Radne dozvole za strane radnike i ove su sezone jedna od najvećih glavobolja dubrovačkih poslodavaca. Iako je Zakon o strancima na snazi već petu godinu, sustav se u praksi nije pomaknuo s mrtve točke. Zahtjevi se rješavaju mjesecima, redovi se stvaraju iz dana u dan, a poslodavci i radnici ponovno ostaju zarobljeni između turističke sezone koja je već počela i administracije koja kasni. Pitanje je pritom vrlo jednostavno: ako poslodavac danas preda urednu dokumentaciju za stranog radnika, kada može očekivati radnu dozvolu? Odgovor koji smo dobili od nadležnih u Dubrovniku nije bio ni precizan ni ohrabrujući. A kad se tome doda podatak da su, prema informacijama koje smo dobili, u obradi tek zahtjevi podneseni u veljači, postaje jasno zašto među poslodavcima raste frustracija. Jer u turizmu, gdje sezona ne čeka nikoga, dva ili tri mjeseca administrativnog zastoja nisu samo birokratski problem. To je pitanje opstanka poslovanja. Nastavno na brojna negodovanja naših sugrađana, vlasnika tvrtki ili obrta, čije poslovanje i, bez pretjerivanja, opstanak ovise o stranoj radnoj snazi, jer domaće jednostavno nema, istražili smo kako stvari stoje ove sezone. Nazvali smo Hrvatski zavod za zapošljavanje, Područni ured Dubrovnik, kao i Odjel za upravne poslove i strance pri PU dubrovačko-neretvanskoj. Riječ je, podsjetimo, o tijelima nadležnima za rješavanje radnih dozvola za strance, temeljem važećih zakonskih propisa. Pitanje koje smo postavili na obje adrese bilo je vrlo jednostavno: ako danas donesemo sve potrebne uredne papire, za koliko možemo očekivati izdavanje radnih dozvola? Odgovor na obje adrese, suma summarum, bio je isti – nemaju pojma. Nakon što smo bili uporni u pokušaju da dobijemo nekakav, makar okvirni odgovor, saznali smo kako se, u najboljem slučaju, ako bude sreće, čeka minimalno dva mjeseca. Dobili smo i opasku, pod pretpostavkom službenika koji su nam se javili na telefonske pozive da smo vlasnici firme ili obrta koji posluju u turizmu, kako smo ‘tre bali misliti o tome na vrijeme’. I predati papire ‘davnih dana’. A davnih dana značilo bi tamo negdje u siječnju, veljači, najkasnije ožujku. Također, saznali smo, u obradi su tek zahtjevi podneseni u veljači.
Opet ogromni redovi, stres i kaos
Napravili smo i đir te, kao i prošlih sezona, zatekli ogromne redove ljudi koji čekaju svoj red za doći do šaltera. Konfuzija, stres, objašnjavanja, rasprave sa službenicima od kojih nema velike koristi, nego eto… Ljudi su, bez truna pretjerivanja, u šah-mat poziciji i pribjegavaju metodama očajnika. Jer jesu očajni, a to im je servirala država. Država je donijela propise čijih se odredbi sama nije bila sposobna pridržavati, pa si je fino ove godine produžila rokove za rješavanje radnih dozvola. Opet na uštrb poslodavaca i radnika. I nikom ništa! Namjera i parola ‘uvođenja reda’ odnosi se, očito, samo na njih, a to što je u državnoj upravi, malo je reći, nered, odnosno potpuni kaos – to nema veze, je li?
Što će poslodavcima i radnicima dozvole na kraju sezone?
