Prosinac je tradicionalno rezerviran za različite osvrte i presjeke godišnjeg glazbenog bruto proizvoda pa sam se u nekoliko idućih kolumni zainteresiranom čitatelju odlučio predstaviti neka zanimljiva izdanja, a grupirana prema žanrovskim ili stilskim sličnostima. Tako sam današnja četiri albuma sveo pod zajednički nazivnik lounge rocka. Iako rečeni termin prije ne postoji nego što je službeno prepoznat učinio mi se ipak kao prikladan naziv za ovogodišnja izdanja dva britanska i dva američka benda. Wikipedija, koju nitko ne bi trebao ozbiljno uzeti za bilo kakve konkretne reference, u zbunjujućoj dvorečeničnoj definiciji uz termin veže norveškog glazbenika Sondrea Lerchea i grupu Dire Straits, čijem se tek manjem dijelu kataloga, posebice albumu ‘Love Over Gold’ iz 1982. može dodati sufiks lounge, s najboljim konotacijama kojeg taj termin okupira.
Kada su se Arctic Monkeys pojavili na sceni kao dio drugog vala garage rock revivala ranih nultih, nitko nije mogao predvidjeti da će transformacija zvuka grupu odvesti prema orkestriranom baroknom popu, koji su prvo uveli na četiri godine starom ‘Tranquility Base Hotel & Casino’. Osim povremenih ranih punkerskih hitova na koje Englezi što se vjenčavaju u Dubrovniku vole otkidati kako se zabave primiču kraju, nisam previše mario za bend iz Sheffielda pa sam čak i ovogodišnji ‘The Car’ nevoljko poslušao samo da bi se ugodno iznenadio zvukom koji je potpuno izgubio rock oštricu, ali je zato dobio puno više. Alex Turner ovdje zvuči kao pjevač benda koji svira obrade Scotta Walkera i Burta Bacharacha s rezidencijom u kakvom kasinu u Las Vegasu. Deset elegantnih pjesama u manje od 40 minuta osvajaju na prvu, a ističu se ‘Big Ideas’, ‘Body Paint’ i ‘Ain’t Quite Where I Think I Am’. Dry Cleaning su bend iz Londona, a ‘Stumpwork’ je njihov drugi album, nasljednik prošlogodišnjeg ‘New Long Leg’. Kao i prethodnik dobro je dočekan od kritike, očito ne bez razloga. Za grupu čija pjevačica gotovo nije otpjevala ni jednu notu, nego radije pribjegava recitiranju stihova koje izvodi u svom karakterističnom hladno nezainteresiranom načinu, Dry Cleaning serviraju izrazito prijemčivu glazbenu kulisu. Ostatak benda (gitara, bas, bubanj) pliva u okvirima, uvjetno rečeno, post-punka, kao kakav melodiozniji The Fall, a na ovogodišnjem izdanju znakovito su proširili paletu utjecaja kojima slikaju svoj zvučni kolaž na dosta opušteniji, gotovo meditativan način. Dadaistički stihovi Florence Shaw jednako su originalni, iščašeni i duhoviti kao i na prvijencu, a bend zvuči odlično uz povremene dodatke klavijatura, perkusija i akustičnih instrumenata. ‘Anna Calls from the Arctic’ i ‘Hot Penny Day’ su favoriti pri prvom susretu.
‘Stvari su s..nje, ali bit će o.k.’ ponavlja Florence u ‘Kwenchy Kups’ i nekako joj vjerujete.
Spoon su rock bend iz Austina u Texasu. Prvi album objavili su 1996. godine, a ‘Lucifer on the Sofa’ iz veljače ove godine njihov je deseti. Prevladavajuće je mišljenje da bend predvođen pjevačem i gitaristom Brittom Danielom, koji je uz bubnjara Jima Enoa jedini izvorni član, nikada nije snimio loš album, odnosno da su svi njihovi radovi od trećeg ‘Girls Can Tell’ (2001.) naovamo, ni manje ni više nego remek djela. Pjesme Spoona ste vjerojatno čuli više puta, a da toga niste ni bili svjesni, jer se često nalaze u zvučnim kulisama brojnih popularnih TVserija i filmova. Samo je njihova pjesma ‘The Underdog’ mjesto našla u čak pet hit filmova, između ostalih u SF hororcu ‘Cloverfield’, komediji ‘Horrible Bosses’ i blockbusteru ‘Spider-Man: Homecoming’. Nakon dva albuma na kojima je bend krajnje uspješno eksperimentirao s elementima plesne i new wave glazbe, na ovogodišnjem izdanju vratili su se korjenima. Spoon zapravo nikada, osim na među fanovima omiljenom ‘Transference’ (2010), nisu ovako rokali. Međutim, u studenom bend je objavio ‘Lucifer on the Moon’, na kojem je pjesme sa ‘Sofe’ prearanžirao, remiksirao i obradio legendarni dub producent iz Londona Adrian Sherwood, poznat između ostalog i po suradnji s Primal Scream. Krajnji rezultat je toliko očaravajući da nadograđuje izvornik, a po mom skromnom mišljenju rekonstrukcija ga i nadjačava kvalitetom.
Warpaint, indie-rock bend iz Los Angelesa, u 2022. godini vratio se nakon šestogodišnje pauze s četvrtom, sanjivom i zavodljivom pločom ‘Radiate Like This’. Emily Kokal, Theresa Wayman, Jenny Lee Lindberg i Stella Mozgawa ovdje ispoljavaju novostečenu autorsku i izvođačku zrelost, a većinu materijala zaposjedaju ambijentalnošću i zaraznim optimizmom. Najjače oružje, uz vrhunsko muziciranje, a posebice ritam sekcije (Lindberg-Mozgawa), svakako je prepoznatljivo višeglasje. ‘Stevie’, ‘Had to Tell You’ i ‘Champion’ su redom vrhunske pop pjesme, ‘Hips’ je R&B u Warpaint stilu, dok završna ‘Send Nudes’ pokazuje da djevojke imaju i smisla za humor. Album je zaslužio bolju tržišnu prođu i veću medijsku pažnju od one koju je dobio. Možda zato jer od slušatelja zahtijeva više pažnje prije nego što se posve otkrije kao pop dragulj kakav jest.
Foto bandcamp