Postoje brojni načini za upoznavanje s temeljnim postulatima paleontologije, no samo jedan je način da to napravite u pratnji izvrsnog post-metala u aranžmanu njemačkog benda The Ocean. Od trenutka kad je gitarist Robin Staps osmislio cijeli bend dvijetisućite, taj metal kolektiv (tako samo-prozvan zbog iznimne protočnosti članova – Wikipedia navodi čak sedamdeset pet članova u manje od četvrt stoljeća postojanja) fokus svojeg kreativnog izričaja usmjerava uglavnom prema (pret)povijesti i geološkim razdobljima naše planete.
Početak benda je bio čisto instrumentalni album ‘Fogdiver’ iz 2003., a nakon dodavanja vokala izdaju svoj drugi album ‘Fluxion’, a malo kasnije i album ‘Aeolian’ na kojem pjeva čak sedam različitih osoba. No prvi pravi korak prema njihovom sad prepoznatljivom zvuku bio je dvostruki album ‘Precambrian’ iz 2007. Prvi disk ‘Hadean/Archaean’ kratka je kolekcija žestokih metal stvari kakve su do tada bile njihov stil, da bi šezdesotominutni drugi disk ‘Proterozoic’ bio prvi iskorak u post-metal sa simfoničnim i elektronskim elementima.
No, pravi proboj na svjetsku glazbenu pozornicu ostvaruju 2010. izdavanjem dva povezana albuma s temom kritike Kršćanstva. ‘Heliocentric’ izlazi u travnju i konceptualno prati uspon heliocentričnog razmišljanja, od Grka Aristarha do srednjevjekovnih znanstvenika Galilea i Kopernika. ‘Catharsis of a Heretic’ govori o spaljivanju Giordana Bruna, ‘Metaphysics of the Hangman’ o Nietzscheovom odbacivanju kršćanske ideologije, ‘The Origin of Species’ inspiriran je naravno Darwinom, a ‘The Origin of God’ Richardom Dawkinsom. U studenom iste godine izlazi ‘Anthropocentric’ kao kritika fundamentalističkog kršćanskog kreacionizma, s centralnim stvarima ‘The Grand Inquisitor I, IIi III’ nadahnutim Braćom Karamazovi i razgovorom Ivana i Aljoše o Kristovom ukazanju u Sevilli i njegovom sukobu sa španjolskom Inkvizicijom.
Kvalitativni zenit postižu 2013. albumom ‘Pelagic’, svojevrsnim soundtrackom za istraživanje oceanskih dubina pjesmama ‘Epipelagic’ (najplićih 200 metara oceana, prostora svjetlosti i života), ‘Mesopelagic, ‘Bathyalpelagic’, ‘Abyssopelagic’ i ‘Hadopelagic’ (najdubljeg dijela oceana – preko 6500 metara dubine). Slijede također izvrsni albumi ‘Phanerozoic I: Palaeozoic’ i ‘Phanerozoic II: Mesosoic/Cenozoic’, a najnoviji, deseti album ‘Holocene’ nas napokon dovodi u sadašnjost, najnovije geološko razdoblje u kojem trenutno obitavamo.
‘Holocene’ prema riječima samog benda predstavlja ovo razdoblje čovjekove dominacije na Zemlji kroz pjesme o otuđenju, anksioznosti, gubitku razuma i kritičkog razmišljanja, te porastu suludih teorija zavjere. Dakle, potpuno i iscrpno opisuje stanje ljudskog roda u dvadesetprvom stoljeću i u svih desetak tisuća godina okrupnjavanja društvene zajednice nakon poljoprivrednih inovacija. Naslovi pjesama vjerno prate geološku klasifikaciju prema klimatskim fluktuacijama: uvodna ‘Preboreal’ (razdoblje od prije 9–10 tisuća godina) kreće lagano elektronički da bi ubrzo ustupila mjesto žestokim gitarskim riffovima, hipnotičkim ritmom i kataklizmičkim trubama.
Žestina ne popušta ni na stvarima ‘Boreal’, ‘Sea of Reeds’ i ‘Atlantic’, pa je tako cijeli album zasigurno njihov najbučniji u posljednjih petnaest godina. Cijela priča doživljava svoju kulminaciju na potpuno za The Ocean netipičnoj ‘Uncomformities’, koja započinje umirujuće nježnim vokalom gošće Karin Park (Arabrot) da bi završila u uraganu bubnjeva i kaotičnih vokala koji će vam dugo ostati u sjećanju. Odjavni duo pjesama nalazi se tu da slušatelja potakne na duboko razmišljanje: ‘Parabiosis’ o proliferaciji genetskog inženjeringa i ‘Subatlantic’ o neminovnom kraju holocena u paklu klimatske katastrofe.
Iako nešto slabiji od svojih prethodnika, ‘Holocene’ je svakako vrlo dobar album kojeg ćete višestruko preslušati. A ako prvi put slušate The Ocean, vrlo brzo ćete zaključiti da su jedan od najboljih i najpostojanijih bendova današnjice.
FOTO: The Ocean Collective/ Pelagic Records