Dolazi onaj dio godine kada smo polako svi na rezervi – s energijom, živcima i kapacitetom da podnesemo još „samo malo“.
Sezona je na vrhuncu, a s njom i onaj ustaljeni ritam. Jutro počne prije nego stigneš razmisliti, večer završi kad više nemaš snage ni razmišljati. Između toga dani se nižu, gotovo identični. Ustaneš, obaviš, odradiš, legneš. Sutra te opet čeka sve isto.
U autu se ne sjećaš vožnje. Za doručkom odgovaraš na poruku, a ne sjećaš se okusa kave. Izvana to izgleda kao funkcioniranje, i to dobro funkcioniranje. Posao si obavila, klijenti su zadovoljni, gost je smješten, odgovorila si na sve poruke, dijete je nahranjeno.
Iznutra je, međutim, nešto drugačije.
Zastaneš i pokušaš se sjetiti kako si se jučer zapravo osjećala. I ne možeš. Sjećaš li se kako ti je dan izgledao? Što si jela?
A opet, kad te netko pita kako sve to podnosiš, rijetko čuješ: „Teško mi je.“ Češće čuješ, gotovo s tračkom ponosa: „Nisam stigla sjesti cijeli dan.“ „Spavam pet sati, ali eto, mora se.“ „Nemam vremena ni za kavu.“ Kao da je iscrpljenost dokaz da si ozbiljna, pouzdana i vrijedna povjerenja.
Ponekad se uhvatiš i u tihom uspoređivanju. Tko je umorniji? Tko može izdržati više? Tko će posljednji priznati da mu je dosta? Rijetko će netko u tom razgovoru reći: „Prestala sam se boriti s tim. Samo sam usporila.“ Ta rečenica, iz nekog razloga, zvuči gotovo kao priznanje poraza, iako nije ništa drugo nego iskrenost.
To je, drage moje, autopilot. Samo u drugom ruhu. Ne skriva se više. Nosi se kao značka časti.
Važno je odmah reći: autopilot sam po sebi nije problem. To je vrlo pametan način na koji te tijelo štiti kada je svega previše. Isključi osjećaj, a ostavi te sa sposobnošću da nastaviš izvršavati sve što treba. Problem nastaje kada to isključivanje počne izgledati kao vrlina. Kada okolina, pa i ti sama, počnu nagrađivati upravo tu neosjetljivost jer žena koja „sve izdrži“ djeluje pouzdano, snažno i nezamjenjivo.
Ta navika rijetko počinje u poduzetništvu. Naučila si je puno ranije – u organizacijama, u smjenama koje se ne prekidaju jer sezona ne čeka, u okruženjima u kojima se izdržljivost otvoreno nagrađivala, a umor tumačio kao slabost. Kad odeš u svoje, ta navika ide s tobom. Nitko te više ne tjera da radiš bez pauze. Samo ti više nitko ni ne kaže da smiješ stati. Pa nastavljaš sama od sebe, iz navike koja je nekad, barem prividno, imala smisla.
Autopilot najčešće prati ono što nazivam prokletstvom trostrukog P: perfekcionizam, proaktivnost i produktivnost. Zvuči poznato? Kad ti vrijednost dugo ovisi o tome koliko stigneš, iscrpljenost prestaje biti nešto što treba sakriti. Postaje dokaz da se dovoljno trudiš. A dokaz se, kao i svaka značka, rado pokazuje.
Možda je izjava „na tebe se uvijek može računati“ jedina pohvala koju si ikad čula bez uvjeta. Teško je odustati od jedinog priznanja za koje znaš da ćeš ga dobiti, čak i kada te upravo ono najviše iscrpljuje.
Zanimljivo je i koliko teško pada priznati da ti ide dobro, a da pritom nisi iscrpljena. Kao da uspjeh bez cijene ne vrijedi jednako. Kao da se mir mora zaslužiti umorom, a sreća opravdati time koliko si toga prije podnijela.
U gradu poput našeg Dubrovnika, gdje se svi poznaju, ta značka ima posebnu težinu. Biti „uvijek na raspolaganju“ ovdje se lako doživljava kao vrlina, gotovo kao dio ugleda. Teško je reći: „Ne mogu više“ pred ljudima koji te poznaju cijeli život, a još je teže priznati da ono čime si se prešutno ponosila zapravo iscrpljuje brže nego što itko vidi.
Imaš li osjećaj da ti dani prolaze u magli? Da funkcioniraš, i to dobro, ali imaš osjećaj kao da vlastiti život promatraš izvana, kroz staklo. Negdje usput prestaneš osjećati razliku između dana koji je bio dobar i onoga koji je bio loš.
Ono što najviše može iznenaditi jest koliko dugo se tako može izdržati. Tijelo je sposobno funkcionirati u tom stanju jako dugo. Mjesecima, ponekad i godinama. Autopilot nosiš s ponosom. On ne traži prisutnost, samo provedbu. Zato se ništa naglo ne dogodi. Nema jasnog trenutka koji te upozori da je vrijeme za promjenu. Samo, malo po malo, nestaje sjećanje na to kako izgleda dan koji si proživjela, a ne samo preživjela.
Kada i osvijestiš sve što nosiš, rijetko dođe jasna misao: „Dosta mi je.“ Češće dođe kroz tijelo. Bol u ramenima koja se pojavi svake godine, otprilike u isto vrijeme. Nesanica koja dođe niotkuda. Suze u autu usred sasvim običnog dana, bez pravog povoda. Razdražljivost zbog sitnice koju inače ne bi ni primijetila. Tijelo progovori onda kada um predugo šuti i kada značka koju nosiš postane pretežak teret.
Ono što najteže pada nije umor sam po sebi, nego pitanje koje se nalazi ispod sloja iscrpljenosti: „Tko bih bila kad ne bih bila ona koja sve izdrži?“
Ta značka, koliko god teška bila, dokaz je da si nezamjenjiva, pouzdana i vrijedna. Skinuti je znači riskirati da ostaneš „samo“ ti. A taj strah rijetko je strah od odmora. Češće je strah da bez značke nitko neće primijetiti da si tu.
Pitanje koje ostavljam za kraj nije kako se odmoriti. To već i sama znaš. Pravo pitanje je: kad bi danas skinula tu značku, makar na sat vremena, tko bi bila osoba ispod nje? I bi li se ta osoba, makar na trenutak, svidjela tebi samoj?
