A što ako sezona polako završava, a ti se sebi još uvijek ne vraćaš?
Kraj je kolovoza i u zraku se nešto polako mijenja.
Grad je i dalje pun, čuješ žamor i buku, vruće je, radi se i obaveza ne nedostaje. Ali dan je malo kraći. Navečer se lakše diše. Gužva više nema onu težinu vrhunca sezone. I negdje između svega počinješ osjećati da je najintenzivniji dio ljeta ipak iza nas.
“Još malo.” Koliko si to puta ponovila u zadnja dva mjeseca?
Postoji nešto što u Dubrovniku svi razumiju bez objašnjenja: „Vidimo se poslije sezone.“
Poslije sezone ćemo na kavu. Poslije sezone ću otići na pregled. Poslije sezone ću početi trenirati. Poslije sezone ću se naspavati. Poslije sezone ću konačno riješiti ono što mjesecima odgađam. Poslije sezone ću malo živjeti. Kao da postoji neka zamišljena crta nakon koje će odjednom biti više vremena, više energije i više nas samih. I možda je baš zato kraj kolovoza pomalo nezgodan trenutak – sezona počinje popuštati.
A što ako ti ne popuštaš s njom?
Što ako telefon zvoni nešto manje, raspored više nije toliko nemoguć, navečer konačno imaš sat vremena za sebe, a ti ne znaš što bi s tim? Nakon mjeseci provedenih u ritmu „još samo ovo“, nije neobično da nastaviš živjeti istom brzinom čak i kada više ne moraš. Tijelo nema kalendar na kojem je 1. rujna označeno kao početak olakšanja. Ne zna da je najveća gužva prošla. Zna samo za ritam na koji si ga mjesecima navikavala.
Ustani. Odgovori. Riješi. Požuri. Ne zaboravi. Još ovo. Još danas. Još ovaj tjedan. Još…
I zato ponekad tek kada se vanjska buka malo utiša počneš čuti što se događalo ispod. Umor koji nije nestao nakon dvije prospavane noći. Razgovor koji odgađaš. Odluku koju već dugo vrtiš po glavi. Nezadovoljstvo koje si cijelo ljeto mogla pripisivati stresu, poslu, gostima, gužvi ili nedostatku vremena.
Dok traje sezona, imaš savršeno objašnjenje za gotovo sve: nemam kad. Ali što kad ponovno budeš imala vremena?
To je pitanje koje se često pojavljuje i u coachingu, samo u različitim oblicima. Čekaš da prođe zahtjevno razdoblje kako bi se pozabavila sobom. Problem je što nakon jednog zahtjevnog razdoblja vrlo često dođe drugo. I tako život vrlo lako podijeliš na razdoblje u kojem moraš izdržati i neko buduće razdoblje u kojem ćeš konačno živjeti onako kako želiš. Samo što se ta budućnost neobično lako pomiče.
Zato možda pravo pitanje krajem ovog mjeseca nije: što ćeš napraviti poslije sezone? Već – što si sve u međuvremenu stavila na čekanje?
I još važnije: treba li sve to doista čekati do studenoga?
Možda je, za početak, dovoljno primijetiti da je dan već malo kraći. Da se po gradu navečer počinješ mrvicu lakše kretati. Da između dvije obaveze ponovno postoji nešto što nalikuje prostoru. I prije nego što ga ponovno nečim popuniš, možda vrijedi zastati. Ne zato da odmah budeš produktivna na neki novi način. Već da čuješ što ti se događa kada buka malo utihne.
Sezona će, kao i svake godine, proći. Buka će utihnuti, žurba će nestati, ulice će ponovno početi disati, a grad će ponovno početi nalikovati na sebe.
Možda je vrijeme da vidiš možeš li i ti napraviti isto.
