U svijetu koji slavi užurbanost, konstantnu produktivnost i “hustle” kulturu, sve češće zaboravljamo na vlastitu biologiju. Naša sugovornica, Andrea Oberan, sociologinja je i Nervous System & Stress Coach koja je u kratkom roku privukla veliku pozornost na društvenim mrežama svojim autentičnim, intuitivnim i znanstveno utemeljenim pristupom mentalnom zdravlju.
Andrea se primarno fokusira na žene, pomažući im da prepoznaju signale preopterećenog živčanog sustava te da se oslobode “prokletstva trostrukog P” – perfekcionizma, ugađanja drugima i pretjeranog analiziranja. Njezina je misija jasna: dokazati da rad na sebi nije luksuz, već neizostavna karika uspjeha te da istinski mir i sreća dolaze tek onda kada u svom tijelu napokon osjetimo sigurnost. U ovom intervjuu otkrivamo što se krije iza kulisa njezina rada, kako prepoznati tihe alarme tijela i zašto je mir najprofitabilnija investicija moderne žene.
Nedavno ste se odvažili ući u poduzetničke vode i pokrenuti praksu u niši koja je kod nas još relativno nova. Na društvenim ste mrežama podijelili i vlastite impresivne rezultate konzistentnosti (gubitak kilograma, pročitane stranice, promjena navika). Koliko je Vaš osobni proces izgradnje novog identiteta bio presudan za odluku da postanete coach za živčani sustav drugima?
U trenutku kada se moj cijeli svijet mijenja i gdje počinje moja unutarnja promjena jest dan kada sam primila poziv da sam dobila dugo očekivani posao i da mi je otac naglo preminuo. Istovremeno. Jedna vijest je bila sve što sam htjela. Druga je bila sve što nisam mogla podnijeti. Dobiti dvije dijametralno suprotne informacije u razmaku od nekoliko dana je, malo je reći, izazovno. Možete li se veseliti činjenici da ste dobili dugo očekivani posao, a s druge strane vam se srušio svijet jer ste naglo ostali bez jednog roditelja? Kako uopće reagirati u takvim situacijama? Ja sam shvatila da sam bila funkcionalna, gurala sam dalje jer je to sve dio života, ali često sami sebi ne dopuštamo osnovno: procesuiranje.
Taj dan nije bio početak moje priče. Ali jest bio raskrsnica. Preuzela sam očevu firmu. Napustila karijeru u PR-u i marketingu. I počela razumijevati da moje tijelo zna stvari koje moj um još nije probavio. Dok sam funkcionirala, radila, moj živčani sustav je bio u stalnoj pripravnosti. Nije to bila snaga. To je bilo preživljavanje.
Kada me pitaju kako sam se našla u „trauma-informed coachingu“, često znam reći da ne znam. Vjerujem da je „coaching“ našao mene, a ne obrnuto. Dugo sam radila u branšama u kojima sam “dobra”, međutim u tom razdoblju stalno mi se počelo nametati pitanje “A, što ti želiš?”. Spletom okolnosti, u ljeto 2025. godine dogodio se klik gdje sam naišla na kanadsku edukaciju upravo za ovu vrstu „coachinga“ i rekla sebi: “To je to!”
Stoga, uvjerena sam da se ne bih trenutno bavila ovim da nisam prošla kroz sve što jesam jer da biste radili ovaj posao, morate puno raditi u sebi. Rušiti vlastita uvjerenja koja vam više ne služe, preispitivati sve ono što je na putu da postanete osoba koja želite biti. Koliko takvih ljudi danas poznajete?
Također, moram naglasiti da je moja promjena počela izvana. Dugo sam osjećala da nešto s mojim tijelom nije u redu, da odbija određene namirnice koje nisam mogla jesti, da sam razvila razne intolerancije. Iako sam bila aktivna, osjećala sam se jako tromo. Kao da mi je netko stavio uteg oko vrata koji nisam mogla skinuti. Korak po korak, počela sam osluškivati što je to što mom tijelu treba, čime ga trebam hraniti, kako se kretati i ono najbitnije, kako postići da vam služi u svakodnevnom životu.
Da bih to sve postigla, morala sam učiniti ono često najteže – stati.
Po struci ste sociologinja, a u radu se bavite biologijom stresa i živčanim sustavom. Kako ta kombinacija društvenog i biološkog izgleda u praksi? Promatramo li danas stres previše kao “osobni neuspjeh”, umjesto kao logičnu reakciju našeg tijela na društvo u kojem živimo?
