Gradska vijećnica Anita Bonačić Obradović osvrnula se na gospodarenje otpadom u Dubrovniku, za koje navodi kako zapravo ne postoji. Tvrdi da otpad gospodari gradom, županijim i građanima te ih guši, truje i ugrožava njihovo zdravlje. Priopćenje prenosimo u cijelosti.
– U posjedu smo službenih analitičkih izvješća o podzemnoj vodi s odlagališta Grabovica, izrađenih po narudžbi gradske tvrtke Čistoća d.o.o. iz 2023. i 2024.godine. Odmah da bude jasno: ne radi se o vodi iz slavine, nego o podzemnoj vodi izmjerenoj u kontrolnoj bušotini ispod samog odlagališta, na oko 190 metara dubine. Ali, upravo zato su rezultati alarmantni, jer pokazuju što se iz odlagališta cijedi u podzemlje, na kršu, iznad izvora i mora.
Da bi građani razumjeli razmjere, brojke smo usporedili s dvije zakonske granice.
1. Prva je najstroža i svima poznata: koliko neke tvari smije biti u vodi koju pijemo.
2. Druga je najblaža koja u ovoj državi uopće postoji: koliko smije sadržavati procjedna voda odlagališta, dakle najprljavija voda koju je zakonski uopće dopušteno ispustiti u prirodu (Pravilnik NN 26/20, koji ima poseban prilog upravo za odlagališta otpada).
Rezultat? U odnosu na granice za pitku vodu, u podzemlju ispod Grabovice ima 29 puta više mangana, 23 puta više željeza, 7 puta više nikla i 4 puta više arsena. No, ova voda pada i na onom najblažem ispitu: organsko opterećenje (KPK) premašuje granicu za procjedne vode 18 puta, a BPK₅ čak 41 put.
Jednostavno rečeno, voda ispod Grabovice prljavija je i od onoga što tvornička cijev smije ispustiti, a nalazi se u našem podzemlju. Sam laboratorij uzorak opisuje kao “mutnu tekućinu, tamno smeđe boje, primjetnog mirisa”. Isti Pravilnik pritom izrijekom zabranjuje ispuštanje arsena, nikla i olova u podzemne vode u bilo kojoj koncentraciji, a izmjerena su sva tri.
Dva mjerenja u razmaku od dva mjeseca daju gotovo identične rezultate. A najrječitije je ono čega u izvješćima nema: stupac “maksimalno dopuštena količina” ostavljen je prazan. Mjeri se, dakle, ali se ni s čim ne uspoređuje i ništa se ne poduzima. Nitko danas ne tvrdi da je pitka voda u Dubrovniku zagađena. Ali nitko ne može ni jamčiti suprotno, jer u kršu se onečišćenje ne filtrira, nego pukotinama putuje prema izvorima i moru, a dokle je stiglo, nitko javno ne pokazuje.
Pritom svi znamo ono najvažnije: Grabovica je odavno trebala biti zatvorena i sanirana. Rokovi za zatvaranje ovakvih odlagališta odavno su istekli, županijski centar za gospodarenje otpadom i dalje ne postoji, a gradonačelnik je imao punih devet godina mandata da to osigura.
Gospodarenje otpadom u Dubrovniku, kao ni u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, očito ne postoji kao koncept. Ovdje se ne gospodari otpadom, nego otpad gospodari gradom, županijom i građanima, guši ih, truje i ugrožava njihovo zdravlje.
Zato od Grada i Čistoće d.o.o. tražimo: prvo, javnu objavu svih izvješća monitoringa Grabovice do danas; drugo, referentni piezometar i trasiranje podzemnih tokova, kako bismo znali dokle onečišćenje seže; i treće, konkretan plan zatvaranja i sanacije Grabovice, s jasnim rokovima i imenom odgovorne osobe.
