Bivši dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić na svojoj je Facebook stranici objavio opsežan komentar u kojem oštro kritizira prijedlog novog Generalnog urbanističkog plana (GUP) Dubrovnika te način njegova donošenja. U objavi pod naslovom ‘Tako je lako biti prostorni planer’ proziva izrađivače plana i aktualnu gradsku vlast, tvrdeći kako se planiranjem velikih razvojnih projekata zanemaruju stvarne potrebe građana, posebno obitelji koje godinama čekaju mogućnost gradnje vlastitog doma. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
-Tako je lako biti prostorni planer. Trebaš imati fakultet. Trebaš imati svoju firmu. Trebaš imati maštu.
Trebaš živjeti u budućnosti. Trebaš imati dobar ugovor s Gradom. I trebaš gradonačelnika koji će javno reći: ‘Prvi put struka predlaže GUP, a ne politika.’ I onda možeš planirati gotovo sve. Možeš planirati novi mini grad na Jadranu bez pogleda na more. U dolini ispod brda. Na prostoru gdje zimi sunce dolazi kasno, a odlazi rano. Možeš planirati stanove koji će, kada se zbroje zemljište, tunel, ceste, infrastruktura, javni sadržaji, kamate, porezi, sudovi i vrijeme, koštati milijun eura po stanu. Možeš planirati i koncertnu dvoranu između skladišta piva, cementa, kamiona, prometnica i budućih stambenih blokova. Sve je moguće kada se crta na papiru. Papir nema djecu. Papir nema kredit. Papir nema obitelj. Papir ne čeka dvadeset godina. Papir ne umire prije nego što dočeka svoju kuću. Zato je lako crtati.
Lako je nacrtati trideset novih UPU-ova i staviti postojeće izvan snage jer, navodno, nisu usklađeni s novim GUP-om. Lako je reći da će se raditi novi UPU-ovi, jer tko će ih bolje izraditi od onih koji su već nacrtali taj isti GUP. Lako je predvidjeti arhitektonske natječaje prije UPU-ova, jer će ih ionako provoditi isti krug ljudi. Lako je nacrtati zelene gradove. Lako je nacrtati budućnost koja nema cijenu. Jer tu cijenu neće platiti crtač. Platit će je građani. Platit će je obitelji. Platit će je ljudi koji čekaju. Platit će je oni koji imaju zemlju, ali nemaju dozvolu. Platit će je oni koji imaju djecu, ali nemaju stan. Platit će je oni koji su vjerovali da je plan prostor života, a ne prostor moći. I tada dolazimo do najtužnijeg dijela. Dok se za jedne može crtati novi grad od 170 hektara, s tunelom, parkovima, koncertnom dvoranom i tisućama stanova, drugima se odbijaju zahtjevi za vlastitu kuću na vlastitoj zemlji. Seljaku s troje djece. Obitelji sa sedmero djece. Čovjeku koji ne traži novi grad. Ne traži UPU. Ne traži arhitektonski natječaj. Ne traži tunel ni koncertnu dvoranu. Ne traži milijarde eura kojih ionako nitko nema. Traži samo pravo da na svojoj zemlji riješi krov nad glavom. Ali njemu se kaže: ne može. Struka ne dopušta.
Ista ta struka može zamisliti milijarde u Komolcu, ali ne može zamisliti jednu obiteljsku kuću ondje gdje obitelj već živi, gdje je zemlja njihova, gdje postoji put, voda, susjedstvo i život. Ista ta struka može izbrisati građevinska područja koja imaju lokacijske dozvole izdane od Vlade Republike Hrvatske, koja se nalaze u važećem županijskom prostornom planu i koja imaju pozitivna mišljenja UNESCO-a i Ministarstva kulture. I to protivno ovlasti koju joj je dalo Gradsko vijeće. Područja u kojima su ljudi godinama vjerovali da je država ozbiljna. A onda se sve izbriše jednim potezom. U ime struke. U ime održivog razvoja. U ime vlastitog odlučivanja. Protivno stručnim podlogama i važećim zakonima. U ime budućnosti. U ime nekih viših principa koje običan čovjek nikada ne može do kraja razumjeti, ali ih uvijek mora platiti. Dubrovnik se ne čuva tako da se ljudima oduzima nada, a istodobno se crtaju projekti od dvije milijarde eura koji se ne mogu realizirati.
Dubrovnik se ne čuva tako da se jednoj obitelji kaže da je opasna za prostor, a istodobno se planira novi grad za sedam tisuća stanovnika. Dubrovnik se ne čuva tako da se stvarni ljudi brišu iz plana, a zamišljeni ljudi upisuju u viziju. Jer prostor nije samo karta. Prostor je nečija djedovina. Nečija kuća. Nečije dijete. Nečiji kredit. Nečija starost. Nečija nada da će ostati živjeti u gradu u kojem je rođen.
Tu počinje odgovornost planera. Planer nije pjesnik bez posljedica. Planer nije slikar krajolika. Planer nije filozof koji u tišini kabineta zamišlja bolji svijet. Planer je čovjek čija crta mijenja tuđi život. Jedna crta može nekome donijeti milijune. Druga crta može nekome uništiti budućnost. Jedna boja na karti može od zemljišta napraviti bogatstvo. Druga boja može od životnog plana napraviti bezvrijednu uspomenu. Zato prostorno planiranje nije samo struka. To je moralna odgovornost. Jer kada se plan donese, planer ode. Tvrtka naplati. Prezentacija završi. PowerPoint se ugasi. Ali ljudi ostaju. Ostaju obitelji bez stana. Ostaju vlasnici zemljišta bez prava. Ostaju djeca koja su odrasla čekajući kuću.
Ostaju građani koji će plaćati tunele, ceste, studije, sporove i kamate. Zato je tako lako biti prostorni planer. Ako zaboraviš ljude. Ako zaboraviš vrijeme. Ako zaboraviš novac potreban za realizaciju.
Ako zaboraviš da iza svakoga prijedloga stoji jedna dubrovačka obitelj i njezina sudbina. Ali Nuncijata nas uči nešto drugo. Uči nas da između crte na karti i kuće u kojoj ljudi žive može proći dvadeset pet godina. Da javni trošak može narasti do pola milijuna eura po obitelji prije prve lopate. Da plan može ostati plan, a život proći. Zato ne pitam samo koliko košta Komolac. Ne pitam samo koliko košta brisanje legalnih projekata. Pitam nešto važnije. Tko ima pravo tako lako crtati tuđe živote? Tko ima pravo jednima obećati grad od dvije milijarde eura, a drugima zabraniti kuću na vlastitoj zemlji?
Tko ima pravo govoriti o zelenoj budućnosti bez financijskog modela, bez vremenskog roka i bez odgovornosti prema ljudima? Lako je biti prostorni planer. Teško je biti obitelj koja čeka. Lako je reći: tako kaže struka. Teško je objasniti zašto nečije dijete nema pravo na dom. Dubrovniku treba plan s razumom, srcem i odgovornošću. Plan koji zna računati. Plan koji zna slušati. Plan koji zna razliku između vizije i iluzije. Plan koji ne zaboravlja da grad nisu linije, boje i legende. Grad su ljudi – zaključuje.