Studij sociologije vam daje jednu širinu gdje vam se vidici izuzetno šire ako ih znatie gledati iz različitih perspektiva. Stres nije samo problem pojedinca. On se udomaćio u svaku poru našeg kapitalističkog društva, gdje se često stres veliča kao nešto poželjno jer nam omogućava samohvalu kako smo “izdržljivi”. Međutim, bitno je naglasiti da stres nije karakter. Stres je odgovor. Odgovor na okruženje. Na pritisak. Na sustave koji su dugo govorili ženama da moraju raditi dvostruko više da bi ih se smatralo jednako dobrima.
Biologija to potvrđuje. Kortizol, hormon stresa, ne raste zato što sto smo slabi. Raste zato što naš živčani sustav procjenjuje da smo u opasnosti. A opasnost ne mora biti medvjed u šumi. Može biti neugodan e-mail. Može biti komentar člana obitelji. Može biti tjedno izvješće koje mora biti savršeno.
Vidim to svaki dan u svom radu. Žene koje su nevjerojatno kompetentne, marljive, odgovorne i koje su istovremeno kronično iscrpljene. Ispod iscrpljenosti, često se nalazi krivnja i uspoređivanje sa drugima: “Pa zašto ja to ne mogu podnijeti kad druge mogu?” Ali pitanje nije zašto ne možete podnijeti. Pitanje je što ste sve morali podnijeti da biste uopće stigli ovdje.
Sociologija me naučila gledati širu sliku, povezivati uzročno-posljedične čimbenike i promatrati kulturološke obrasce u kojima smo odrasli. Biologija stresa me naučila čitati tijelo. I to je kompas koji koristim u svom radu. Ne tražimo krivca, nego želimo razumjeti kontekst.
Stres nije nužno loš. Imamo tzv. pozitivan stres koji nas motivira na akciju, pojačava fokus i pomaže nam da dođemo do cilja. Problem nastaje kada ne prepoznajemo da smo u stanju kroničnog stresa bez adekvatnog oporavka. Tu većina žena “gubi bitku” jer je tijelo predugo u takvom stanju u kojem takav stres postaje nešto što se podrazumijeva i što smo normalizirali, upravo iz gore navedenih razloga. Vjerujem da većina žena koristi stres kao jedinicu uspjeha u nečemu, bilo čemu. Ono što se ne vidi je da stalno mislimo da moramo bolje, jače, uspješnije. Gdje je tu onda granica? Nema je!
Često naglašavate da trauma-informed coaching nije isto što i psihoterapija te da to nije “popravljanje” klijenta. Možete li našim čitateljicama jednostavno objasniti što zapravo radite kada promatrate ono ispod površine – poput načina na koji dišu ili trenutka kada se ukoče?
Mnogi ljudi još uvijek ne znaju što je „coaching“ pa je možda najbolje krenuti od toga.
„Coaching“ nije savjetovanje, mentoriranje ni terapija. „Coach“ ne govori klijentu što treba napraviti niti mu daje gotova rješenja. Uloga „coacha“ je postavljati pitanja, pomoći osobi da razvije veću svjesnost o sebi, prepozna vlastite obrasce i pronađe rješenja koja su usklađena s njezinim vrijednostima i ciljevima.
Jednostavno rečeno, „coaching“ pomaže ljudima da prijeđu put od mjesta na kojem su sada do mjesta na kojem žele biti.
„Trauma-informed coaching“ je pristup „coachingu“ koji prepoznaje utjecaj traume na živčani sustav i ponašanje pojedinca. U središte stavlja psihološku sigurnost, osnaživanje i mogućnost izbora kako bi klijent mogao graditi otpornost i lakše se nositi sa sadašnjim izazovima. Za razliku od terapije, fokusira se na buduće ciljeve, a ne na procesuiranje trauma iz prošlosti. Također, bitno je naglasiti da ja kao „trauma-informed coach“ ne tretiram traumu, ali sam obučena da ju prepoznam. U tom slučaju, moja zadaća je klijentu to jasno naglasiti i predložiti psihoterapiju. Ponekad kombinacija nekoliko različitih pristupa može jako koristiti klijentu. Isto tako, ne morate imati traumu da biste koristili ovaj tip „coachinga“.
