Čim je završila finalna emisija Igre chefova, sjeo je u studio podcasta S Barbarom. Prvi pobjednik RTL-ove gastro uspješnice, chef Mato Bebek, podijelio je dojmove sa snimanja, govorio o pritisku finala, očekivanjima nakon pobjede, obitelji koja mu je bila najveća podrška, ali i o profesionalnom putu koji ga je doveo do titule najboljeg.
U natjecanju je pokazao koncentraciju, znanje, sigurnost i hladnu glavu. Prisjetili smo se trenutaka iz finala, njegova mentora Stivena Vunića, ali i Tonija Bobana i Tibora Valinčića, koji su obilježili prvu sezonu showa. U studio je došao u starim, pobjedničkim tenisicama, ali je uz osmijeh priznao kako će s osvojenih 25 tisuća eura najprije kupiti nove. Dio nagrade, kaže, otići će i na putovanje.
Desert koji je prelomio finale
U finalu je odlučivao desert. Bebek je za hladno predjelo, od kojeg je puno očekivao, dobio samo tri boda, no završnicom je, “razvalio”. Otkrio je kako je pobjednički desert zapravo unaprijeđena verzija onoga što je nekad radio u Magellanu, ali i o Valentini, koja ga je izvrsno pripremila i time dodatno potvrdila njegovu pobjedu.
Otkrio je i kako se nosio s kamerama, očekivanjima i emocijama, što mu je ta pobjeda značila osobno i profesionalno, ali i koliko je teško bilo više od mjesec dana šutjeti o pobjedi, sve do emitiranja finalne epizode.
Obitelj kao najvažniji oslonac
Iza Matove pobjede stoji i ona tiha, najvažnija podrška – njegova obitelj. U razgovoru posebno govori o supruzi Mariji te sinovima Brunu i Mateu, koji su s njim proživljavali svaki korak ovog natjecanja. Njihova podrška, vjera u njega i poruke koje su stizale u pravim trenucima bile su mu, kaže, najveći oslonac onda kada je pritisak bio najjači.
Od Dubrovnika do Istre i natrag
Mato Bebek danas je šef kuhinje Akademisa Vila Čingrija, no iza njega je bogato iskustvo u poznatim restoranima. Radio je u Plavom podrumu, educirao se i u nizozemskom restoranu De Librije, a dubrovačka ga gastro scena pamti i po radu u restoranima Gil’s, Stara Loza, Lucin Kantun i Magellan.
Jedna od važnih prekretnica u njegovu životu dogodila se u vrijeme korone. U Dubrovniku tada, kaže, nije imao od čega živjeti, pa je morao preseliti u Istru. Ondje je proveo četiri godine, a iskustvo koje je stekao bilo je iznad svih očekivanja. Taj odlazak, iako iznuđen teškim okolnostima, pokazao se kao važna profesionalna škola, ali i potvrda da se kuhar gradi upravo onda kada mora izaći iz poznatog okruženja.
Trenutno u Čingriji priprema novi meni koji će nositi i dio jela iz gastro showa Igra chefova, ali će se oslanjati i na stare recepte reinterpretirane na novi, Bebekov način. Na meniju će ostati i njegov prepoznatljivi Wellington od grdobine.
Sada ga očekuju novi izazovi i obveze te gostovanja, ali već sad spremno najavljuje da će u listopadu sva tri mentora iz igre chefova gostovati u Villi Čingriji.
Ono što ga u kuhinji posebno krasi jesu disciplina, staloženost i hladna glava. Takav je, kaže, oduvijek, iako priznaje da i on ima svoju točku pucanja. Najviše ga zasmeta nepravda i nehaj.
Kuhinja kao poziv
Bebekova priča otvara razgovor o gastronomiji kao pozivu. Da želi biti kuhar, znao je još u osnovnoj školi, iako je jednako strastveno volio i nogomet. U jednom je trenutku morao birati pa je nogomet pomalo ostao po strani, a kuhinja postala njegov životni put.
Zanimljivo je i to što ga dubrovačka javnost doživljava kao Dubrovčanina, Neretvani kao svoga, a hercegovački portali jednako će rado napisati – naš je. Pa čiji je Mato?
Rođen je u Čapljini, u mjestu Gabela, školovao se u Metkoviću, a Dubrovnik danas osjeća kao svoj grad i dom.
Thomas Keller kao inspiracija
U razgovoru Bebek govori i o chefovima koji su ga oblikovali. Među njima posebno izdvaja velikog američkog chefa Thomasa Kellera, čija su mu filozofija, preciznost i odnos prema kuhinji snažna inspiracija. S Kellerovim se putem, kaže, u mnogočemu poistovjećuje, osobito kada je riječ o disciplini, radu i potpunoj posvećenosti detalju.
Rad s mladima u Akademisu Villa Čingrija
Danas Bebek svoje znanje prenosi novim generacijama kuhara kroz rad u Akademisu Villa Čingrija, mjestu koje spaja ugostiteljsku praksu, obrazovanje i stvarni susret s gostom.
Govori kako vrlo brzo može prepoznati talente i djecu koja su istinski zainteresirana za kuhinju. “To se odmah vidi”, ističe, ali priznaje da ima i onih koji su u kuhinju, jednostavno, zalutali. Ipak, svima nastoji dati priliku.
Posebno ga smeta, kaže, kada mladi koji rade po restoranima dobiju samo najjednostavnije zadatke, poput guljenja patata. Smatra da im treba pokazati, objasniti i pustiti ih, uz vodstvo, da sami odrade svoj segment posla do kraja. Jedino tako mogu nešto naučiti.
Dubrovnik, restorani i snovi
U podcastu Bebek govori i o konceptima po dubrovačkim restoranima, nabavi gotovih namirnica iz velikih dobavnih lanaca, ali i o vlastitim snovima. Jednoga dana želio bi imati svoj riblji restoran. Obožava ribu, romba, lista, grdobinu, a zvijezda mu je definitivno kvarnerski škam. Ali zasad ima druge prioritete.
Prvi mu je cilj Villi Čingriji donijeti Bib Gourmand, Michelinovo priznanje za vrlo dobru hranu i dobar omjer cijene i kvalitete.
Priželjkuje li Michelinovu zvjezdicu, ima li u Hrvatskoj previše fine dining restorana, je li kilogram ribe danas preskup, tko su češći gosti Ville Čingrija – stranci ili domaći, kakva je budućnost dubrovačke gastronomije, ali i zašto se prijavio u Igre chefova doznajte u novoj epizodi podcasta S Barbarom.
Gdje gledati i slušati
Podcast je dostupan na portalu dulist.hr i na YouTube kanalu DuLista, a kraće isječke potražite na Instagramu, Facebooku, TikToku i Spotifyju.
