…ali je u zabrinjavajućem broju slučajeva i potpuno pogrešan. Za jedan od takvih slučajeva sam i osobno krivac. Kad su se početkom 1995. odjednom pojavili u žestokoj MTVrotaciji sa spotom ‘Everything Zen’, odmahnuo sam rukom i okvalificirao britansku grupu Bush kao obične pozere i prenemagače koji se pokušavaju sa zakašnjenjem ukrcati na komercijalno unosni grunge i alt-rock vlak. Bio je to prvi singl s njihovog debitantskog albuma ‘Sixteen Stone’ kojeg su samo u SAD-u prodali u šokantnih šest milijuna primjeraka. Uskoro su uslijedile i hit-singlice ‘Glycerine’ i ‘Machinehead’ od kojih se nije bilo moguće sakriti, još više nadolijevajući ulje na vatru mojeg prijezira.
Samo godinu dana kasnije izdaju svoj najuspješniji album ‘Razorblade Suitcase’ za kojeg su angažirali glasovitog producenta Stevea Albinija. Albini je producirao i Nirvanin posljednji album ‘In Utero’ što je zapečatilo moju percepciju Busha kao komercijalno usmjerenih oportunista. Tom drugom dojmu nije pomogao ni konstantni atak njihove singlice ‘Swallowed’ na svim medijskim frontama. Tako sam u potpunosti prestao obraćati pažnju na grupu koja je u svega šest godina uspjela prodati preko dvadeset milijuna albuma.
Propustio sam i njihov raspad kao i ponovno okupljanje. To okupljanje je ustvari značilo samo reaktivaciju branda od strane osnivača i pjevača Gavina Rossdalea, koji je nazad u band ‘primio’ originalnog bubnjara Robina Goodridgea, dok su gitarist Chris Traynor (prethodno iz Helmeta) i basist Corey Britz bili novi članovi. Od te 2011. Bush izdaju još četiri studijska albuma na koja također nisam niti trepnuo, a Goodridgea mijenja novi bubnjar Nik Hughes. I onda, prije nepuna dva mjeseca slučajno naletim na njihov novoizdani deveti album ‘The Art of Survival’ i nešto se prelomi.
Početna bas dionica neodoljivo me podsjetila na Alice in Chains, a cijela pjesma ‘Heavy is the Ocean’ mi se svidjela na prvo slušanje. Žestoke Sabbath/Kyuss vibracije samo su naznaka onoga što dolazi, a to je još jedanaest izvrsnih stvari koje bi zadale ozbiljne probleme nekome tko bi morao odabrati samo jednu pjesmu za preskočiti. To sigurno neće biti odlične ‘More Than Machines’, ‘Shark Bite’, ‘Gunfight’ ili ‘Judas is a Riot’, a definitivno neće biti niti moja omiljena space-stoner nogocupkalica ‘Human Sand’.
Bush sam predugo ignorirao na vlastitu štetu, ali ‘The Art of Survival’ potaknuo me da se skrušeno vratim u povijest i preslušam njihovu cijelu diskografiju. I ovaj novi album skoro dostiže visoko podignutu kvalitativnu ljestvicu njihova prva dva albuma i definitivno je najbolji u njihovoj drugoj inkarnaciji. Odličan alt/post-grunge koji zaslužuje izvođenje na velikim stadionima. Radio je na samrti i Bush im je već prežestoka glazba za njihovo ostarjelo slušateljstvo šalterskih službenika, a istodobno je prekompleksan za isprazne TikTok videouratke. Stoga je jedino ispravno rješenje odvrnuti ga do daske kod kuće ili se ugurati u prvi red do festivalskog razglasa. Bush je odličan band, ignorirajte ih i dalje sebi u inat.
Jednostavno je i ignorirati glazbenu karijeru kćeri holivudske zvijezde Willa Smitha i njegove supruge, nimalo manje poznate Jade Pinkett Smith. Kad ne šamara komičare na dodjelama nagrada, Will je otac iznimno nezanimljivog glumca Jadena i iznimno zanimljive pjevačice Willow. Willow je zahvaljujući roditeljima od malih nogu prisutna u javnosti i jednostavno je njezinu glazbenu karijeru promatrati samo kroz prizmu bogatunskog privilegija i tu biste se gadno prevarili. Svoje tinejdžerske godine Willow provodi pjevajući relativno sigurne ali kvalitetne r’n’b/soul pjesmuljke, ali sa punoljetnošću (i vjerojatnim gubitkom strogog roditeljskog nadzora) svojim već četvrtim albumom ‘Lately I Feel Everything’ pronalazi svoju osobnost u indie rocku i pop-punku zahvaljujući svojim prijateljima Travisu Barkeru, Avril Lavigne i Finnu Wolfhardu (da, onom malom špicastom iz Stranger Things i Ghostbustersa). Dok je to bio malo sterilniji izlet u rock vode, njezin najnoviji album ‘Coping Mechanism’ pokazuke njezin veliki glazbeni napredak. Ovaj put se pod mentorstvom eksperimentalnog rockera Yvesa Tumora na jedanaest stvari koje otpraši u manje od pola sata pozicionira kao seksualno ekstrovertnija post-hardcore screamo verzija Billie Eilish. Na albumu se naziru i utjecaji Lamb of God ili Mastodona, no ipak je najbliži žestokoj kombinaciji Paramorea i Evanescenca, posebno na stvarima ‘Falling Endlessly’, ‘curious/furious’ ili ‘Hover Like a Goddess’, a i ostale su vrlo zarazne i lako slušljive. Definitivno album koji se isplati preslušati više puta, i karijera koju se vrijedi pomnije pratiti.
Umjetnički život djece bogataša uistinu je težak i posut trnjem (napomena: čitati sarkastičnom intonacijom), no iako je mogla isprazno živjeti u javnom žutilu poput propalog modela/fotografa/pjevača/kuhara Brooklyna Beckhama, Willow Smith svojom glazbom pokazuje da je bez sumnje najtalentiraniji član obitelji Smith.
FOTO BMG Records / c: Thomas Rabsch, MSFTS Rep. Music