Piše: Petar Ipšić
Uz njegov glas proveo sam veći dio svog života. Uvijek je bio konstanta i utjeha pa i kad bi me glazbena istraživanja odvela u drugim smjerovima, znao sam da ćemo se opet sresti. Nikada nije radio ono što su drugi smatrali ispravnim ili potrebnim, a svoju karijeru, ako je tako želimo zvati, izgradio je na hiru.
Danas su mu 72 godine i već desetljećima uživa status živuće legende. Svake godine objavi novi album, poneke i dva, a zalomi mu se i neki koji je snimio prije više od 30 godina. I kada piše rock opere na bazi jednog blues rifa, ispjevava ode hibridnim automobilima, zaziva rušenje predsjednika Busha ili pad omraženog mu Monsanta to radi s tolikom uvjerenošću da se s time morate nositi. Jer već ste odavno shvatili da Neil Young nikada, ama baš nikada, neće napraviti što se od njega očekuje pa tako niti ono što vi kao njegov fan priželjkujete.
Imao je naviku napuštati gotove projekte u zadnji čas i ne na osobito zadovoljstvo svojih diskografa objavljivati albume čiji su izgledi za komercijalnu eksploataciju bili ravni nuli. Govorimo o autoru kojega je David Geffen tužio jer je držao da radi nereprezentativnu glazbu, odnosno srž ovog bizarnog tužbenog zahtjeva bila je u konstataciji da Neil Young ne zvuči poput sebe(!). Oni su htjeli još jedan akustični country rock album u stilu ‘Harvesta’ (Youngov najveći hit bila je pjesma ‘Heart of Gold’, a ‘Harvest’ najprodavaniji album u SAD-u 1972.). No kako je to bilo zadnje što je Young želio, dostavio im je žestoki country album koji nisu mogli prodati rock publici, a nitko u Nashvilleu nije davao ni pišljiva boba što Geffen izdaje. Kada su ga tražili rock’n’roll ploču omaškom su zaboravili specificirati točan stil pa im je Young cinično isporučio set rockabilly pjesama u maniri ranih pedesetih. Njegov najavanturističkiji album ‘Trans’ danas se smatra klasikom. No, 1982. godine držali su ga u najmanju ruku kao promašeno stilsko lutanje. Young ga je snimio koristeći vokoder kao efekt na glasu na čak šest od devet pjesama. Nije to napravio kako bi Geffenu uskratio miran san što mu ga je donijela spoznaja da mu se posljednja akvizicija možda neće višestruko isplatiti, nego jer je vjerovao da će mu taj Sennheiserov VSM201 pomoći ostvariti lakšu komunikaciju sa sinom Benom, koji je baš kao i njegov drugi sin Zeke, imao cerebralnu paralizu.
No, desetljeće prije nego što će David Geffen izgubiti tužbu, Neil Young je postao Neil Young. Tada 27-godišnji vlasnik svačijeg najdražeg albuma tog ljeta nije znao što napraviti sa svim tim uspjehom pa je odlučio svoju potencijalno uspješnu karijeru MOR kantautora (Middle of the Road, termin koji opisuje lako probavljivu komercijalnu glazbu pogodnu za radio postaje) odvesti u najbliži jarak. Snimajući ‘Harvest’ Young nije kalkulirao, radio je iz uvjerenja kao uvijek do tada i kao mnogo puta poslije, slava je bila tek nusprodukt. Ljeto je 1973. godine. Već su tri i pol godine prošle od dana kada se san hippie generacije urušio na festivalu u Altamontu, a bivši zagovornici ljudskih prava i slobodne ljubavi bili su nakon otrežnjenja na sigurnom putu da postanu yuppieji u trci za ‘američkim snom’. Tragične smrti, najprije Crazy Horse gitariste Dannyja Whittena u studenom 1972. te Youngovog dobrog prijatelja i roadija Brucea Berryja u lipnju 1973. (obojica su stradala od predoziranja heroinom) direktno su utjecale na nastanak jednog od albuma čija reputacija nadopunjuje sadržaj i obrnuto te ga taj upravo spoj legendi i prvoklasnog muziciranja čine tako tragičnim, lomljivim, iskrenim i stvarnim. ‘Tonight’s the Night’ je pretežito snimljen tijekom jedne pijane noći 26. kolovoza 1973. godine u improviziranom studiju u Hollywoodu gdje ga je bend stvarao i dio je tzv. Ditch trilogije kojom je Young sam sebi svjesno ‘pucao u ruku’. Teškim i mračnim izdanjima otuđio je većinu slučajne publike istovremeno izgradivši temelje stabilne karijere koja još traje (samo u posljednje četiri godine izdao je šest albuma). ‘Tonight’s the Night’ objavljen je tek dvije godine nakon što je dovršen i to na nagovor Ricka Danka iz grupe The Band, a da bi ga izdao Young je žrtvovao već zgotovljeni album ‘Homegrown’, koji bi poput niza započetih, dovršenih i odbačenih projekata trebao ugledati svjetlo dana u sklopu arhivskih serija (prvi od tih albuma, ‘Hitchiker’, objavljen je prošle godine s 41 godinom zakašnjenja).
Posljednje izdanje plodonosne arhivske serije koncertnih snimaka, povodom ovom zapisu, jest ‘Roxy: Tonight’s the Night Live’ i predstavlja Younga s freško završenim materijalom kojeg on i Santa Monica Flyers prezentiraju tijekom tri uzastopna nastupa u rujnu 1973. kao prvi glazbeni gosti tek otvorenog, danas jednako slavnog i živog holivudskog kluba Roxy. Možda ovaj živi album kao ni njegova studijska verzija nisu najprobavljiviji Young za početnike (to je retrospektiva ‘Decade’), ali ako ste dovoljno zainteresirani i hrabri čeka vas prava poslastica. Pričljivi Young, ritam sekcija Crazy Horsea uz pomoć čestih suradnika Nilsa Longfrena, Bena Keitha i tekile Jose Cuervo svirali bi po dva seta gotovo isključivo sastavljena od pjesama koje će izaći tek dvije godine poslije. Snimke su tople, a publika (među njima i David Geffen) je evidentno odobravajuće raspoložena, što je u suprotnosti s legendama iz tog razdoblja. Smrt i gubitak možda jesu potakli nastanak ovih pjesama, ali one su zapravo svetkovina glazbe i slavlje života.