Ono što „trauma-informed coaching“ razlikuje od mnogih drugih pristupa jest činjenica da ne promatra ponašanje odvojeno od živčanog sustava – jer osoba ne donosi odluke, gradi navike i postavlja granice samo iz razine volje, već i iz stanja u kojem se njezin živčani sustav nalazi.
Ovaj pristup temelji se na nekoliko ključnih stupova koji pomažu spriječiti retraumatizaciju i podržati osobni rast.
Prvi je sigurnost. To znači stvaranje sigurnog, podržavajućeg i neosuđujućeg prostora u kojem se osoba može slobodno izraziti. Drugi je izbor i kontrola. Klijent ima aktivnu ulogu u procesu te sam odlučuje o čemu želi razgovarati, koliko duboko želi istraživati određenu temu i kojim tempom želi raditi. Treći je povjerenje i transparentnost. To podrazumijeva jasne dogovore, očekivanja i granice kako bi klijent u svakom trenutku znao što može očekivati od procesa i osjećao se sigurno unutar „coaching“ odnosa.
Koliko mi je poznato, u trenutku kada sam se uključila u ovu edukaciju nisam pronašla informacije da je netko iz Hrvatske, a ni iz regije, ranije pohađao ovaj program. To mi govori koliko je ovo područje još uvijek novo na našem tržištu, ali i koliko postoji prostor za razvoj pristupa koji u središte ne stavlja samo cilj i rezultat, nego i osobu koja do tog cilja pokušava doći.
Većina nas naučila je obraćati pažnju na ono što ljudi govore. Mene zanima i ono što se događa dok govore.
Primjerice, osoba može reći da je sve u redu, ali primijetim da joj se disanje ubrzalo, da je spustila pogled, stisnula čeljust ili se iznenada ukočila kada je dotaknula određenu temu. To ne znači da nešto nije u redu niti da ja “čitam misli”. To su jednostavno informacije.
Naš živčani sustav često reagira prije nego što postanemo svjesni što osjećamo. Tijelo ponekad primijeti opasnost, stres ili nelagodu prije nego što to uspijemo izraziti riječima.
Zato ne promatram samo sadržaj razgovora, nego i način na koji osoba prolazi kroz njega. Tijelo i živčani sustav ne nose sve odgovore, ali često nose informacije kojima nismo naučili posvećivati pažnju. A ponekad upravo te informacije mogu objasniti zašto znamo što želimo napraviti, ali nam je to i dalje teško učiniti.
Na nedavnom Dubrovnik Women Summitu privukli ste pozornost izrazom “prokletstvo trostrukog P” (perfekcionizam, proaktivnost, produktivnost). Zašto su uspješne žene toliko sklone tom trojstvu i kako ono biološki iscrpljuje žensko tijelo?
Mislim da je važno odmah reći da perfekcionizam, proaktivnost i produktivnost sami po sebi nisu problem. Dapače, upravo su te osobine mnogim ženama pomogle izgraditi karijere, voditi timove, brinuti o obitelji i ostvariti iznimne rezultate. Problem nastaje kada te kvalitete prestanu biti izbor i postanu način preživljavanja.
Ja sam živjela taj trostruki P. Dugo. Znala sam biti ponosna na svoju sposobnost da “sve stignem”. Sve dok nisam shvatila da sam zapravo svugdje, a najmanje u sebi. Bila sam fizički prisutna svugdje, a emotivno nedostupna sebi. I to je cijena trostrukog P-a koju nitko ne uračuna unaprijed.
Mnoge uspješne žene s kojima razgovaram naučile su vrlo rano da njihova vrijednost dolazi iz onoga što rade, postižu i daju drugima. Pohvala dolazi kada su odgovorne. Priznanje dolazi kada su korisne. Osjećaj sigurnosti dolazi kada imaju kontrolu. Tada perfekcionizam više nije težnja izvrsnosti nego strah od pogreške. Proaktivnost više nije inicijativa nego osjećaj da uvijek moraš biti korak ispred problema. Produktivnost više nije alat nego način dokazivanja vlastite vrijednosti. Zato ga zovem “prokletstvo trostrukog P”.
Izvana takve žene često djeluju vrlo uspješno. Organizirane su, sposobne, pouzdane i uvijek drže sve pod kontrolom. No iznutra mnoge žive u stanju stalne pripravnosti.
