Velika je to tradicija! Svi smo vezani za Svetog Vlaha! U starim knjigama na Osojniku ćete pronaći kako je uvijek Vlaho negdje bio! – ističe Vlaho Muhoberac, 48-godišnji zapovjednik Dubrovačkih trombunjera na Osojniku, inače voditelj prodaje dijelova u jednom dubrovačkom autosalonu. Ovaj ponosni Sočanin trombunjer je već trideset godina.
-U nas na Osojniku je biti trombunjer velika tradicija. Moji susjedi i rođaci su bili ili jesu trombunjeri. Osobno sam prvi put kao trombunjer sudjelovao na Festi s osamnaest godina. Inače, za afirmaciju je zaslužan pokojni Vlaho Kovačić, koji je sa svojim sinom, također Vlahom, izrađivao trombune. Ja sam, doduše, svoj trombun sam napravio, ali su ljudi, posebno iz grada, u njega kupovali. Svatko je doma imao nešto – kaže nam Muhoberac.
-Drveni dio trombune izradio je moj prijatelj, a ja metalni dio i mehanizam. To nije neki unikat, ali je ručni rad i ima svoju vrijednost. Ma bitno je da je sigurno za pucat’! – dodaje, ističući kako je monturu od trombunjera nabavio preko Dubrovačkih trombunjera.
Inače, od veljače 2014. godine Vlaho Muhoberac obavlja važnu dužnost zapovjednika Osojnika.
-Moja uloga je voditi ljude s Osojnika na Festu. Nas je četrnaest aktivnih na Osojniku. Osim nas, imamo još i Komolac te Grad. Tri dijela. Moja uloga je organizirati sve što je potrebno. Pripreme traju kroz cijelu godinu, a uz to imamo i nastupe u drugim gradovima. Stalno se putuje, onaj tko ima vremena. Mislim da imamo godišnje preko trideset raznih nastupa. Mi, na primjer, za Festu uvijek zovemo četiri postrojbe, od kojih su dvije stalne: iz Požege i Zagorja, a uz njih još dvije, ‘naporede’. Gledamo im uzvratiti za njihovo gostoprimstvo – ističe Muhoberac, koji ime nosi po svom djedu Vlahu. Njemu je na Festu svetog Vlaha dvostruko slavlje. Osim što cijeli dan lumbarda, stigne li proslaviti imendan?
-Sveti Vlaho je meni cijeli dan radni. Ustanem se u 5 ujutro, a doma sam navečer u 19 sati. Onda imendan proslavim uvečer, ili najčešće drugi dan – priznaje. Opisuje nam put kojeg trombunjeri prevale svakog dana od Osojnika do Grada i natrag. Kaže kako je tradicija uvijek ista od prvog dana.
-U mojih trideset godina ništa se bitno nije promijenilo. Naš zadatak je pratiti barjak s Osojnika, odnosno barjak ide za nama. I nema pucanja kako tko hoće, već se zna gdje se puca. Mi malo stariji, jer mlađima je problem probuditi se ranije, čim se ustanemo, napunimo trombun, izađemo vanka i ispalimo. Na Osojniku zapucamo kad se uzima barjak iz crkve. Mi pucamo, zvone zvona, barjak se pokloni crkvi i svi skupa krećemo. Onda kad dođemo na pogled Rijeke dubrovačke fermamo autobus i pucamo, da oni znaju da dolazimo. Na Batahovini pozdravljamo dio trombunjera iz Rijeke dubrovačke. Prije, dok se cijeli put prevaljivao pješice, s Mirinova na Batahovinu se prevozilo brodaricom. Danas do Batahovine idemo autobusom, gdje čekamo dio postrojbe iz Komolca. Onda zajedno idemo pješice dalje. Slijedi lumbardanje kod Crkve svetog Nikole na Kantafigu, pa kod Svetog Križa, pa kod Radeljevića, preko Boninova na Pile, gdje se spajamo s dijelom postrojbe iz Grada. Kad se približimo Pilama, negdje oko zgrade Dure, lumbardamo kao pozdrav postrojbi iz Grada. Na kraju, mislim da sve skupa pucamo oko 25 puta na Festu. Nekad više, nekad manje. Isti raspored ponavlja se na kraju dana. Dan nam završava vraćanjem barjaka u crkvu i uz domjenak Bratstva svetog Jurja – kaže Muhoberac, kojeg pitamo – ima li u obitelji nasljednika?
-Imam tri kćeri, a ove godine prijavit će se jedan zet. Inače, i moja supruga i sve tri kćeri sudjeluju u Festi u narodnoj nošnji – ponosno ističe trombunjer Vlaho Muhoberac.