Nakon što nas je potpuno osvojila, protresla i duboko emocionalno dotaknula svojim hit romanom prvijencem ‘Vidi kako Lokrum pere zube’, a potom i njegovim trijumfalnim kazališnim oživljavanjem na mističnom Lokrumu i na daskama teatra, naša uvažena znanstvenica i književnica Ivana Lovrić Jović ima novi roman. ‘Devet receptora za gorko’, objavljen u nakladi ugledne izdavačke kuće Vuković & Runjić, donosi nam jednu posve novu, univerzalnu i beskompromisnu priču koja putuje ravno u najdublje pukotine ljudskoga bića. Kroz sudbinu heroine Tuge tijekom turbulentnog 20. stoljeća, autorica hrabro progovara o nepokolebanoj ljudskosti usred nemilosrdnih povijesnih previranja, predraća, ratova i poraća. Riječ je o neurotično gustoj, briljantnoj prozi ispisanoj specifičnom gramatičkom odlukom gotovo u potpunosti u futuru čime se u čitatelju budi potmula slutnja unaprijed upisane sudbine i fatuma koji se ne može izbjeći. Uvijek je poseban užitak razgovarati s Ivanom, autoricom koja spaja oštar um i iznimnu umjetničku senzibilnost, ne bojeći se pritom zaroniti u ono što proživljava ili ona sama ili pak, sada, netko tko nije ona. Otkrila nam je, između ostaloga, zašto smatra da je njezina tema promašena za današnja vremena, a ipak nije, te kako je pronašla upravo nju da je zapiše.
Deseta knjiga. Impresivno! Nakon trijumfa Vašeg romana prvijenca ‘Vidi kako Lokrum pere zube’, koji je oduševio i čitatelje i kazališnu publiku, objavili ste novi, drugi, roman. O čemu sada kao književnica progovarate, pišete?
Radnja prati život jedne žene od rođenja do starosti, tijekom 20. stoljeća kroz nekoliko gradova. Tom pričom kroz nemilosrdnu neljudskost progovaram o nepokolebanoj ljudskosti, a kroz zabezeknutost smrću o veličanstvenosti života. Usput pripovijedam prošlosti naših roditelja i njihovih roditelja, o društvu i životnoj rutini u predraću, ratu i poraću.
U ‘Lokrumu’ ste se ‘ogolili’. I ‘Lokrum’ je, iako univerzalan, ipak dubrovački… Ovo je nešto posve drugo. Otkrijte nam, ali ne previše, da ne uskratimo budućim čitateljima čar otkrivanja kroz čitanje…
Prvi roman je shvaćen kao dubrovački jer se život protagonistice i njezine obitelji velikim dijelom odvijao u Dubrovniku. Predstava je pokazala da ga ne možemo locirati na karti svijeta, već do tog mjesta, kao gledatelji ili čitatelji, dolazimo putovanjem kroz sebe. To nije bio roman o meni, samo sam ja poslužila za priču o svima. Doslovno sam se dala u tu svrhu. Nije mi žao. U drugom sam romanu za istu svrhu stvorila likove i događaje iz mašte, smjestila ih u stvarni prostor i stvarno vrijeme. A onda sam morala osjećati isto što i oni u čemu su mi, uvjerena sam, pomogle glumačke radionice koje sam davno godinama polazila. Nije mi tad bilo jasno zašto želim učiti glumu sve dok nisam počela pisati. Sad znam da je mene zanimalo što osjeća netko tko nije ja. Umjesto radionica pisanja ja sam prošla 250 sati glume po Stanislavskome. Nedavno sam naišla na podatak da je on bio i književnik.
Iako se ne ogoljevate kao u ‘Lokrumu’, ipak neminovno ima Vas i u ovom romanu. Koliko i u čemu? Ili ćete to zadržati za sebe, a prepustiti čitateljima da naslućuju, pretpostavljaju…?!
