Četiri mjeseca bez žive glazbe i još barem toliko vremena pred nama sve ljubitelje koncerata je poprilično pogodilo. Ljeto bez velikih festivala, prazni klubovi i beskrajni dani pred malim ekranima svima teško padaju, ali posebno i disproporcionalno su pogođeni sami glazbenici. Ljudi koji su navikli na beskonačna putovanja i nastupe i čija financijska solventnost ogromnim dijelom ovisi o svirci pred publikom teško se prilagođavaju na kućnu izolaciju i neproduktivnost. Mnogi stoga pokušavaju iz ove loše situacije izvući barem mrvicu pozitive i krate dane obradama starih klasika.
Prvi se aktivirao Jordan Olds, voditelj jedinog heavy metal talk-showa ‘2 Minutes to Late Night’, u kojem pod mrtvačkom bijelom maskom i pseudonimom Gwarsenio Hall video-konferencijski ulazi u domove mnogobrojnih glazbenika, čije bi samo nabrajanje zauzelo barem dvije stranice teksta te njihove kolaboracije redovito objavljuje na svom YouTube kanalu. Prva takva obrada bila je ‘Dare to be Stupid’ Weird Ala, a do danas su svoje duhovite, ali iznimno vjerne obrade dobili Kate Bush, Ozzy, Danzig, Gunsi, Tom Petty, AC/DC, Soundgarden i mnogi drugi. Serija će, obzirom na katastrofalno stanje korone u Americi potrajati još duže vrijeme, a pretplatnici redovito bivaju počašćeni i audio-datotekama tih obrada u svojem e-mail sandučiću.
Početkom travnja, taman kad smo svi već poprilično pohabali naše kauče i fotelje, supergrupa BPMD (Blitz – Portnoy – Menghi – Demmel) izdala je album ‘American Made’ sa svojom trash interpretacijom deset američkih rock klasika sedamdesetih. Aerosmith, ZZTop, Lynyrd Skynyrd, Blue Öyster Cult i Grand Funk Railroad samo su dio bandova osuvremenjenih za ovu korona-godinu. Album bi se posebno mogao svidjeti fanovima Overkilla jer je glas Bobbyja ‘Blitz’ Ellswortha tako specifičan da je jednostavno nemoguće odvojiti njegov stalni posao od ovog projekta.
Svoje pandemijske dane u Hamburgu njemački sludge duo Mantar odlučio je prekratiti povratkom u mladost i obradama američke grunge/alt-rock scene devedesetih. L7, The Jesus Lizard, Sonic Youth, Mazzy Star, Babes in Toyland, Mudhoney i 7 Year Bitch tako su dobili verzije svojih hitova na albumu ‘Grungetown Hooligans II’, kojeg entuzijastično preporučam ako želite čuti kako stvari kao ‘100%’, ‘Ghost Highway’ i ‘Bruise Violet’ zvuče u stilu koji je najlakše nazvati mješavinom Melvinsa i Motörheada. Mantar me je uvijek posebno uveseljavao jer samo dva tipa (gitara i bubanj) uspijevaju zvučati puno žešće od mnogih kvinteta.
Inter Arma iz Richmonda (Virginia) uvijek su prkosili žanrovskoj klasifikaciji. Ponekad black, ponekad death metal, često sludge, a nerijetko i hardcore, na svom novom albumu obrada ‘Garbers Days Revisited’ (uz mig i naklon Metallici) slušateljima daju na uvid svoj cjelokupni stilski raspon. Neil Youngov ‘Southern Man’ započinje sasvim pitomo no vrlo brzo evoluira u serijal eksplozivnih rifova i sludge vokala. Hüsker Düov ‘The Girl Who Lives on Heaven Hill’ dobiva svoju black metal verziju, a ‘March of the Pigs’ Nine Inch Nailsa zadržava i nadograđuje na originalnoj kaotičnosti pionira industrijskog metala. Tu su još obrade Ministryja, Cro-Magsa i Toma Pettyja (‘Running Down a Dream’ očigledno je omiljena tema obrada, dvaput samo u ovoj kolumni). A verzija najvjernija originalu je – začuđujuće – Princeov ‘Purple Rain’, odjavna stvar albuma.
Čast da zaključe ovotjednu kolumnu pripada sludge majstorima Thou s albumom ‘Blessings of the Highest Order’ koji sadrži čak šesnaest obrada Nirvane koje su u prošlosti izvodili u sklopu svojih setova. U kvalitetu Thou obrada i osobno sam se uvjerio na prošlogodišnjem Roadburnu kad su napravili potpuni kaos sa svojim setom obrada Misfitsa. Na ovom albumu tako možete čuti njihove interpretacije ‘In Bloom’, ‘Scentless Apprentice’, ‘Floyd the Barber’, a posebna pohvala ide na uspješnom izbjegavanju obrađivanja ‘Smells Like Teen Spirit’.
Foto:
2 Minutes – facebook
BPMD – bpmdmusic.com
Mantar – bandcamp.com
Inter Arma – relapse.com
Thou – roadburn.com