‘Mediteran Iva Dulčića’, velika retrospektivna izložba otvorena je večeras u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Kao zajednički projekt UGD Umjetničkog paviljona u Zagrebu, obuhvaća 108 izloženih djela, koje posjetitelji mogu vidjeti sve do 17. travnja ove godine.
Retrospektivnu izložbu otvorili su ravnateljica UGD Vesna Delić Gozze, autor izložbe, akademik Tonko Maroević te supruga Iva Dulčića, Mira, a predstavljen je veliki broj umjetnikovih radova iz zbirki različitih kulturnih institucija kao i privatnih zbirki.
Vesna Delić Gozze zahvalila se na otvorenju kako posjetiteljima koju su uveličali ovu večer, tako i vlasnicima umjetnina ustupljenih na ovoj izložbi, a kojih je večeras izloženo ukupno 108.
– Nadasve, htjela bih pozdraviti životnu pratiteljicu i veliku muzu slikara Iva Dulčića, Miru Dulčić – kazala je uvodno Delić Gozze, te dodala:
-Ovo je sto godina da zapravo veliki slikar Ivo Dulčić živi s nama, upravo zahvaljujući njegovim radovima, te vitrajima, koji nisu dio izložbe, a s kojima je kako je to kazao Antun Karaman, iskazao mučeništvo čovjeka. Veliki opus Dulčića sadrži veliki broj vitraža, kojima zarobljuje upravo ono svjetlo kojim je u cijelom svom opusu zaokupljen, bilo da se radi o freskama, mozaicima, slikama za crkve i kapele… Dulčić ostavlja traga i u ovoj tematici. Izložba, nazvana ‘Mediteran Iva Dulčića’, zapravo prizivlje ovaj kraj, jer je slikar bio sudbinski vezan uz Mediteran – istaknula je među ostalim Delić Gozze, prateći iznimnu putanju Dulčićeve biografije obilježene stalnim traganjem. Dodala je i to kako je ovaj veliki umjetnik uvijek bio protiv struje ali kad je trebalo i u vrijeme kad je to trebalo.
-Dulčić je u cijelom svom opusu pokazao da je Mediteran zapravo jedno ‘poželjno mjesto kako življenja, tako i stvaranja’ – zaključila je.
Na riječi Vesne Delić Gozze nadovezao se i Tonko Maroević, autor izložbe, kazavši kako mu je silno zadovoljstvo čini otvaranje ove izložbe jer se na taj način može odužiti umjetniku.
– Posebno mi je drago govoriti o njemu u njegovom gradu, Dubrovniku, jer se on nigdje drugdje ne bi na ovakav način formirao – kazao je Maroević. Dodao je i to kako ga je upravo njegov habitus činio umjetnikom europskih razmjera i velikih mogućnosti.
-No, samo u ovom gradu on je mogao stvoriti ovakvu atmosferu, intenziteta svjetlosti koje samo Dubrovnik sa svojim morem, odsjajima, otocima i kamenjem može dati – kazao je Maroević, dodavši kako je Dulčić posebno vezan za ovaj ambijent.
-Njegovo slikarstvo izraz je unutarnjeg bića, za slobodom, energijom, to je umjetnik koji je iz objekta znao ekstrahirati ono bitno. Iz glave, iz portreta izvući karakteristične fizionomijske crte, iz pejzaža, mrtve prirode… izvaditi bitno svjetlo. Dulčić je znao krenuti prema oslobođenom platnu – istaknuo je Maroević, dodavši kako se Dulčićev ‘umjetnički nerv’ ne može pomiriti s postojećim ili ne može producirati ili multiplicirati ovladanu morfologiju, već da se takav umjetnik stalno vraćao izazovu ponovnog viđenja. Dulčić je, kazao je, ‘umjetnik potpuno individualnog potpisa’.
