Na svetkovinu Bogojavljenja u ponedjeljak 6. siječnja dubrovački biskup mons. Mate Uzinić predvodio je euharistijsko slavlje u crkvi Domino u Dubrovniku.
Na početku propovijedi, govoreći o Bogu koji se objavljuje svima, kazao je da Bog “nije došao samo za nas; jer svi ljudi, makar ga ne spoznaju, makar ne znaju za njega, čak i oni koji možda ne ispovijedaju njegovu egzistenciju će, ako budu živjeli po svojoj savjesti i trudili se biti bolji ljudi, biti oni koji će biti spašeni, jer on je došao za sve.“ Nakon toga je prikazao likove iz evanđeoskog odlomka posvješćujući okupljenima kakav vjernik treba, odnosno ne treba biti. Na početku je kazao da vjernik ne smije biti poput Heroda, tj. ne smije „svoje želje i planove staviti ispred Božjih želja i planova. (…) U izboru između Boga i njegove volje, te sebe i svoje volje, Herod se odlučuje za provođenje svoje volje. Ne vidi ništa drugo doli vlastitu korist i spreman je na sve, bez obzira na cijenu i žrtvu drugih, pa čak i onih najnevinijih“, te to i aktualizirao:
„Možda je Herod čak smatrao da je njegova obveza po svaku cijenu braniti svoje kraljevstvo, kao što su to čini mnogi diktatori i prije i nakon njega, a i danas čine različiti Herodi i gospodari kaosa, kako ondje gdje se, zbog sebičnih interesa proljeva krv nedužnih, tako i ondje gdje se, u ime vlastite koristi i vlastitih probitaka i bez obzira na pravdu, Božje i ljudske zakone koji počivaju na temeljima načela prirodnog zakona, Isusa ne samo pokušava ubiti, nego i ubija u milijunima ubijenih, prevarenih, osramoćenih, prezrenih.“ Biskup je upozorio i da „ne smijemo biti niti pasivni kao glavari svećenički i pismoznanci narodni. Oni znaju gdje je Mesija i sposobni su ga pokazati drugima, nažalost pokazali su ga onome kome nisu trebali, ali sami ne čine ništa da bi ga osobno otišli potražiti i pronaći.“ Nakon što je pokazao kakav vjernik ne treba biti, došao je i do pozitivnog primjera, a riječ je o mudracima: „Oni nas svojim ponašanjem uče što bismo i mi trebali činiti. Kad su ugledali zvijezdu bez dvoumljenja su krenuli na put. Napustili su vlastit dom, poznate osobe, udobnost domovine i krenuli u neizvjesnost.
Da su počeli računati opasnosti na koje će naići, među koje spada i nesklonost političkih vlasti koje, danas kao i jučer, nemaju previše razumijevanja za ljude koji su se dali u potragu za Bogom i koji u svom životu Boga stavljaju na prvo mjesto, zasigurno ne bi nikad krenuli na put. Bili bi, poput glavara svećeničkih i pismoznanaca narodnih, uljuljani u svoj mir i neaktivnost. Oni, međutim nisu takvi. I zato su našli novorođenče kojemu su iskazali štovanje. I zato su bili sposobni otkriti pravu opasnost, upozoriti one koji su bili ugroženi i zaobići one koji ugrožavaju. I zato su nama primjer, ali i sveti zagovornici. I neka nas njihov primjer potakne, a zagovor pomogne, da i mi budemo poput njih, da i mi stavimo Boga ispred svega, da bi doista tražili Krista bez obzira na cijenu i da bi ga našli, susreli i dozvolili, mu da i nas promjeni i – slobodne od Heroda i njegovih zamki, ali i nezainteresiranosti glavara svećeničkih i pismoznanaca – učini svjedocima svoje ljubavi.“
Crkva Domino (Svi sveti; Domus Omnium Sanctorum) građena je od 1452. godine kao jedina trobrodna crkva XV st. u Dubrovniku. Apsida joj je pravokutna. U velikom potresu 1667. godine je srušena, ali je u istom stoljeću u baroknom stilu i prepravljena. U crkvi se, uz ostala renesansna i barokna djela, nalazi i pala Andree Vaccara “Slava Sviju svetih” iz XVII. stoljeća. Crkva je bila sjedište bratovštine kamenara, a uz nju se danas nalazi muzej posvećen dubrovačkom komediografu Marinu Držiću.