Ljetne avanture naših Sniježničarki i Sniježničara kao da iz izleta u izlet podižu ljestvicu. Nakon najviših vrhova Orjena, Bjelasice, Komova i Prokletija, ovog su se puta zaputili prema srcu Durmitora, na jednu od najatraktivnijih, ali i najzahtjevnijih planinarskih tura tog masiva.
Cilj su bili Mali Međed (2223 m), Veliki Međed (2287 m) i Terzin Bogaz (2303 m). Iako ova tri vrha nisu među najvišima na Durmitoru, njihovi strmi i izloženi usponi, brojni osigurani dijelovi staze i zahtjevan teren čine turu ozbiljnim izazovom i za iskusne planinare.
Petak navečer – ravno prema Žabljaku
Kako za dulji boravak na Durmitoru nisu imali vremena, njih 13 krenulo je iz Dubrovnika u petak kasno poslijepodne. Ljetne gužve na granici ovaj su put, srećom, izbjegli pa su do Žabljaka stigli za nešto više od tri sata.
Smještaj u Motičkom gaju već je gotovo tradicionalna baza Sniježničara. S jedne strane pogled puca prema Šljemenu i Savinom kuku, a s druge prema Ribljem i Vražjem jezeru te Sinjajevini.
Nakon večere i palačinki na žabljačkom štandu dogovoren je plan za sljedeći dan. Umjesto uobičajenog pristupa s Crnog jezera, odlučili su krenuti sa strane Savina kuka. Razlog je bio praktičan – parkiranje na ulazu u Nacionalni park stoji tri eura po satu, a za turu koja će trajati desetak do dvanaest sati trošak bi za četiri automobila i 13 planinara bio popriličan.
Mali Međed – prvi ozbiljan izazov
U subotu ujutro, oko pet sati, nakon kave kreću prema skijalištu Savin kuk. Kroz šumu vode prema stazi za Međede, a poznavanje terena koriste kako bi jednom neoznačenom prečicom skratili početni dio puta.
Jutarnji hlad šume dobro dođe, a putem ih prate jagode, borovnice i kupine. Nakon otprilike sat vremena izlaze na čistinu i dolaze do raskrižja s kojeg lijevo vodi put prema Terzinom Bogazu, a desno prema Međedima. Znaju da će se upravo ovdje vratiti nakon što naprave puni krug.
Na tom dijelu dobivaju i neočekivanog člana ekipe – psa kojemu su dali ime Miloš.
Uspon prema Malom Međedu u početku je blag, no ubrzo postaje strm i zahtjevan. Sipar i sitno kamenje otežavaju svaki korak, a na pojedinim se dijelovima staze napreduje gotovo „na sve četiri“.
Ubrzo postaje jasno zašto se ova kružna tura najčešće prolazi upravo u tom smjeru. Spuštanje ovakvim terenom bilo bi puno opasnije od uspona.
Na grebenu se otvara pogled prema Crnom jezeru i Crvenoj gredi, a nakon kratkog odmora ekipa stiže i na sam vrh Malog Međeda. Pogled je spektakularan – od Savina kuka, Šljemena i Miloševog toka preko Bandijerne i Bobotova kuka do Bezimenog vrha, Zubaca, Mininog bogaza i Planinice.
Ali za uživanje nema previše vremena. Najzahtjevniji dio ture tek počinje.
Sajle, stijene i – maksimalna koncentracija
Nakon Malog Međeda slijedi niz osiguranih dijelova staze. Sajle pomažu pri spuštanju i prelasku preko strmih i izloženih stijena, a ekipa dodatno pazi na dvije 12-godišnje djevojčice i četveronožnog Miloša.
Svatko se upoznaje s pravilima kretanja uz sajle i kreće se polako, jedan po jedan.
Staza između Međeda istodobno je nevjerojatno atraktivna i ozbiljno zahtjevna. Pogledi su impresivni, ali nema mjesta za pogrešku. Na nekim mjestima proklizavanje bi značilo pad od stotinjak, a kasnije i više stotina metara.
Nakon niza zahtjevnih dionica stižu do Velikog Međeda, gdje konačno slijedi nešto dulja pauza za marendu i kratki odmor.
Preko puta je Terzin Bogaz, ali do njega tek treba doći.
Još nekoliko osiguranih dionica vodi preko strmog i stjenovitog grebena. Miloš, na opće iznenađenje, većinu zahtjevnog terena prolazi bez većih problema. Jedino im nekoliko puta priredi dodatnu opasnost – kamenčićima koje gura niz stijenu prema ostatku ekipe.