Biološki gledano, tijelo ne razlikuje rok na poslu, sukob u obitelji ili unutarnji pritisak da sve mora biti savršeno. Za živčani sustav sve to može predstavljati signal prijetnje. Kada takvo stanje traje tjednima, mjesecima ili godinama, organizam ostaje u kroničnoj aktivaciji.
Posljedice ne vidimo odmah. One se često pojavljuju kroz umor koji ne prolazi nakon odmora, probleme sa spavanjem, osjećaj preplavljenosti, poteškoće s koncentracijom, razdražljivost, gubitak motivacije ili osjećaj da osoba više ne prepoznaje samu sebe. Paradoks je u tome što žene koje najviše trebaju odmor često najteže sebi dopuštaju stati. Čak i odmor pretvaraju u zadatak koji treba odraditi savršeno. Zato vjerujem da rješenje nije u tome da žene postanu manje ambiciozne ili manje uspješne. Rješenje je da prestanu svoju vrijednost vezati isključivo uz učinak. Dugoročno, nijedna osoba ne može neprekidno funkcionirati kao stroj. Tijelo će prije ili kasnije zatražiti ono što mu je potrebno. Pitanje je samo hoćemo li ga čuti na vrijeme ili tek onda kada nas prisili da stanemo.
Na Instagramu ste dotaknuli jednu duboku temu – kako nesvjesno zadržavamo stare navike ili kilograme kako unutar sebe “ne bismo izdali” roditelje i njihov identitet. Kako prekinuti te nevidljive niti lojalnosti koje nam štete, a da pritom ne osjećamo krivnju?
Ovo je jedna od tema koja ljudima na prvu zvuči neobično, ali kada malo zastanemo i promotrimo vlastiti život, postaje puno jasnija. Ne nasljeđujemo od roditelja samo boju očiju, prezime ili navike. Nasljeđujemo i uvjerenja o tome što znači biti uspješan, vrijedan, siguran, voljen ili prihvaćen. Ponekad te poruke čujemo izravno, a ponekad ih učimo promatrajući ljude oko sebe. Primjerice, ako je osoba odrasla u obitelji u kojoj su svi imali višak kilograma i cijeli život govorili da su “takvi geni”, gubitak kilograma ponekad nije samo promjena na vagi. Na nesvjesnoj razini može predstavljati udaljavanje od identiteta obitelji kojoj pripadamo. Isto vrijedi za novac, uspjeh, odnose ili način na koji brinemo o sebi.
Naravno, ne vjerujem da netko svjesno odlučuje ostati nezdrav, nesretan ili zaglavljen kako bi ostao lojalan roditeljima. Međutim, kao ljudi imamo duboku potrebu za pripadanjem. A ponekad naš živčani sustav pripadanje povezuje sa sigurnošću. Zato promjena ponekad nije samo pitanje discipline ili motivacije. Ponekad je pitanje unutarnje dozvole.
Kako prekinuti te obrasce bez osjećaja krivnje?
Prvi korak je shvatiti da promjena nije izdaja. To što živite drugačije od svojih roditelja ne znači da ih manje volite. To što zarađujete više, postavljate zdravije granice ili više brinete o svom zdravlju ne znači da odbacujete svoju obitelj. Možemo istovremeno poštovati ljude koji su nas odgojili i odabrati drugačiji put za sebe. Drugi korak je osvijestiti da zahvalnost i ponavljanje nisu isto. Mnogi ljudi nesvjesno vjeruju da će pokazati ljubav prema roditeljima tako da nastave živjeti na isti način kao oni. No najveći oblik zahvalnosti često nije ponavljanje njihovih ograničenja, nego korištenje prilika koje možda oni sami nisu imali. I treći korak je razviti toleranciju na nelagodu. Kada počnemo mijenjati stare obrasce, vrlo često se pojavljuje osjećaj krivnje. To ne znači da radimo nešto pogrešno. Često samo znači da izlazimo iz poznatog.
Zato u svom radu ne gledam na krivnju kao na znak da trebamo stati, nego kao na mogući znak da se naš identitet mijenja.
Napisali ste da reakcije poput povlačenja u tišinu, “stiskanja kočnice” ili preplavljenosti informacijama nisu karakterne mane ni slabosti, već signali živčanog sustava. Koje to signale žene najčešće ignoriraju, misleći da su samo lijene ili nedovoljno disciplinirane?
