Slušni aparat

Prvi dojam je najvažniji…

…ali je u zabrinjavajućem broju slučajeva i potpuno pogrešan. Za jedan od takvih slučajeva sam i osobno kri­vac. Kad su se početkom 1995. odjed­nom pojavili u žestokoj MTVrotaciji sa spotom ‘Everything Zen’, odmahnuo sam rukom i okvalificirao britansku grupu Bush kao obične pozere i pre­nemagače koji se pokušavaju sa zakaš­njenjem ukrcati na komercijalno uno­sni grunge i alt-rock vlak. Bio je to prvi singl s njihovog debitantskog albuma ‘Sixteen Stone’ kojeg su samo u SAD-u prodali u šokantnih šest milijuna pri­mjeraka. Uskoro su uslijedile i hit-sin­glice ‘Glycerine’ i ‘Machinehead’ od kojih se nije bilo moguće sakriti, još više nadolijevajući ulje na vatru mojeg prijezira.
Samo godinu dana kasnije izdaju svoj najuspješniji album ‘Razorblade Suitcase’ za kojeg su angažirali glasovi­tog producenta Stevea Albinija. Albini je producirao i Nirvanin posljednji album ‘In Utero’ što je zapečatilo moju percepciju Busha kao komercijalno usmjerenih oportunista. Tom drugom dojmu nije pomogao ni konstantni atak njihove singlice ‘Swallowed’ na svim medijskim frontama. Tako sam u potpunosti prestao obraćati pažnju na grupu koja je u svega šest godina uspjela prodati preko dvadeset mili­juna albuma.

Propustio sam i njihov raspad kao i ponovno okupljanje. To okuplja­nje je ustvari značilo samo reaktiva­ciju branda od strane osnivača i pje­vača Gavina Rossdalea, koji je nazad u band ‘primio’ originalnog bubnjara Robina Goodridgea, dok su gitarist Chris Traynor (prethodno iz Helmeta) i basist Corey Britz bili novi članovi. Od te 2011. Bush izdaju još četiri studijska albuma na koja također nisam niti tre­pnuo, a Goodridgea mijenja novi bub­njar Nik Hughes. I onda, prije nepuna dva mjeseca slučajno naletim na nji­hov novoizdani deveti album ‘The Art of Survival’ i nešto se prelomi.
Početna bas dionica neodoljivo me podsjetila na Alice in Chains, a cijela pjesma ‘Heavy is the Ocean’ mi se svidjela na prvo slušanje. Žestoke Sabbath/Kyuss vibracije samo su naznaka onoga što dolazi, a to je još jedanaest izvrsnih stvari koje bi zadale ozbiljne probleme nekome tko bi morao odabrati samo jednu pjesmu za preskočiti. To sigurno neće biti odlične ‘More Than Machines’, ‘Shark Bite’, ‘Gunfight’ ili ‘Judas is a Riot’, a definitivno neće biti niti moja omiljena space-stoner nogocupkalica ‘Human Sand’.
Bush sam predugo ignorirao na vlastitu štetu, ali ‘The Art of Survival’ potaknuo me da se skrušeno vratim u povijest i preslušam njihovu cijelu diskografiju. I ovaj novi album skoro dostiže visoko podignutu kvalitativnu ljestvicu njihova prva dva albuma i definitivno je najbolji u njihovoj drugoj inkarnaciji. Odličan alt/post-grunge koji zaslužuje izvođenje na velikim stadionima. Radio je na samrti i Bush im je već prežestoka glazba za njihovo ostarjelo slušateljstvo šalterskih služ­benika, a istodobno je prekompleksan za isprazne TikTok videouratke. Stoga je jedino ispravno rješenje odvrnuti ga do daske kod kuće ili se ugurati u prvi red do festivalskog razglasa. Bush je odličan band, ignorirajte ih i dalje sebi u inat.

 

Jednostavno je i ignorirati glaz­benu karijeru kćeri holivudske zvi­jezde Willa Smitha i njegove supruge, nimalo manje poznate Jade Pinkett Smith. Kad ne šamara komičare na dodjelama nagrada, Will je otac izni­mno nezanimljivog glumca Jadena i iznimno zanimljive pjevačice Willow. Willow je zahvaljujući roditeljima od malih nogu prisutna u javnosti i jed­nostavno je njezinu glazbenu karijeru promatrati samo kroz prizmu bogatun­skog privilegija i tu biste se gadno pre­varili. Svoje tinejdžerske godine Willow provodi pjevajući relativno sigurne ali kvalitetne r’n’b/soul pjesmuljke, ali sa punoljetnošću (i vjerojatnim gubitkom strogog roditeljskog nadzora) svojim već četvrtim albumom ‘Lately I Feel Everything’ pronalazi svoju osobnost u indie rocku i pop-punku zahvalju­jući svojim prijateljima Travisu Bar­keru, Avril Lavigne i Finnu Wolfhardu (da, onom malom špicastom iz Stran­ger Things i Ghostbustersa). Dok je to bio malo sterilniji izlet u rock vode, njezin najnoviji album ‘Coping Mecha­nism’ pokazuke njezin veliki glaz­beni napredak. Ovaj put se pod men­torstvom eksperimentalnog rockera Yvesa Tumora na jedanaest stvari koje otpraši u manje od pola sata pozicio­nira kao seksualno ekstrovertnija post-hardcore screamo verzija Billie Eilish. Na albumu se naziru i utjecaji Lamb of God ili Mastodona, no ipak je naj­bliži žestokoj kombinaciji Paramorea i Evanescenca, posebno na stvarima ‘Falling Endlessly’, ‘curious/furious’ ili ‘Hover Like a Goddess’, a i ostale su vrlo zarazne i lako slušljive. Defi­nitivno album koji se isplati preslu­šati više puta, i karijera koju se vrijedi pomnije pratiti.
Umjetnički život djece bogataša uistinu je težak i posut trnjem (napo­mena: čitati sarkastičnom intonaci­jom), no iako je mogla isprazno živjeti u javnom žutilu poput propalog modela/fotografa/pjevača/kuhara Bro­oklyna Beckhama, Willow Smith svo­jom glazbom pokazuje da je bez sum­nje najtalentiraniji član obitelji Smith.

FOTO BMG Records / c: Thomas Rabsch, MSFTS Rep. Music

Pročitajte još

Zatvoren krug u žitu

Petar Ipšić

Ljubav i bol u hladnim zimskim noćima

Ivan Jelčić

Otkrića 2022. koja nećete čuti na radiju

Petar Ipšić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija