ali da je voda na planini puno važnija. Tako se to dogodi.
Christiane, vi ste radili u reklamnoj agenciji? Koliko je to pomoglo širenju komunikacije ovog tipa?
C: Da, otkako sam u HGSS-u počela me zanimati komunikacija s medijima i javnosti te kako to iskoristiti. Zapravo, skužili smo kako ljudi baš i ne posjećuju naš web. Zapravo, mi radimo vrhunski posao, a nitko za to ne zna. Ne zna čak ni da smo volonteri, ni koliko nas ima… Ništa o nama, a mi imamo web i mislimo – pa to je to. Na kraju se ispostavilo da su jedini koji su posjećivali naš web novinari, koji apsolutno nisu imali o čemu pisati pa bi povirili da popune dnevno izvješće. To je realno. Vjerojatno smo zato našli najbolji kanal, najbolji način komunikacije da proguramo dalje ono što mi zapravo želimo poručiti, da to ide vani.
I je li ideja zapravo buknula ili?
C&J: Ideja nije odjednom buknula. Prije šest, sedam godina počeli smo analizirati i gledati što i kako bismo mogli iskomunicirati. Dobili smo ‘zeleno svjetlo’ od pročelnika i cijelog izvršnog odbora koji su nam jednostavno rekli ‘pa ne može naštetiti’. Otvorili smo Facebook, Twitter i YouTube kanal. U sva tri kanala smo počeli komunicirati, a na YouTube kanalu ima jako dobrih snimaka starih akcija i vježbi. Imate snimku stvarne akcije gdje je pozlilo čovjeku. To smo stavili čisto da pokažemo što radimo te jer se financiramo iz državnog proračuna i lokalne samouprave, pa moramo ljudima objasniti što je u pozadini priče – volonterizma.
I krenula je modernizacija. U kombinaciji s humorom kreirali ste sjajnu stvar.
C&J: Humor je najbolji način za doći do što više ljudi. Uvijek će postojati netko tko će se popeti na Biokovo u japankama. Ljuski mozak je čudna stvar, a psiha još čudnija. Ne znamo bježi li taj čovjek u japankama od svoje žene u maniri: ‘samo da ju ne slušam’, ali svakako ne možemo ‘ispraviti krivu Drinu’. No ono što možemo je informirati javnost, kako bi ljudi počeli shvaćati problematiku toga što radimo. Međutim, ljudska glupost je jedna svemirska stvar, neograničena. To ne možemo spriječiti, no ono što vam iskreno možemo reći jest da mi ne želimo ići u akcije, odnosno da nas nema po dva tri dana. I ne samo to, fora je u tome da vi imate ljude koji rade u tvrtkama i koji ne mogu dobiti slobodno da idu pomagati okolo jer im njihovi šefovi to neće dopustiti. Nije stvar poslodavca, nije ni njima lako, a ako im neki vrhunski varioc, krovopokrivač ili vodoinstalater mora otići negdje na potražnu akciju dva ili tri dana, to njemu nije baš jednostavno. A volonteri smo i želimo pomoći.
Poruke ipak dopiru…
C: Ipak. Naš stil komunikacije je prirodan. Odrasli smo uz Alana Forda i Monty Pythona, rock n’ roll, Azru i Pankrte. Samim time moj način komunikacije je takav, s kolegama i prijateljima, tu je i cinizam, ali i kanaliziranje frustracija. Humor nas drži kroz sve akcije. S druge strane, po pravilima struke – ako govorimo o odnosima s javnošću – osnova je ta da kad komuniciraš s nekim da moraš naći dobar kanal i dobar način komunikacije, jezik, i da poruka bude jasna. Mi smo ljudi zvuka, i kod nas se itekako prepoznaje cinizam i crni humor. Živimo u državi kakvoj živimo i kad ti News Bar postane stvarnost… (smijeh). J: U današnje vrijeme većina ljudi je non stop prisutna na Internetu, a informacije moraju biti brze, jednostavne i na neki način privući pažnju. A u moru suhoparnih najava i objava ovo je jedan od načina kako privući pažnju ljudi i u svaki post ubaciti jednu poruku. Nije stvar u tome što se šalimo i zezamo, nego ćemo na nekakav način pokušati te bitne poruke još dogurati do ljudi. C: Ako je bar jedan čovjek promijenio percepciju sigurnosti u prirodi i sigurnosti generalno, napravili smo dobar posao.
Mi kao turisti, kad idemo van, znamo da ne idemo na planinu u japankama…? Ili?
C: Postoje ljudi koji imaju mozak i koriste ga, a postoje i oni koji ga ne koriste. Bili vani ili u Hrvatskoj. Ako dođem u neku zemlju u kojoj je zabranjeno ovo ili ono i idem to raditi, onda je to s moje strane bahatost. Ako se vozite bez kacige 200 na sat, velika je vjerojatnost da ćete imati nezgodu, naime, da vas u toj brzini pogodi kakva buba u glavu, vi padate s motora. Ljudska glupost je beskonačan svemir i da se razumijemo – i naši ljudi to rade. No, ono što turisti vide kod nas mi vidimo svaki dan. Razvedenost naše obale i zidovi iznad mora, na kraju krajeva i Sveti Ilija, on je zapravo zid iznad mora, Biokovo, Velebit…
Zapravo, imate puno posla zbog ljepote naše zemlje, ali i privilegiju biti i raditi, volontirati u njoj?
C: To je ljepota naše zemlje. Da, HGSS ima tu privilegiju, jedni smo od rijetkih koji zaista u potpunosti znaju svoju zemlju. Obišli smo svaki pedalj. Na kraju krajeva i dragovoljac sam Domovinskog rata, priključio sam se obrani države, a sad u sigurno vrijeme isto tako pomažem ljudima. U HGSSu je jako puno dragovoljaca Domovinskog rata ili branitelja uopće. Mi kroz ovaj način nastavljamo dalje pomagati.
Svaka čast.
C&J: Ma da, i što se tiče rada, Slavonija nije isto što i Gorski kotar, Lika… Mi imamo sve. Kad krenete Hrvatskom, od Iloka do Prevlake, svakih šest kilometara imate drugačiju situaciju. I kako onda neće jedan turist doći i reći za Biokovo ‘a čuj, to je tu’ ili neki pijani mlađahni turist koji će doći i s Orebića zaključiti kako je Korčula eto odmah tu. A pedaline do Brača?
No sad ih pomalo, ali sigurno razuvjeravate?
J: Ljudi će se nasmijati, ali će im i ostati u glavi. Da, i dosta je bitno da se objave brzo šire. ‘Proshareat’ će se po dvije tisuće puta, što znači da će doći do zbilja velikog broja ljudi, a to je najbitnije. Što više ljudi poruka zahvati više ćemo utjecati na preventivu pa će možda netko krenuti na avanturu ili spreman ili odustati od nje, ako vidi da ne može.
Tu su i nova, ‘odlična’ prijevozna sredstva na moru – ‘pinki flamingosi’?
C: Znate što će biti najveći problem? Svaka osoba koja prati svjetske trendove itekako zna kako ti plamenci iduće godine više neće biti IN. I onda će oni ostati, a oni su plastika. Ta plastika će se ispuhati, zamotati se čovjeku na jarbol od jedrilice, nekome na motor ili na neku ili u neku životinju. Pričekajte samo neku jaču buru. To su te ostavštine moderne ‘hiperprodukcije’ i još jedan način za zagaditi našu obalu.