Nakon spuštanja sa završnog dijela Velikog Međeda stižu na prijevoj.
Sedmero nastavlja prema Terzinom Bogazu
Umor se već osjeća pa se ekipa dijeli. Dio Sniježničara odlučuje preskočiti treći vrh i sačuvati snagu za gotovo sedam kilometara povratka do automobila.
Sedmero ih ipak nastavlja prema Terzinom Bogazu.
Uspon nije toliko opasan kao prethodni dijelovi ture, premda i ovdje jedan dio prolazi uz sajle, a završni uspon je poprilično strm. Na vrhu, dugom pedesetak metara i gotovo ravnom, čekaju ih novi pogledi na Durmitor i Veliki Međed u svoj njegovoj veličanstvenosti.
Slijedi povratak i ponovno okupljanje cijele ekipe. Na završnom dijelu pridružuje im se još jedan pas, kojemu daju ime Uglješa.
I tako ih je na kraju bilo 15.
Kilometar po kilometar dolaze do automobila. Od polaska je prošlo punih 12 sati.
Drugi dan – s planina ravno na feratu
Nedjeljno jutro prolazi uz doručak, kavu i dogovor kako iskoristiti put prema Dubrovniku. Prvotna je ideja bila Kapetanovo jezero iznad Nikšića i kupanje, ali duga vožnja mijenja plan.
Izbor pada na Pivsko jezero i feratu na rijeci Pivi, nedavno otvorenu atrakciju kod Plužina.
Dio ekipe ostaje na plaži Pivskog jezera, dok sedmero kreće prema ferati ispod Mratinjskog mosta. Riječ je o kružnoj turi dugoj oko 800 metara, koja dijelom vodi neposredno iznad rijeke, a uključuje i vertikalni uspon od oko 80 metara.
Za dvoje članova ekipe to je prvi susret s feratom pa im vodič na vježbalištu pokazuje osnovna pravila kretanja i korištenja opreme.
Potom kreću.
Najprije kroz šumu silaze prema Kaluđerskom vrelu, a zatim staza gotovo vodoravno prati Pivu. Tirkizna rijeka je tog dana posebno bučna jer je iz brane puštena voda. Nakon kratke pauze za fotografiranje na velikoj stijeni usred rijeke dolaze do početka vertikalnog dijela.
A onda – 80 metara iznad Pive.
Uspon je atraktivan i teško ga je opisati riječima. Jedan od vodiča snimio je dronom ekipu tijekom penjanja, pa će upravo te snimke najbolje pokazati koliko je spektakularan prizor.
Nakon svega – kupanje u Pivskom jezeru
Nakon ferate Sniježničari imaju osjećaj kao da su se tek zagrijali. Ili je, kako sami kažu, prethodni dan s tri durmitorska vrha ipak malo previsoko podigao ljestvicu.
Budući da su temperature i tijekom planinarenja bile između 28 i 30 stupnjeva, kupanje je bilo logičan završetak avanture. U Pivu, međutim, zbog jakog kurenta izazvanog puštanjem vode iz brane nisu mogli, pa su se pridružili ostatku ekipe na gradskoj plaži u Plužinama.
Voda Pivskog jezera bila je ugodnih dvadesetak i nešto stupnjeva – sasvim dovoljna za osvježenje nakon dva dana ozbiljnog planinarenja i ferate.
Od lokalaca su doznali i da je razina jezera, jednog od najvećih rezervoara pitke vode na Balkanu, pala za oko 20 metara u odnosu na prošlo ljeto. Jezero se nalazi na 675 metara nadmorske visine, a prema informacijama koje su čuli od mještana, dio vode koristi se za proizvodnju električne energije.
Durmitor se voli – i to sve više
Tako je završio još jedan ljetni pohod Sniježničara.
Drugi ovogodišnji posjet Durmitoru donio je potpuno drugačiji ritam: tri vrha u samo 36 sati boravka na Žabljaku, a zatim i feratu iznad Pive.
Prvi put su na Durmitoru popeli četiri vrha u četiri dana. Ovog puta tri vrha u jednom danu – i to ona koja su im ponudila možda i najviše adrenalina.
Čini se da se Sniježnica i Durmitor vole.
A sudeći prema tempu kojim Sniježničarke i Sniježničari podižu ljestvicu svojih ljetnih avantura, ta će ljubav očito još dugo trajati.
