Ekstremni toplinski valovi, suša i nedostatak padaline izlažu gradska stabla u Hrvatskoj do sada nezabilježenom stresu. Prvi hrvatski “doktor za drveće”, Fran Poštenjak, upozorava da su površinsko zalijevanje i nasumična sadnja bez plana nedovoljni te da prava šteta od ovogodišnjih ljetnih vrućina stiže na jesen.
Dok se Europa zagrijava znatno brže od ostatka svijeta, a ekstremni toplinski valovi i ljetne suše postaju dugoročni klimatski standard, hrvatske urbane sredine suočavaju se s ozbiljnom prijetnjom. Gradski asfalt i beton zadržavaju te dodatno isijavaju toplinu stvarajući takozvane “urbane toplinske otoke”, dok jedini prirodni rashladni sustav koji imamo, gradska stabla, trpi razorni pritisak.
Fran Poštenjak, prvi hrvatski arborist, vlasnik tvrtke Arboring i direktor stručnog razvoja na platformi Ekologija.hr, ističe kako je suša tihi ubojica gradskog zelenila. Simptomi koje građani uočavaju tijekom srpnja i kolovoza, žućenje, blijedost listova (kloroza) te njihovo sušenje po rubovima (nekroza), tek su površinski znakovi dubinskog stresa u kojem se biljke nalaze.
Podaci o potrošnji vode najbolje ilustriraju pod kakvim se opterećenjem nalaze gradska stabla. Pri uobičajenim ljetnim temperaturama do 25°C, jedno razvijeno urbano stablo visine oko 20 metara dnevno potroši između 150 i 200 litara vode. Međutim, kada se živa u termometru popne iznad 35°C, što je sve češći scenarij u hrvatskim gradovima, te se potrošnja višestruko povećava i doseže od 400 do čak 600 litara vode dnevno.
Problem dodatno produbljuje neadekvatna njega. Površinsko zalijevanje, koje se često primjenjuje u gradskim pakovima i uz prometnice, daje samo lažan osjećaj sigurnosti. U uvjetima visokih temperatura, voda poprska samo površinski sloj tla i brzinom mraza ispari, dok dublji korijenski sustav ostaje potpuno suh. Bez dubinskog natapanja i osiguravanja kvalitetnog, rastresitog tla s dovoljnom količinom organske tvari, korijen ne može apsorbirati potrebnu vlagu.
– Stabla u prosjeku sadrže oko 50% vode, a šteta nastala ljeti često postane u potpunosti vidljiva tek na jesen, kada dio stabala nepovratno oslabi ili odumre – naglašava Poštenjak.
Kada stablo prođe kroz nekoliko uzastopnih sušnih sezona bez stručne pomoći, njegova fiziološka otpornost pada. Tako oslabljena stabla postaju lak plijen za različite štetnike i patogene bolesti koji ih u konačnici uništavaju.
Posebno su ugrožena stara, velika stabla. Paradoks je u tome što upravo ta stabla pružaju najveću ekosustavnu korist, stvaraju najveće površine hlada, spuštaju temperaturu zraka za nekoliko stupnjeva i zadržavaju oborinske vode. Ako izgubimo jedno odraslo stablo, novoposađena sadnica trebat će desetljeća kako bi pružila jednaku razinu zaštite i mikroklimatske koristi.
Upozorenje stručnjaka je jasno: hrvatski gradovi moraju promijeniti dosadašnji pristup. Urbano zelenilo ne smije se promatrati kao usputna estetika ili estetski ukras na ulicama, već kao ključna gradska infrastruktura koja izravno utječe na zdravlje i kvalitetu života građana.
Otpornost na klimatske promjene ne postiže se spontanom sadnjom u loše pripremljene sadne jame, nego dugoročnim i stručnim planiranjem: odabirom otpornijih vrsta, osiguravanjem kvalitetnog prostora
Za razvoj korijena, pravilnim dubinskim natapanjem te konstantnim arboristilčkim nadzorom. U suprotnom, bez planske skrbi i ulaganja u očuvanje postojećih stabala, hrvatskim gradovima prijeti scenarij u kojem će ljetne mjesece provoditi u nepodnošljivim, betoniranim pećnicama.
