Sjeverno od planine Snježnice, u Konavoskim brdima, nalazi se danas slabo naseljeno selo Stravča. Zapravo se selo satoji od triju zaselaka – Stravča, Jagnjilo i Njivice. U drugoj polovici 19. stoljeća u tri spomenuta zaseoka živjelo je oko 200-tinjak stanovnika, dok ih danas ima oko 50. U južnom djelu, blizu seoske škole, smještena je župna crkva Sv. Đurđa za koju se pretpostavlja kako je prvi put izgrađena 1620. godine. No, današnja crkva potječe iz 1827. godine. Pored spomenute crkve, možda kojih stotinjak metara dalje, nalazi se još jedna crkva iz 17. stoljeća, crkva Sv. Spasa, oko koje je izgrađeno groblje. Taj je crkva dograđena 1880. godine i zanimljiva je jer se u njoj nalazi latinski natpis koji spominje svećenika Frana Seka. Spomenuti natpis glasi:
Franu Seku Stravče dušebrižniku koji župom u najtežim vremenima na izvanredan način 53 godine neprekidno upravljaše Družba Isusova na sjećanje potomstvu postavi. Umro 1835. godine
TKO JE BIO FRANO SEKO
Kao što čitatelj može pretpostaviti, bio sam zaintrigran citiranim natpisom i odlučio sam istražiti tko je bio Frano Seko. On je rođen 1759. godine u Dubrovniku te preminuo u 76. godini, dakle 1835. godine u Stravči. Zanimljivo je kako je Frano bio župnikom u Stravči pune 53 godine. U to je selo došao 1782. godine i tu ostao sve do svoje smrti. Nitko ni prije, niti poslije njega nije toliko dugo ostao župnikom na Stravči. Bio je omiljen među svojim župljanima. Istako se u borbi protiv kuge 1785. godine od koje je tada umrlo deset stanovnika Stravče (vidi: N. Kapetanić, Konavoski epigrafički spomenici, 2000.). Kao što sam istakao, zanimljiva je činjenica kako je Frano Seko cijeli svoj svećenički vijek proveo u jednoj brdskoj konavoskoj župi koja sigurno krajem 18. i početkom 19. stoljeća nije bila ugodna za život. Teško je bilo živjeti u mjestu koje je bilo na samoj granicu i tako stalno izloženo čestim komitskim upadima koji su provaljivali i pljačkali Stravču te okolna mjesta. Kolika je bila povezanost između njega i konavoskog naroda Stravče, svijedoči i to kada je nakon dugog vremena primio poziv od starješina da dođe u Dubrovnik Tamo su mu ponudili mjesto kanonika u stolnoj crkvi. No, kada su to mještani saznali, počeli su plakati. Priča dalje kaže kako je don Frano kleknuo na koljena i počeo ljubiti prag svoje kuće s riječima: „Ne, neću te ostaviti narode moj, s tobom sam živio i s tobom ću umrijeti.“ (vidi: Antena-vjesnik župe Cavtat, br.V/83). Nakon toga je don Frano pošao u Dubrovnik kod biskupa u svojim običnim velikim cokulama i s velikim debelim štapom kojim je počeo udarati po podu pred biskupom, govoreći: „ Non canonicabosed Stravciabo!“ To bi u prijevodu trebalo glasiti: „Neću biti kanonik nego Stravčanin.“
Fotografija: Božo Lasić