U moru loših vijesti koje možemo svakodnevno pročitati na portalima i društvenim mrežama katkad naiđemo i na štogod lijepo zbog čega nam se osmijeh razvuče od uha do uha i oči zacakle. Jedan takav post čijeg je autorica Patricija Uroš Pendo pročitali smo u grupi Zavazda Konavle te nismo odoljeli podijeliti ga s vama.
‘U susret Danu Općine Konavle razmišljam o tome koliko su Konavle ustvari ljudi koji tu žive. Nema nas vele, ne znam ima li nas više ‘vanka’, ali to ne znači da u Konavlima nema velikih djela. Eto, neki je dan jedna curica izgubila vežilicu od pokojne babe, zlatnu. Našla ju je jedna gospođa i odnijela u butigu. Tamo je blagajnica zalijepila za kasu da je, koja god od njih bude radila, preda onome čija je. Priča se rijesila preko Zavazda Konavle. Koje sjajno djelo!
Naš je mještanin obolio i završio u bolnici. Ostala mu je mati sama doma. Starica. Cijelo selo o njoj brine. Koja dobrota! Jedna je cura imala tešku nezgodu. Časkom se skupilo milijun kuna za njen oporavak. Koja milost! Ima tih priča puno, no svaka je ustvari ista. Podsjećaju na djela najvećeg čovjeka koji je hodao ovom zemljom, prije više od 2000 godina, čineći dobro ni trsku napuknuo nije. Konavle su ljudi, pošteni, vrijedni i ponosni u čijim je srcima još uvijek ljudskost ispred svega.
Na tragu te ljudskosti ispričat ću priču o našem načelniku Božu Lasiću, kojeg ustvari ne poznam, ali poznam mu djela. Za sve vas čitače, koji ćete pomisliti da je u igri politika, napominjem da ovo nije priča o Enesu iz stranke i predsjedniku, inače njegovom dobrom prijatelju iz serije Lud, zbunjen, normalan. Ova priča ne govori o politici nego o običnom čovjeku koji je odlučio činiti dobro.
Moga ćaću sigurno dosta vas pozna. Veseljak, onaj koji voli ljude, dobar, jednostavan, za društvo, milosrdnog srca. To je on, Nino Uroš iz Donje Lovorne. Poseban i to ne zato jer je moj ćaća pa svoj svoga najviše voli i ne prizna mu mane, nego zato jer gleda vazda učinit dobro, kome god stigne. U blizini nema krova na kojemu, kad se činio, nije bio, ploče koja se izlijevala da nije d’o ruke, veselja na kojem nije zapjev’o, žalosti da se nije sažalio. Moj ćaća, zdrav k’o uvita vengovina (ne trudite se nać ovaj izraz, postoji samo u Lovornoj 😃 ), s rukama k’o morse, obolio je od raka prostate. Svi smo ‘skočili’ u pomoć, obitelj i prijatelji, a dr. Šimunovic i dr. Pavica Mijanović su se baš ‘stavili’ da mu olakšaju. On je to tako lako ‘odnio’, junački, onako usput, po konavoski… Bogu hvala. Eno ga još u bolnici u Zadru, zabavlja odjel. Bit će dobro ako Bogd a! Božja je vazda zadnja.
Par mjeseci prije operacije slučajno je sreo našega načelnika i na pitanje što ima novoga rekao mu svoju dijagnozu. Od tad se ni vidjeli ni cčuli nisu. Subota je popodne, još su dva dana do operacije. Zvoni mobitel, načelnik je. Zove ćaću da ga pita kako je. Hrabri ga, troši svoje slobodno vrijeme na njega i preporučuje ga. Prve informacije koje smo dobili iz bolnice bile su od načelnika, a da ga nismo zvali i to trazili. Dok ovo pišem razmišljam kako je ćaća iz bolnice rekao da ga je zvao Božo Lasić, iako je nedjelja.
To su velike stvari. Razmišljam koliko ima načelnika u svijetu da o svojim sugrađanima ovako brinu… Ima li ih uopće osim ovog našeg? Da bez ikakvog interesa, bez molbe, samoinicijativno, zdušno i svim srcem pomogne čovjeku koji mu nije rod, ni obiteljski prijatelj, već samo poznanik?! Priča postaje zanimljivija kad od raznih ljudi saznajem da je naš načelnik pomogao mnogima u potrebi. Ti ljudi koji su bolesni nisu trebali imati titule, bankovne račune, biti poznati i priznati u ovom svijetu, niti su trebali bit ‘Enes iz stranke’, dovoljno je bilo to što su u potrebi. Ono što me je ustvari najviše taklo je to što sva ta pomoć nije napravljena farizejski, nego tako da ne zna ljevica što joj radi desnica. Odlika je to svih velikih ljudi.
Dragi Načelniče, Vi ćete na Danu Općine Konavle dijeliti zahvalnice ljudima koji ih miritaju, pričat ćete o postignućima u protekloj godini, biti će tu sigurno puno ljudi ako epidemiološka situacija bude dozvoljavala, a da mnogi od njih ovo neće znati. Neka ovo bude zahvalnica moje obitelji Vama. Vratilo Vam se stostruko u zdravlju i dobru, kako što i oće ako Bog da. Amen daBogda!
Finivam ovo ‘pismo’ onako kako moj ćaća uža rijet: ‘U sto dobrijeh i nemojte sto zamjerit’.’, stoji u postu kojeg potpisuje Konavoka Patricija Uroš Pendo.