Mislim da je jedan od najvećih problema to što smo mnoge normalne reakcije živčanog sustava počeli tumačiti kao osobne nedostatke. Žena će reći da je lijena, a zapravo je iscrpljena. Reći će da joj nedostaje disciplina, a mjesecima funkcionira na premalo sna i pod stalnim pritiskom.
Reći će da je neorganizirana, a njezin mozak pokušava obraditi količinu informacija koju nitko ne bi mogao dugo nositi bez posljedica. Posebno kod uspješnih žena često vidim da ignoriraju vrlo jasne signale. Prvi je kronični umor koji ne prolazi ni nakon odmora. Ne govorim o umoru nakon napornog tjedna, nego o osjećaju da si stalno “na rezervi”, bez obzira na to koliko si toga obavila. Drugi je nemogućnost donošenja odluka. Mnoge žene misle da su postale neodlučne, a zapravo je njihov sustav preopterećen. Kada smo pod dugotrajnim stresom i najjednostavnije odluke mogu početi djelovati kao dodatni teret. Treći signal je odgađanje. U našem društvu odgađanje se gotovo uvijek tumači kao nedostatak discipline. Međutim, ponekad ono nema veze s lijenošću. Ponekad je riječ o tome da je osoba toliko preplavljena da njezin sustav jednostavno ne uspijeva pokrenuti akciju. Tu je i ono što često nazivam “stiskanjem kočnice”. Osoba zna što želi napraviti. Ima znanje, sposobnosti i plan. Ali svaki put kada treba krenuti, nešto je zaustavi. Vrlo često problem nije nedostatak motivacije nego unutarnji osjećaj nesigurnosti koji se aktivira prije nego što osoba napravi korak naprijed.
Mnoge žene ignoriraju i fizičke signale. Napetost u ramenima, stiskanje čeljusti, plitko disanje, glavobolje, probavne smetnje, osjećaj težine u tijelu ili poteškoće sa spavanjem često se promatraju kao nešto što treba “izdržati”. Tijelo međutim vrlo rijetko šalje signale bez razloga.
Ono što mi je posebno zanimljivo jest da žene često imaju puno suosjećanja za druge, ali vrlo malo za sebe. Kada bi njihova prijateljica bila iscrpljena, rekla bi joj da uspori, odmori se i potraži podršku. Kada se isto događa njima, često sebi govore da se moraju samo malo više potruditi. A upravo tu nastaje problem.
Vaša krilatica glasi: “Vaš mir je vaš najveći poslovni resurs”. Živimo u uvjerenju da biznis traži agresiju, brzinu i stalni pritisak. Kako reguliran živčani sustav zapravo donosi bolji fokus, kreativnost i u konačnici – veći profit?
Dugo smo uspjeh povezivali s idejom da moramo stalno gurati, biti dostupni, raditi više i izdržati više od drugih. U poslovnom svijetu često se glorificiraju stres, „multitasking“ i kronična zauzetost kao znakovi ambicije i uspjeha. Problem je što ljudski mozak i živčani sustav ne funkcioniraju najbolje pod stalnim pritiskom. Kada smo kronično preopterećeni, naš sustav ulazi u način preživljavanja. Fokus se sužava, pažnja postaje fragmentirana, raste impulzivnost, a sposobnost sagledavanja šire slike opada. U takvom stanju često donosimo odluke iz hitnosti, straha ili iscrpljenosti, a ne iz jasnoće. Zato kažem da je mir poslovni resurs.
Ne zato što vjerujem da poduzetništvo treba biti ugodno ili bez izazova, nego zato što je reguliran živčani sustav temelj kvalitetnog donošenja odluka. Kada se osjećamo dovoljno sigurno, naš mozak ima veći pristup dijelovima koji su zaduženi za kreativnost, strateško razmišljanje, planiranje, rješavanje problema i kvalitetnu komunikaciju s drugima. Lakše povezujemo informacije, uočavamo prilike koje bismo pod stresom propustili i donosimo odluke koje nisu samo reakcija na trenutni pritisak. To ne znači da uspješni ljudi ne osjećaju stres. Razlika je u tome što nisu stalno zarobljeni u njemu.
