[RAZGOVOR] Aurelija Beba Nadilo, vedra ‘domašica’ fascinantne životne priče

Rođena je u Šibeniku i to 2. prosinca 1940. godine, a opet u njemu nikad nije bila. ‘Samo se rodila’, kaže. Prava je Dubrovkinja – Maržić, a mati joj je bila Šperanda, dodat će. Riječ koja je kao sjena prati cijeli život i koju će u više navrata napisati u svom autobiografskom romanu je – rastanak. Bilo je puno rastanaka u njenom životu, i puno bolnih momenata, mada je iznimno vedrog duha i prava ‘iskra’ Domus Christija, u kojem danas živi.

To je dom ‘plus jedan’, a prije njega bilo ih je pet i zato se njen roman, nedavno predstavljen, zove upravo ‘Pet plus jedan’. Za ovaj broj tjednika DuList razgovaramo s gospođom Aurelijom Bebom Nadilo o njenom fascinantnom životnom putu i nedavno objavljenoj knjižici u kojem ga je opisala.

– Da, nedavno smo imali divnu promociju u Dvorani pape Ivana Pavla II. Došli su mi mnogi dragi gosti, moja familija, moje cure iz Kolarina… A o meni su govorile Ana Bašić, predsjednica USUD, moja ravnateljica gospođa Mirjana Vujnović, dok su Darija, Jelena i Nila čitale pasuse iz knjige. Drago mi je da sam našla prave ljude za to! Inače, ovo mi je prvi roman, a već su mi svi rekli da nastavim. Možda bih mogla pisati o Domu – reći će kroz veliki osmijeh. Rijetko ga skida s lica, mada bi malo tko na njenom mjestu mogao ostati nasmijan. Kroz život ju je vodila mašta, ljubav prema svim vrstama umjetnosti, a gluma i crtanje, kao i pisanje, u tome ‘prednjače’. O svemu će nam pričati…

Autobiografski roman podijeljen je u poglavlja koja bilježe sve domove u kojima je bila nakon smrti roditelja.

– Autobiografiju sam napisala jer je cijeli život ‘u meni’, pa sam rekla, ma hajde, idem ju staviti na papir. Kad sam počela pisati i nakon što sam napisala, recimo, dvije trećine ravnateljica je rekla: ‘Ovo mora ugledati svjetlo dana, mora se to objaviti…’ Iskreno, malo mi je bilo neugodno – skromno će dalje gospođa Beba.
– Puno sam toga u životu napisala, ali više samozatajno. Čak mi je upravitelj jednog od domova u kojem sam bila rekao, odnosno pitao me: ‘Jesi li i ovo sve proživjela?’ To je bila moja mašta – dodat će kroz smijeh i kako je pisala ljubavne pjesme no kako joj se ništa od toga nije dogodilo… Spomenula se domova, pa je vrijeme za poslušati malo više o tome. Ne sve, sve ima u knjizi ‘Pet plus jedan’!

Jedan je zadnji…
– Dakle, da, ‘Pet plus jedan’ je pet domova kroz koje sam živjela. Jedan je zadnji, do kraja, ako me ne išćeraju iz njega – smije se. Zadnji je Domus Christi, a ovi prije njega su dječji i učenički, u kojima je boravila nakon smrti roditelja.
– Moj otac bio je u ratnoj mornarici. Boravio je u Kumboru, Dubrovniku, Šibeniku… Baš u Šibeniku ga je moja majka pošla posjetiti prije nego me rodi i prijevremeno me rodila gor. Imala sam tek kilo i sedam deka, molim te – zapiši ne sedamdeset, nego sedam. Sutradan su me odmah krstili, da ne umrem nekrštena, jer sam se rodila bolesna. Bol u uhu pratila me cijelog života. Majka je morala natrag za Dubrovnik, čekalo je četvero djece, moji braća i sestre. Stavila me je, tako su mi rekli, u kutiju od cipela s puno pamuka. Eto, već rođenjem sam bila sitna, kao danas – smije se ova vedra gospođa. Gospođa Beba, koja je nadimak dobila baš po toj ‘sitnoći’, živjela je u kasarni s roditeljima, a s njima pitomac, odnosno pomagač, te dvije tete – Ankica i Katica, koje su ih čuvale.

– Moja majka bila je jako boležljiva. Godine 1942. je dobila pismo, dopis, da je otac umro. Meni je nepoznanica kako je umro. Neki kažu u podmornici, neki kažu bio je bolestan… No moj otac bio je dobrog zdravlja. Pokopan je u Zagrebu. Godine 1943. umire mi majka. Nisam ih uopće upoznala u pravom smislu riječi i to mi je falilo neizmjerno u životu. Evo, od ovoliko godina i danas govorim kako mi fale, jer ono najbitnije nisam dobila. Ali dobro, pomiri se čovjek sa svime… – tužno će. Njih je sve skupa bilo petoro i svi su završili na različitim mjestima.