Hajdemo se sada staviti u poziciju vlasnika tvrtke ili obrta u turizmu. On, ona ili oni trebaju, evidentno iz navedenoga, početkom kalendarske godine biti sigurni tko će im odraditi sezonu. I također imati jamstvo da se nijedan od tih radnika ili radnica neće u međuvremenu predomisliti, naći bolji, unosniji posao, što je vrlo izgledno, ili se možda razboljeti pa ne biti u mogućnosti prihvatiti posao. Može se dogoditi i niz drugih, sasvim realnih situacija koje nitko ne može unaprijed predvidjeti. Također, moguće je da radnik jednostavno ne zadovoljava uvjete poslodavca, da loše radi ili pravi probleme.
Isto je tako moguće da radnik krene raditi pa shvati da mu posao ne odgovara. Nađe drugi, bolji, pa se prebaci. I poslodavac izvisi usred sezone. I što onda? Treba za novog radnika ili radnike usred sezone podnijeti zahtjev za izdavanjem radne dozvole i čekati da se riješi do kada? Do kraja sezone? Shvaćate li razinu apsurda i potpunog, bilo svjesnog ili nesvjesnog, nerazumijevanja situacije u realnom turističkom sektoru? Jedno je teorija, a drugo praksa, za koju nadležni očito nemaju nimalo sluha. Ovakva politika ne pogađa samo poslodavce i njihovo poslovanje. Ona pogađa i razinu usluge te, posljedično, sliku nas kao turističke destinacije u cjelini. Jer kako može funkcionirati, primjerice, restoran s manjkom radnika? A kako nego loše. Kakvu uslugu i kakav dojam gosti tog restorana mogu imati? Loš, naravno. I to ne samo o tom restoranu. Isto vrijedi i za apartmane za koje turističke agencije za privatni smještaj nemaju dostatan broj spremačica jer se radne dozvole čekaju mjesecima. I tako dalje.
Nešto je, najblaže rečeno, trulo
Puno je u cijeloj priči, najblaže rečeno, apsurda. Pisali smo u više navrata o pravilima koja su donijela nova zakonodavna rješenja, pa se nećemo previše ponavljati. Podsjetit ćemo tek u najkraćim crtama. Brojni su uvjeti propisani kako biste uopće kao poslodavac bili u mogućnosti ishodovati radne dozvole za strane radnike: visina zarade, određen broj zaposlenih hrvatskih državljana, test tržišta rada kojeg su pošteđena deficitarna zanimanja, adekvatan smještaj…
I kad sve te uvjete ispunite, opet ćete čekati. Kao Godota. Mjesecima. Sve navedeno donio nam je Zakon o strancima koji je stupio na snagu 1. siječnja 2021. godine. U travnju su naši vladajući mudro pokušali sebe osigurati od kritika zbog kršenja zakonskog roka za rješavanje dozvola za rad, produživši ga na 90 dana. Ali koliko je to mudro u odnosu na poslodavce, rad nike i jedinu gospodarsku granu od koje živi cijela država – procijenite sami. Posebno ako se ima na umu sve ono što se u realnom životu ne može pred vidjeti ni kontrolirati: odustanak radnika od posla, loš rad, bolest, promjena posla, neispunjena očekivanja s jedne ili druge strane. Sve su to okolnosti koje se događaju, osobito u sektoru koji ovisi o sezoni, brzini reakcije i velikom broju radnika.
Pilamo granu na kojoj sjedimo
U konačnici, što zaključiti nego da pilamo granu na kojoj sjedimo? I to je toliko neshvatljivo jer i oni koji donose propise plaće primaju iz proračuna, a taj se proračun u našoj državi velikim dijelom puni prihodima od turizma. U prijevodu – bez novca iz turizma nema ni plaća. Ministru pa nadalje. Dakle, država bi trebala osigurati da se izdavanje radnih dozvola omogući u razumnim rokovima, a to nipošto nije 90 dana. Ako to nije u stanju, onda bi se jednostavno od postojećeg sustava trebalo odustati, jer će nas svih skupa uništiti. Pa što ćemo? Svi na državnu sisu? To je, naravno, nemoguće, jer ta ‘sisa’ bez turizma ne može davati ‘mlijeka’. Točka, kraj