Zanimljivo je da mnoge osobe vjeruju kako će izgubiti prednost ako uspore. Boje se da će postati manje produktivne, manje ambiciozne ili manje uspješne. U praksi često vidim suprotno. Kada se smanji unutarnji kaos, povećava se kvaliteta fokusa. Kada nestane stalna potreba za gašenjem požara, otvara se prostor za kreativnost. Kada živčani sustav nije neprestano u obrambenom stanju, raste sposobnost donošenja dugoročnih odluka. A, upravo te odluke najčešće stvaraju najveću vrijednost u poslovanju. Zato ne promatram regulaciju živčanog sustava kao „wellness“ trend ili luksuz za ljude koji imaju viška vremena. Promatram je kao poslovnu vještinu. Na kraju dana, najveće poslovne odluke ne donosi vaš kalendar, inbox ili to-do lista. Donosi ih vaš mozak. A, kvaliteta tih odluka uvelike ovisi o stanju u kojem se vaš živčani sustav nalazi dok ih donosite.
Istaknuli ste da u radu s klijenticama slušate i ono što one već dugo pokušavaju prešutjeti sebi. Što je ono što moderne, uspješne žene najteže priznaju same sebi kada sjednu preko puta Vas?
Mislim da većina žena koje dolaze k meni ne skrivaju istinu od drugih ljudi. Najčešće je skrivaju od sebe. Ne zato što su neiskrene, nego zato što su godinama bile zauzete funkcioniranjem, ispunjavanjem obveza i brigom za sve oko sebe. Zato ono što najteže priznaju nisu velike tajne. To su naizgled jednostavne rečenice poput: “Umorna sam.”, “Ne mogu više ovako.”, “Nisam sretna, iako na papiru imam sve.” ili “Ne znam što ja zapravo želim.”
Ono što mi je posebno zanimljivo jest da tijekom „coaching“ procesa vrlo često čujem rečenicu: “Ovo nikad nisam rekla naglas.” Ponekad je riječ o nekom strahu, ponekad o ljutnji, ponekad o osjećaju usamljenosti ili nezadovoljstva koji osoba nosi godinama. I tada postanemo svjesni koliko je energije potrebno da bismo svakodnevno nosili nešto što nikada nismo podijelili ni s kim. Ako uzmete u obzir da su moje klijentice uglavnom žene u tridesetima i četrdesetima, možete zamisliti koliki je teret desetljećima nositi iste misli, sumnje, očekivanja i unutarnje konflikte potpuno same. Mnoge od njih uspješno vode timove, obitelji, projekte i karijere, ali istovremeno nose unutarnji dijalog koji nikada ne prestaje. Neprestano preispitivanje, analiziranje, briga za druge i pokušaji da budu sve svima. Posebno kod uspješnih žena primjećujem da su toliko navikle biti oslonac drugima da više ne znaju gdje završavaju tuđa očekivanja, a gdje počinju njihove stvarne potrebe. Godinama donose odgovorne odluke, rade ono što ima smisla i ono što se od njih očekuje, ali negdje usput izgube kontakt sa sobom.
Zato u „coachingu“ često ne radimo na tome kako da postanu još produktivnije, učinkovitije ili organiziranije. Puno češće radimo na tome da ponovno čuju vlastiti glas ispod sve te buke.
I možda je upravo to ono što najčešće čujem između redaka. Ne “želim biti uspješnija”, nego “želim prestati živjeti kao da se cijelo vrijeme moram dokazivati”. A vjerujem da je priznati sebi tu istinu jedan od najhrabrijih koraka koje osoba može napraviti.
Izuzetno ste aktivni i glasni na mrežama, što traži stalnu izloženost. Kako Vi osobno štitite svoj živčani sustav od digitalnog preopterećenja i “mračnih strana” algoritama koji često potiču uspoređivanje i anksioznost?
Mislim da mi je upravo činjenica da sam dvije godine pripremala izlazak na društvene mreže danas jedna od najvećih prednosti. Ljudi često vide trenutak kada se netko pojavi na Instagramu ili LinkedInu, ali ne vide sve ono što se događalo prije toga. U mom slučaju, te dvije godine nisu bile posvećene strategiji sadržaja ili algoritmima. Bile su posvećene meni. Tijekom tog razdoblja prolazila sam kroz različita ograničavajuća uvjerenja, „imposter“ sindrom, perfekcionizam, potrebu da sve bude savršeno prije nego što krenem i ono što danas nazivam “prokletstvom trostrukog P”. Na svemu tome trebalo je raditi. Zato danas društvene mreže ne doživljavam kao mjerilo vlastite vrijednosti, nego kao alat za komunikaciju i dijeljenje ideja. Mislim da je to ključna razlika.