Dom prvi: Lokrum
– Dva brata su pošla u dumana na Pile, a nas tri sestre kod časnih na Lokrumu. U knjizi sam opisala svoj život, sjećanja. Bila sam malena, preplašena… Zapisala sam u knjizi, lutka Juka koju sam dobila i koja je išla samnom na Lokrum bila je moj život. Jako sam se vezala uz nju. Jedna časna mi je bacila u klisuru u koju se bacalo smeće. To mi je bio šok, zazirala sam od te časne – iskreno će. Kako je bila sitna i boležljiva, smetao joj je i brod za Lokrum. Sjeća se tog prvog putovanja – sjela je između dvije djevojčice, jedna ju je zagrlila da je utješi. Tek kasnije, saznala je da su te dvije djevojčice – njene starije sestre. Sve će to opisati u romanu. I igre u prašini Lokruma, i tužne i sretne momente… Do jednog.

– Časna je došla i rekla nam – sutra idete u Dubrovnik, tamo će vas dočekati ljudi, budite pristojne! Došla su dva gospara iz Općine – živa su joj sjećanja dok priča za naš tjednika. S njima, ključna figura njenog romana, njena none, glavni oslonac u životu.

– None moja me odvela sa sobom, kod dunda i tetke. Moj dundo je bio veseljak, volio me kao otac, a tek tetka! None me vodila svuda i baš sam uživala – kaže. Sretni dio djetinjstva nije dugo trajao, jer je Općina opet radila premještaj…

Dom drugi: Split
– Općina me poslala u Split gdje je bio dom ‘Omladinka’ u kojem su bile sve djevojčice. Bila sam sretna jer smo sve bile isto obučene, ovdje smo oskudijevale u robi. U ‘Omladinki’ sam kratko stala, jer sam opet pozvana u Dubrovnik. Morala sam poći na operaciju uha radi koje nisam išla u prvi razred osnovne škole od sedam, već od osam godina. I tu je moja none učinila puno. Dakle, iz ‘Omladinke’ sam stigla u Gruž gdje sam završila četiri razreda osnovne škole. Bilo je to lijepo vrijeme – dodaje.

Dom treći: Bol na Braču
– Život me odveo u prekrasno mjesto, Bol na Braču. Tu već imam 12 godina i polako se povlačim u sebe. Uhvatila sam se pjesama, pričica, voljela sam i ‘crtkarati’. Imali smo zbor, dramsku, svašta nešto u Domu. Upravitelj je bio odličan, čak je bio porijeklom iz Dubrovnika – Vicko Matić. Malo strog, ali je morao biti jer nas je bilo puno djece, i bio je miješani dom. Svi smo bili ko braća i sestre, ali zaista. Nije bilo problema nikakvih među nama – iskreno će. Došlo je vrijeme za upisati srednju školu.

Dom četvrti: Kaštel Lukšić
– Moje dvije, tri prijateljice pošle su u Kaštel Lukšić, pa sam se i ja tako odlučila s njima u srednju školu za poljoprivrednog tehničara, o čemu nisam imala pojma (smijeh). Tako sam završila u četvrtom domu, učeničkom. Inače, nisam mogla kopati, dakle nisam zadovoljila praksu u školi. Upravitelj me je pozvao i rekao mi: ‘Dubrovnik se interesira kako ti ide škola. Rekao sam da ti ide dobro, no da praktični dio nisi zadovoljila. Mislim da bi ti bilo dobro da odmah sada pređeš u neku drugu školu.’ I jesam, i to Žensku stručnu školu, što mi je kasnije puno pomoglo u životu. Primjerice, šila sam sebi, bližnjima…

Dom peti: Ženski na Pilama
– Zadnji dom u kojem sam boravila bio je Ženski đački dom na Pilama. Tamo mi je bio problem jer kad su svi pošli doma, kad je finula škola, svi bi pošli u svojih, a ja ne bih imala gdje. Ravnateljica, odnosno upravnica, me pozvala da ostanem još sedam dana dok se ne snađem. Uzeo me dundo. Inače, oni su imali krasnu dječicu, svoju, dobili su ih kasnije. A ja? Uvijek sam se nekako osjećala kao višak, svugdje – sjetno će. Zato se, kaže, nabrzinu i udala, 1960. godine. Gospođa Aurelija konačno više nije bila sama.