Svaki umjetnik stvara artefakt ponajprije zato da bi iskazao svoju istinu za koju smatra da će doprinijeti boljitku svijeta. Umjetnosti je glavni cilj oslobođenje. Zato je najveći uspjeh nekog književnog djela ostaviti trag na čitatelju, napraviti ga malo ljepšim čovjekom.
Radnja novog romana je smještena prošlo stoljeće. Na koji način, a nesumnjivo, rezonira s današnjim vremenom?
To ćemo tek vidjeti, odgovorit će na to pitanje čitatelji. To razdoblje povijesti i životi koji su njime uvjetovani došlo mi je niotkud. Ne krećemo u pisanje potaknuti pitanjem o čemu bismo mogli pisati. Tema se stvori nekako izvan nas, potraži nas i, ako osjetimo da je naša, duboko se naklonimo i otvorimo joj vrata. To ide sporo, godinama, usput uz sve drugo. Kad smo sigurni da se o toj temi koja nam se dugo udvara možemo izraziti vlastitim jezičnim stilom, da odgovara baš tom njegovom osjetljivom živcu, onda je odlučimo prihvatiti. ‘Ili se čovjek pošteno ubije ili se čovjek ubije da preživi’ – Vaša je izjava vezi s romanom, očigledno, zaključak o čovjeku. O životu. ‘Ubit se’, očigledno, mora. Kao što je, logično, vari-janta ‘ubit se za preživjeti’ ona koju bi svaki čovjek izabrao ispred samo se ‘pošteno ubit’. Nego… Može li se ‘ubiti’ eto nek je i ‘pošteno’, za živjeti, a ne samo preživjeti? Ta je izjava došla na kraju opisa iznimno teškog života protagonistice pa opisuje samo ekstremne izazove. Iako za tzv. običan život zvuči pretjerano, eto baš tako, kao hiperbola, dobro poručuje o tome da je svaki život težak. Neki se ljudi čitavog života tomu čude, začuđeni i umru. Umjesto da zasuču rukave i krenu tražiti odgovore na to kako s manje bijesa prihvatiti tu činjenicu. Ili doznati zašto su stalni izazovi imanentna značajka života. Neki ih još uvijek zovu problemima i njima je odmah sve teže.
S ‘Lokrumom’ ste junački ‘probili led’. Em iz znanstvenih voda iskoračili (i) u književne, em se, što smo već istaknuli, ‘ogolili’ i to do kraja. I etablirali se kao vrsna književnica i kao žena koja je imala golemu hrabrost, posebno nastavno na kontekst društva u kojem živimo, a u kojem većina ljudi svoje životne drame krije ‘ko zmija noge’ i prezentira na vanka idiličnu sliku sa društvenih mreža. Iza toga sve izgleda tako lako… Ipak, ima li treme, nedoumica, strahova…?
Nemam treme, samo sam uzbuđena pri pomisli na to kako netko otvara tu knjigu i počinje je čitati. Naravno, priželjkujem da mu u prvih deset stranica svi drugi planovi za taj dan otpadnu.
Nadate li se da bi se i ovaj roman mogao pretočiti u teatar, pred-stavu? Možda čak i film?
Ne. Nećemo pretjerivati. Ne mora svaki crtež postati kip.
Za predstavljanje ste odabrali Grad i to tvrđavu Bokar. Grad – a jasno zašto. Ćutite ga kao njegovo dijete. A zašto od svih mogućih njegovih ‘pozornica’ baš Bokar?
Ne znam zašto sam to poželjela. Možda zato što je Bokar građen za obranu od napada, a roman govori o posljedicama rata… Možda zato što mi tijelo pamti odlaske na Areteja, bolje rečeno, obilaske Bokara za vrijeme Areteja. Na kraju krajeva, ta Krležina drama govori o sumraku civilizacije kroz antički Rim i Europu uoči Drugog svjetskog rata i eto još jedne poveznice s ovim romanom…