Algoritmi su dizajnirani da privuku našu pažnju, ali ne smiju određivati naše samopouzdanje. Onog trenutka kada broj pregleda, lajkova ili pratitelja počne određivati kako se osjećamo sami sa sobom, ulazimo na vrlo sklizak teren. Naravno da i ja ponekad osjetim pritisak uspoređivanja. Mislim da bi bilo neiskreno reći drugačije. Razlika je u tome što danas te trenutke prepoznajem puno brže nego prije. U tom trenutku osvijestim što mi se događa, odmaknem se od telefona, odem u šetnju ili čitam knjigu.
Jedna od najvažnijih lekcija koju sam naučila jest da ne moram biti stalno prisutna kako bih bila relevantna. Ne moram objaviti svaki dan. Ne moram komentirati sve što se događa. Ne moram biti dostupna 24 sata dnevno. Živčani sustav ne zanima koliko pratitelja imamo. Njega zanima osjećamo li se sigurno, imamo li dovoljno odmora i postoji li prostor između onoga što dajemo svijetu i onoga što ostavljamo za sebe. Zato danas puno više pazim na kvalitetu nego na količinu. Nastojim stvarati sadržaj koji je u skladu s mojim vrijednostima, a ne sadržaj koji samo prati trendove. Također redovito provjeravam vlastite motive i pitam se objavljujem li nešto zato što zaista imam što reći ili zato što osjećam pritisak da moram biti vidljiva.
Mislim da najveća zaštita od digitalnog preopterećenja nije još jedna aplikacija za produktivnost ili stroža pravila korištenja mobitela. Najveća zaštita je izgraditi dovoljno stabilan odnos sa samim sobom da algoritam ne odlučuje tko ste i koliko vrijedite. A, upravo je na tome, barem u mom slučaju, počeo rad puno prije nego što sam objavila prvu objavu.
Za kraj, zamislimo ženu koja čita ovaj intervju na svom mobitelu, osjeća grč u želucu i preplavljena je obvezama. Koju mikro-vježbu ili misao joj možete pokloniti upravo sada, kako bi njezino tijelo osjetilo da je sigurno?
Ako bih čitateljici mogla pokloniti samo jednu stvar nakon ovog intervjua, bila bi to sljedeća vježba! Zastanite na trenutak. Doslovno stanite tamo gdje jeste. Spustite telefon ili zatvorite laptop, stavite jednu ruku na srce, a drugu na trbuh i polako udahnite tako da osjetite kako se ruka na trbuhu podiže. Zatim izdahnite sporije nego što ste udahnuli. Ponovite to tri puta. Zvuči premalo da bi bilo važno, znam. Ali upravo u tome je poanta. Većina nas je naučila da rješenja moraju biti velika, komplicirana i dugotrajna. Međutim, živčani sustav ne traži savršen plan. Traži signal sigurnosti. Kada usporimo dah i usmjerimo pažnju na tijelo, šaljemo vrlo jednostavnu poruku: “Nisam u opasnosti. Mogu disati. Imam vremena.” Taj signal putuje izravno do dijelova živčanog sustava koji su odgovorni za reakcije stresa i pomaže tijelu da izađe iz stanja stalne pripravnosti. To nije magija ni pozitivno razmišljanje. To je fiziologija.
Koristim ovu vježbu sa svojim klijenticama gotovo svakodnevno. Koristim je i sama. U autu prije važnog sastanka, prije teškog razgovora, u trenucima kada osjetim da me obveze počinju sustizati ili kada primijetim da sam se ponovno našla u brzini. Radila sam je i na pozornici „Dubrovnik Women Summita“ dok sam čekala da izađem pred publiku. Mislim da je to možda i najvažnija poruka koju želim ostaviti ženama koje čitaju ovaj intervju. Vaše tijelo nije vaš neprijatelj. Ono nije prepreka koju trebate pobijediti niti problem koji trebate riješiti. Ono vam cijelo vrijeme šalje informacije o tome kako ste. A dobra je vijest da vam je uvijek dostupno.
Ponekad je dovoljno svega petnaest sekundi pažnje kako biste se ponovno povezale sa sobom. Tri daha. Ruka na srcu. Ruka na trbuhu. To možda neće riješiti sve probleme koje danas imate. Ali može biti prvi trenutak u danu u kojem vaše tijelo osjeti da nije samo i da je sigurno. A vrlo često upravo od toga počinje svaka održiva promjena.
