Moja polazna hipoteza za ovotjednu kolumnu bila je da ne postoji treći najprepoznatljiviji gitarski rif od početka novog milenija naovamo. Danima sam razbijao glavu i bivao sve uvjereniji u početnu pretpostavku da takav jednostavno ne postoji. Koristim termin ‘najprepoznatljiviji’ jer se može braniti činjenicama dok je s druge strane pojam ‘najbolji’ manjkav zbog toga što će svatko od nas imati svoj izbor temeljen na osobnim preferencijama.
Nije rock ‘n’ roll više dominantan glazbeni pravac i pretpostavljam da nakon svih silnih ‘Johnny B. Goode’, ‘(I Can’t Get No) Satisfaction’, ‘Back in Black’, ‘War Pigs’, ‘Enter Sandman’ ili ‘Spoonman’ nije lagan zadatak sročiti gitarske rifove, fraze ili lickove koji će postati simbolima generacija i potaknuti mlade da se prime instrumenta. Ali svejedno mi se učinila nevjerojatnom crna slutnja da se u posljednjih dvadeset godina nije pojavio bar još jedan gitarski rif koji bi se mogao svrstati u kategoriju globalno prepoznatljivih, onih koje će i usputni poznavatelj glazbenih prilika i trendova odmah identificirati i moći s odobravanjem klimati glavom ili treskati nogom, ako već neće headbangati ili pogati.
Pitao sam i svoje prijatelje na društvenim mrežama znaju li za takav i jesam li možda nešto propustio. Dio pristiglih komentara, ma koliko dobri bili, odnosio se na pjesme koje su nastale prije osvita novog milenija pa nisu uzeti u obzir, a među onima koji su zadovoljili postavljeni vremenski uvjet, bilo je hvalevrijednih pretendenata, ali nijedan od njih nije zadovoljio stati uz bok prvom i drugom najupečatljivijem rifu u zadnjih 20 i nešto godina.
Neću uopće pokušati razgraničiti koji je od dva gitarska rifa objavljena u rasponu od nepuna tri mjeseca bolji jer je to nemoguća misija. Oba su jednako zarazna i oba su tijekom 20 godina od nastanka narasla od odličnog rifa u sklopu izvrsne hit pjesme alternativnog rocka do stadionskih i festivalskih himni koje s jednakim žarom odjekuju u svakom kutku svijeta. ‘No One Knows’ američke rock grupe Queens of the Stone Age, nastale na pepelu stoner ili desert rock benda Kyuss, autorsko je djelo frontmena i gitarista Josha Hommea i nekadašnjeg stalnog pridruženog člana benda, danas nažalost pokojnog, Marka Lanegana.
Pjesma je kao prvi singl s njihovog drugog, platinastog albuma ‘Songs for the Deaf’ objavljena u studenom 2002. godine zaradivši i Grammy nominaciju za najbolju hard rock izvedbu u strogoj konkurenciji s ‘Aerials’ System of a Down i ‘All My Life’ Foo Fighters, u čije ruke je i otišla nagrada. Zanimljiva je bila okolnost i da se Dave Grohl te godine natjecao i sam protiv sebe jer je upravo on odsvirao bubnjeve na ‘No One Knows’, kao uostalom i na većini albuma. Baš kao i u slučaju drugog rifa u ovom izboru, zavodljivost QOTSApjesme krije se u njenoj jednostavnosti. Zarazni boogie rock gitarski fragment za kakav bi ubili čak i ZZTop ispod melodičnog pjevanja Josha Hommea i u kontrastu s rafalnom paljbom Davea Grohla, uz dobrodošle promjene u dinamici, bile su recept za uspjeh ove pjesme.
Za razliku od te pjesme na kojoj je sviralo i pjevalo petero ljudi, dobitnicu Grammyja za najbolju rock pjesmu 2003. snimili su samo dvoje – gitarist i pjevač Jack White i bubnjarica Meg White. ‘Seven Nation Army’ The White Stripes, garage rock revival benda iz Detroita, je blues-punk zvijer čiji se monstruozni temeljni gitarski rif prometnuo u temu koja se ‘pjeva’ na stadionima tijekom velikih sportskih natjecanja, nešto na što nijedan autor ne može utjecati. Ovaj globalni trend počeo je 2006. godine u Italiji i samo je rastao. Zanimljivo je i da se Jack White trebao natezati s izdavačima albuma (‘Elephant’, 2003.) kako bi se izborio da upravo ‘Seven Nation Army’ preuzme ulogu nastupnog singla. U vrijeme izlaska albuma The White Stripes su već probili granice mainstreama s prethodnim, trećim izdanjem ‘White Blood Cells’ pa su i očekivanja izdavača od nasljednika narasla.
Iako je Jack White bio u pravu razumljiva je bila bojazan izdavača jer u suštini pjesma nema refren. Sve je u gitarskom rifu – početnom koji glumi bas gitaru i najavljuje uzbuđenje koje dolazi, pa u onom oslobađajućem koji nadomješta refren i konačno središnjem, pojačanom sa slide gitarskim solom i fuzz efektom zbog kojeg zvuči kao službena himna četvorice jahača apokalipse na radnom zadatku. Bez pretjerivanja, gitarski rif ‘Seven Nation Army’ je ‘Smoke on the Water’ trideset godina kasnije. Ne treba zapostaviti niti simplificirano, ali efektivno bubnjanje Meg White koje pjesmi pruža potporu koja joj treba, odrješitu potmulu tutnjavu u pripjevu i lomljenje činela kad se Jack raspištolji u ‘refrenu’. Povodom 20. godišnjice albuma, u ožujku i travnju objavljena su remasterirana izdanja ‘Elephanta’ dopunjena snimkom nastupa grupe u Chicagu na turneji 2003., kada je bend bio u snažnom zamahu. A koje su pjesme koje sam prikupio kao prijedloge za titulu trećeg najprepoznatljivijeg rifa novog milenija provjerite na www. dulist.hr na video playlisti uz on-line verziju ove kolumne.
Foto: www.whitestripes.com