Njen dom
– Moj muž, Nadilo Korčulanin – inače, u knjizi ne navodim imena – bio je dobar čovjek. Zajedno smo kupili stan u Mokošici i uživali u životu. Radila sam kao blagajnica u legendarnog Pera Pavlovića, na Stradunu, a poslije u RK Srđ. Završila sam tečaj za papir pa sam bila na blagajni sve do mirovine. Sve vam je u knjizi! – smije se. Dok je ona radila, sestra od supruga čuvala je njenog malog dječaka, danas mnogima poznatog pjevača Subrenuma, Marija Nadila. Kada je suprug obolio, predala je zahtjev i za njega i za sebe…

Dom šesti: Domus Christi
– ‘Plus jedan’ mi je najvažniji dom. Ovdje nam je kao u hotelu! Uživamo i veselimo se. Sve nam je servirano, paze nas i uživamo. Ne volim kad ljudi negoduju – pa u svijetu djeca nemaju što jesti! Uvijek gledam širu sliku, često me uhiti neka tuga, tjeskoba… Bojim se svega, pa čak i mraka, a djeci sam uvijek govorila: ‘Mrak je brat danu i suncu, moraju postojati i jedan i drugi.’ Inače, ponosna sam pranone, mada me praunučad zove none (smijeh)! Moj Mario ima tri krasne djevojke, srednja se udala i ima troje djece. Zaista sam bogata, to mi je najveće bogatstvo. Dolaze me često posjetiti iz Trilja, mada mi je teško kada idu. Ne volim rastanke, nikad ih nisam voljela – sjetno će. No, život u Domus Christiju sve je samo ne sjetan. Dapače!

– Veselimo se i pjevamo! Napisala sam i mali igrokaz, ‘Kimci na listi čekanja’, radi one grozne situacije koja nas je nepravedno zadesila. S našim MarkoSom, Stijepom Gleđom, sam napisala pjesmu, on glazbu, a tekst smo zajedno… Pjesma se zove ‘Božić u Gradu’ – ističe. Njenih četiri, pet pjesama je i u Literatu, a ‘Kolajnu od uspomena’ poklonili su joj njeni Kolarini za rođendan, njene ukoričene stihove i prozu. Kakav divan poklon! Nadamo se da će gospođa Aurelija i dalje pisati i zapisivati. Puno se toga, rekla je, izgubilo tijekom raznih selidbi iz doma u dom. Ono što ju je uvijek pratilo bila je – mašta.

– Svi su mi to rekli, ali to i sama osjećam, tu maštu. Jedan sam momenat u cvjetnjaku, momenat na zidinama, pa se vratim u razgovor s čašom vina – premda ne pijem vino – pa sam u društvu što se raspjeva, pa sam u krevetu… To sve radi moja mašta, ne ja! Mogu sad napisati pjesmu, a mogu je ne napisati za tri mjeseca… – iskreno će.

– Mene su uvijek nadahnjivale moje pjesme, a mašta mi je toliko letjela da je svaki cvijet bio šaren, a more i plavo i zeleno. Puno toga sam napisala pa se i izgubilo prilikom premještanja iz doma u dom – dodaje. Svoju maštu stalno njeguje, obnavlja. Čak je glumila, osim u Kolarinu, u nekadašnjoj družini Arijel, a mnogi je pamte iz predstava poput ‘Hajdemo skakati po tim oblacima’. Drago nam je vidjeti ju, unatoč teškom životu, nasmijanu.

Za kraj nam je rekla nešto izrazito važno. Zapisat ćemo i te riječi: ‘Jako je važno zagrliti dijete, obrisati mu suze. Djetetu treba ljubav i uvijek mu je darujte.’

---

Život obilježen glumom, pjesmom, slikama…

Aurelija Nadilo je rođena 2. 12. 1940. u Šibeniku. Djetinjstvo, kao i mladost, sve do završetka srednje škole po radi prerane smrti roditelja provodi u Domovima uz stalne kontakte s obitelji u Dubrovniku.
Srednju školu završava u Dubrovniku, koji bi, da nije bilo preuranjenog rođenja bio njen rodni grad, ali po svemu on to je. Tijekom života, još od rane mladosti pokazuje izrazitu sklonost za umjetnost, kako književnu tako i likovnu. No glazba je također dio njene osobnosti, kao i gluma. 2011. godine učlanjuje se u glumačku družinu Arijel, potom u Kolarin. U Kolarinu provodi dvije godine. Nastupala je u sljedećim predstavama s Arijelom: Kazališnom satu, Hajdemo skakati po oblacima Sve o ženama. Sa KD Kolarin: Šporka kanasta i Škerac sa Svete Marije. 2015. godine izdaje zbirku poezije Kolajna od uspomena koju financira KD Kolarin. 2020., 2021., 2022. svoju poeziju i prozu Dubrovačkom spomenaru Udruge samostalnih umjetnika Dubrovnik AB. 2022. izdaje roman Pet plus jedan. Povremeno piše kratke dramske prikaze za Domus Christi.