Vrijedi dodati i ono što je u katalogu izložbe napisao akademik Maroević:
‘Veličinu opusa Iva Dulčića teško je otprve sagledati, ali je sasvim lako – i na temelju nevelikog broja uzoraka – osjetiti njegovu specifičnu težinu, individualnu određenost i likovnu vrijednost. To je umjetnik što je kroz tri desetljeća iznimno intenzivnog stvaranja uporno gradio i uspješno izgradio prepoznatljiv osobni univerzum širokoga raspona, u kojemu je izrazio ljepotu svojih vizualnih doživljaja, žestinu svojih spoznaja, te uvjerenja i snagu svojega nezatomljiva i nesalomljiva etičkog impetusa. Pripalo mu je djelovati u nelakim vremenima estetičkih i ideoloških pritisaka, ali utoliko je značajnije njegovo sustavno provođenje stvaralačke slobode, pa razmicanje granica stilskoga ili trendovskog predznaka, te gotovo neobuzdano kretanje raznim disciplinarnim, tehničkim, motivskim i žanrovskim područjima.’
Mira Dulčić zahvalila se posjetiteljima koji su došli u tolikom broju, što nisu zaboravili Iva.
– Njega već jako dugo nema u Dubrovniku. Nakon dolaska na studij u Zagreb, Ivo je živio između Dubrovnika i Zagreba. Nećemo spominjati koji je grad više volio, volio je oba dva grada. Ali se uvijek vraćao Dubrovinku. Vratio se i ovom izložbom i hvala vam na tome. Vratio se na Mihajla, a ja vam ostavljam njegovo djelo. I ne zaboravite ga – emotivno je otvorila izložbu Mira Dulčić.
Biografija Iva Dulčića:
Ivo Dulčić rodio se 11. kolovoza 1916. u Dubrovniku. 1934. završio je Klasičnu gimnaziju. 1935. upisuje Pravni fakultet u Beogradu, no većinu vremena provodi u Dubrovniku. 1937. prelazi studirati na Zagrebačko sveučilište, gdje apsolvira pravo, a 1941., nakon prethodnoga bezuspješnog pokušaja, upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. 1943. mobiliziran je u tzv. prosvjetnu bojnu, u kojoj također slika i druži se s kolegama i prijateljima, posebno s Kožarićem, Jevšovarom, Švertasekom i Kinertom.
Neposredno prije diplomiranja, 1946. godine dolazi u sukob s profesorom Tiljkom, a konfrontira se i sa zagovornicima “socrealizma”, te napušta Akademiju i vraća se u Dubrovnik. Neko vrijeme vodi malu slikarsku školu, a intenzivno prijateljuje s kolegama iz “dubrovačkog kruga”, slikarima Antunom Maslom i Đurom Pulitikom. 1948. prvi put izlaže na kolektivnoj izložbi ULUH-ove podružnice za Dalmaciju. Prvom samostalnom izložbom uspješno se predstavlja u Zagrebu 1950. 1951. posjećuje Veneciju, Firencu i Rim u društvu likovnjaka. Značajnu afirmaciju predstavlja poziv Ljube Babića da 1954. izlaže u grupi njegovih odabranih učenika. 1955. kupuje mali stan u Zagrebu, gdje će boraviti veći dio godine, ali ne napušta definitivno ni Dubrovnik.
Nakon druge samostalne izložbe 1956. u Zagrebu po prvi put je uvrštavan i u selekcije nacionalnog slikarstva namijenjene prezentaciji u inozemstvu. 1959. odvažuje se izvesti monumentalnu fresku Krista kralja u splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja. Novo ostvarenje u tom kontekstu su vitraji za franjevačku crkvu na zagrebačkom Kaptolu (1960. – 1964.). Afirmiran kao kolorist pretežno enformelističke fakture, asocijativne motivike na samom rubu apstrakcije, jedanaestom samostalnom izložbom 1965. čini stanovit zaokret prema “novoj figuraciji”, izlažući brojne nadahnute portrete. Iste je godine zaslužio Nagradu Grada Zagreba, a 1968. u vlastitoj režiji objavljuje novu malu monografiju.
U posljednjem desetljeću života iznimno je intenzivno Dulčićevo djelovanje na brojnim zadatcima zidno-ambijentalnog karaktera, češće u crkvenim, ali i u raznim društvenim prostorima, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Retrospektivna izložba u Modernoj galeriji održana je na prelazu iz 1969. u 1970. godinu. Ivo Dulčić je preminuo, nakon kratke i teške bolesti, 2. ožujka 1975. u Zagrebu.
NM/MNJ